Muhamed Ali Egipatski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Muhamed Ali Paša
ModernEgypt, Muhammad Ali by Auguste Couder, BAP 17996.jpg
Valija: Egipta, Sudana, Palestine, Sirije, Hidžaza, Moreje, Tasosa i Krete
Vladavina 17. lipnja 1805 - 2. ožujka 1848
Prethodnik Ahmed Kuršid Paša
Nasljednik Ibrahim Paša Egipatski
Djeca
Tevhida
Ibrahim Paša Egipatski
Tusun Paša
Ismail
Hatidže
Said Paša
Hasan
Ali Sadik beg
Muhamed Abdel Halim
Muhamed Ali mlađi
Fatma al-Ruhija
Zeinab
Dinastija dinastija Muhameda Alija
Otac Ibrahim aga
Majka Zeinaba
Rođen 4. ožujka 1769.
Preminuo 2. kolovoza 1849.
Pokop Džamija Muhameda Alija, Kairo, Egipat

Muhamed Ali Paša (arapski: محمد علي باش, Muhammad Ali Pasha al-Mas'ud ibn Agha, albanski: Mehmet Ali Pasha, Turski: Kavalalı Mehmet Ali Paşa)[1] (Kavala, 4. ožujka 1769Aleksandrija, 2. kolovoza 1849.) bio je Albanac koji se uspeo do pozicije valije, i samoproglasio kedivom Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća.

Iako nije bio nikakav nacionalist u modernom smislu te riječi, drži ga se za osnivača modernog Egipta, jer je proveo velike reforme u vojsci, privredi i kulturi. Muhamed Ali Paša osnovao je vlastitu dinastiju koja je vladala Egiptom i Sudanom sve do 1952.

Životopis[uredi VE | uredi]

Muhamed Ali rođen je u Kavali, u otomanskoj provinciji Makedoniji (u dijelu koji je danas u Grčkoj) u Albanskoj obitelji.[2][3][4][5][6]

Kako su zabilježili mnogi francuski i engleski novinari, ali i brojni ljudi koji su s njim bili u kontaktu, jedini jezik koji je znao tečno govoriti, bio je albanski, [7]i nešto slabije turski.[8]

Njegov otac Ibrahim Aga, bio je trgovac duhanom i dostavljač, dok je njegova majka Zainaba bila kći Husein Age, moćnog otomanskog časnika čorbadžije Kavale. Nakon smrti oca, koji je umro kad je Muhamed bio još mali, podigao ga je njegov ujak Husein Aga uz svoju djecu. Ujak mu je dodijelio čin buljukbaše i privilegij da prikuplja porez u Kavali i okolici. Zbog dobre službe, promaknut je u čin drugog komandanta svog rođaka Sarečesme Halil age, i poslan s Dobrovoljačkim odredom iz Kavale u Egipat 1801, koji je nakon Napoleonova odlaska, pao u bezvlašće. Oženio se sa Ali Aginom kćerkom, Eminom Nosratli, bogatom udovicom Ali bega Al-Kabira.

Kad je Muhamed Ali stigao u otomanski Egipat, u njemu su se za prevlast, borili su se Mamaluci (čija je moć znatno oslabila za Napoleona) i Turci.[9] U to anarhično vrijeme Muhamed Ali, koristio se svojim odanim albanskom dobrovoljcima igrajući na obe dvije strane, ali pazivši pritom da to bude najviše njemu na korist.[10] Na kraju su lokalni egipatski vjerski vođe(ulema), sami zatražili da se dotadašnji valija, Ahmed Kuršid Paša, smjeni a na njegovo mjesto postavi Muhamed Ali, što je i napravljeno1805.[10] Isprva je Muhamed Ali vladao oprezno, nastojaći učvrstiti svoju vlast, - no s vremenom se htio rješiti Mamaluka, koji su vladali Egiptom preko 600 godina i imali još uvijek veliki uticaj i posrednu vlast. Zbog tog je Ali odlučio pobiti njihove vođe, -zato ih je pozvao na svečanost u Kairo 1811, povodom ispraćaja njegova sina Tusuna u pohod na Arabiju, - one koji su došli uhapsio je i ubio. Koliki je bio broj ubijenih, ni danas nije jasno, po jednima to je bilo 74, po drugima čak 500 pobijenih mamalučkih vođa.[11]Nakon što im je pobio vođe, poslao je vojnike po cijelom Egiptu da unište sve preostale mamalučke snage. Muhamed Ali pretvorio je Egipat u regionalnu silu, i nastupio kao prirodni nastavljač onemoćalog Otomanskog carstva čiji je vazalni podanik i nadalje formalno bio, no u stvarnosti provodio je vlastitu politiku.

