Muhammad Iqbal
Sir Muhammad Iqbal (urdu: محمد اقبال) (Sialkot, Pakistan, 9. studenog 1877