Mamalučki konjanik

Reforma uprave Egipta[uredi VE | uredi]

Muhamed Ali je želio modernizirati Egipat po uzoru na europske zemlje, isto to želio je provesti i otomanski sultan Selim III. ali je zbog velikog otpora u vlastitoj vojsci i vjerskoj ulemi, -nakraju svrgnut i ubijen. Ali nije htio ponoviti njegove greške. Njegov prvi zadatak je bio da se osigura sigurne i stalne državne prihode. Da postigne taj cilj Muhamed Ali nacionalizirao je svu zemlju u Egiptu. To je napravio tako što je enormno povisio poreze, i kako većina nije to mogla podmiriti, on im je konficirao zemlju.[12]U praksi je to značilo uvođenje državnog monopola na svu zemlju i trgovinu u Egiptu. Nakon sređivanja stanja u poljoprivredi i financijama, bacio se na izgradnju i opremanje moderne vojske. U Kairu je organizirao manufakture za proizvodnju mušketa i topova. Podigao je brodogradilište u Aleksandriji, pri kraju 1830te Egipat je proizveo devet brodova sa po 100 topova i izbacivao 1 600 mušketa na mjesec. [13]Ali je također osnovao prve tvornice tekstila u Egiptu.

No najviše ga je zanimala izgradnja moderne uprave i vojske. Zbog tog je poslao puno mladih u Europu na studij. Isto tako uveo je puno europskih stručnjaka, koji su mu trebali za podizanje škola i bolnica, i za obuku vojske. Reformirao je upravu u Egiptu, i podijelio ga na deset provincija, za guvernere je postavio vlastite sinove, koji su za svoj rad odgovarali njemu osobno. Alijeva vlast je 1835, osnovala prvu modernu tiskarnu u arapskom svijetu Bulak, koja je štampala službene novine njegove vlade.

Vojni pohodi[uredi VE | uredi]

Prvi vojni pohod poduzeo je na Arapski poluotok, - gdje su se pobunili i otrgli od otomanske vlasti članovi plemenskog klana Saud (buduća saudijska dinastija Saud). Taj zadatak mu je povjerio sultan Mahmud II., jer su Saudijci zauzeli muslimanske svete gradove. Na taj zadatak poslao je sina Tusun Pašu 1811 ., on u prvom pohodu nije uspio, ali je u drugom 1812 uspio povratiti Hidžaz.[14] No ni nakon tog pohoda saudijska pobuna nije bila slomljena, oni su nastavili osporavati otomansku vlast u Nedždu. Zato je Ali poslao svog prvog sina Ibrahim Pašu u novi vojni pohod za potpuno slamanje Sauda. Nakon pohoda koji je trajao dvije godine većina članova plemenskog klana Saud je uhićena, a uhićeni vođa klana Abdulah ibn Saud, poslan je u Istanbul, gdje je pogubljen.[15]

Drugi vojni pohod koji je poduzeo Muhamed Ali bio je potpuno nezavisan od Visoke Porte, to je bio pohod na Sudan 1820. Tamo je poslao vojsku od 5000 vojnika, koji su trebali proširiti njegovu vlast što dalje na jug do Ugande i Etiopije, taj pohod vodio je njegov treći sin Ismail. Pohod protiv slabo naoružanih plemena, bio je uspješan. Ali je uspostavio svoju upravu po Sudanu, koja je ostala zapamćena po velikoj brutalnosti prema lokalnom stanovništvu.

Treći Alijev pohod bio je na Europu, u Moreju (Peloponez) gdje je buknuo ustanak protiv otomanske vlasti (Grčki rat za nezavisnost) koju sultan Mahmud II. nije mogao ugušiti. Zato je postavio Muhameda Aliju za valiju Moreje i Kandije (Kreta) 1824. Na taj pohod Ali je poslao svog sina provjerenog ratnika Ibrahim Pašu. On je krenuo za Moreju 4. srpnja 1824. sa 17.000 ljudi, ali je u Moreju stigao tek nakon nekoliko mjeseci plovidbe, i brojnih poteškoća 26. veljače 1825. Ibrahim je ostao u Moreji tri godine, sve do svoje kapitulacije 1. listopada 1828. na koju ga je natjerala intervencija evropskih sila.

Kao kompenzaciju za taj gubitak Ali je od Porte zatražio Siriju, no na taj njegov zahtjev Porta se pravila gluha. Zbog tog je Ali 1831 poslao sina Ibrahim Pašu da silom otme Siriju. On je to i uspio, nakon zauzeća Akoa 27. svibnjaa 1832, zauzeo je i Damask. Zatim je navalio na Malu Aziju i natjerao velikog vezira Rešid Mehmet Pašu na povlačenje u Bitci kod Konije 21. studenog 1832.

Primanje kod Mehmeda Alije u njegovoj palači u Aleksandriji (1839) slika Davida Robertsa

Mahmud II. i Porta osjetili su se dovoljno osnaženi te su 1838., poslali svoju vojsku na Siriju da je povrate pod svoju vlast. Nju je Ibrahim je uspio pobjediti u Bitci kod Neziba 24. srpnjaa 1839. Na to su uskočile Velika Britanija i Austrijsko Carstvo i intervenirale nastojavši očuvati integritet Otomanskog carstva. Njihovi brodovi blokirali su deltu Nila i onemogućili Ibrahimu komunikaciju s Egiptom, a opća pobuna po cijeloj Arabiji, izolirala ga je u Siriji, i on konačno bio prisiljen napustiti Siriju u februaru 1841. Prije tog su evropske sile zatražile od Alija da se odrekne pretenzija na Kretu i Hidžaz, smanji flotu, i ograniči broj svojih vojnika na 18,000, ali mu je obećano da će on i njegovi nasljednici i nadalje moći vladati Egiptom i Sudanom kao kedivi.[16]

Posljednje godine života[uredi VE | uredi]

Džamija Muhameda Alija u Kairu

Nakon gubitka Sirije i vrlo nepovoljnog Ugovora iz Balta Limana kojeg je Otomansko carstvo bilo prisiljeno potpisati pod pritiskom evropskih sila 1838. I Egipat je kao dio carstva bio primoran sniziti uvozne carine i odreći se državnog monopola, zbog čeg su ozbiljno pali državni prihodi. Nakon svih tih nedaća Muhamed Ali počeo je ozbiljno poboljevati. Naročito ga je izdavao um, slabo je pamtio i bio je sklon paranoji. Bili su to prvi znaci senilnosti ali možda i posljedica dugog uzimanja srebrnog nitrata zbog liječenja od dizenterije.[17] Teško ga je pogođala i bolest sina Ibrahima, koji se sve manje mogao kretati zbog kronične reume i uznapredovale tuberkoloze. Na kraju je toliko posenilio i onemoćao da nije više mogao vladati, te je morao tražio Portu da postavi njegova bolesna sina Ibrahima za valiju, on je kao regent vladao uz živog oca, od srpnja do 10. studenoga 1848. Ibrahima je naslijedio njegov nećak Abas Hilmi sin njegova brata Tusuna.

Grob Muhameda Alija u alabasterskoj džamiji u Kairu

Muhamed Ali, umro je 2. kolovoza 1849, u svojoj palači Ras el-Tin u Aleksandriji, pokopan je u džamiji Muhamed Ali (alabasterska džamija) koju je osobno izgradio u centru Kaira.

Muhamed ili Mehmed[uredi VE | uredi]

Arapski i egipatski izvori ga navode uvijek kao Muhameda, a turski i albanski kao Mehmeda ili Mehmeta, ta razlika postoji samo u transliteraciji na evropska pisma, no u arapskom pismu ne postoji, ono se piše: محمد .[18]

Medalje i titule[uredi VE | uredi]

Povezane stranice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Blackwood's Edinburgh Magazine January-June 1841 (indexed by Google Books)
  2. Warren Isham; George Duffield; Warren Parsons Isham; D Bethune Duffield; Gilbert Hathaway (1858). Travels in the two hemispheres, or, Gleanings of a European tour, str. 70–80, Doughty, Straw, University of Michigan.
  3. Samuel Shelburne Robison (1942). History of Naval Tactics from 1530 to 1930:The Evolution of Tactical Maxims, str. 546, The U.S. Naval Institute.
  4. William Wing Loring (1884). (full text) A Confederate Soldier in Egypt 28. Dodd, Mead & company.
  5. George Duffield, Divie Bethune Duffield, Gilbert Hathaway (1857). Magazine of Travel: A Work Devoted to Original Travels, in Various Countries, Both of the Old and the new, str. 79, H. Barns, Tribune Office.
  6. William Stadiem (1991). Too Rich: The High Life and Tragic Death of King Farouk, Carroll & Graf Pub (New York).
  7. Hassan Hassan (2000). In The House of Muhammad Ali, American University in Cairo Press.
  8. Arthur Goldschmidt (2001). A Concise History of the Middle East: Seventh Edition, str. 195, Westview Press.
  9. Tom Little, Egypt, (New York: Frederick A. Praeger, 1958), 57.
  10. 10,0 10,1 Little, 57.
  11. Reports vary about how many died. William Cleveland claims 74 killed while H. Wood Jarvis claims nearly 500. Whatever the actual number it is clear that the event dealt a serious blow to the Mamluks.
    Cleveland, 67.
    H. Wood Jarvis, Pharaoh to Farouk, (London: John Murray, 1956), 124.
  12. Vatikiotis, 55.
  13. Cleveland, 69.
  14. Henry Dodwell, The Founder of Modern Egypt: A Study of Muhammal ‘Ali, (Cambridge: Cambridge University Press, 1967), 43-44.
  15. Dodwell, 48.
  16. Morroe Berger, Military Elite and Social Change: Egypt Since Napoleon, (Princeton, New Jersey: Center for International Studies, 1960), 11.
  17. "...the silver nitrate his doctors gave him earlier to cure his dysentery was taking its toll...", Afaf Lutfi as-Sayyid Marsot, Egypt in the reign of Muhammad Ali, Chapter 11, page 255; Cambridge Press, 1983
  18. Khalid Fahmy (1998). All the Pasha's Men: Mehmed Ali, his Army and the Making of Modern Egypt, Cambridge University Press.

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Berger, Morroe. Military Elite and Social Change: Egypt Since Napoleon. Princeton, New Jersey: Center for International Studies: Woodrow Wilson School for Public and International Affaris, 1960.
  • Dodwell, Henry. The Founder of Modern Egypt: A Study of Muhammad ‘Ali. Cambridge: Cambridge University Press, 1967.
  • Fahmy, Khaled. 1997. All The Pasha's Men: Mehmed Ali, his army and the making of modern Egypt. New York: American University in Cairo Press. ISBN 977-424-696-9
  • Vatikiotis, P.J. 1991. The History of Modern Egypt: From Muhammad Ali to Mubarak. Baltimore: The Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8018-4215-8

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]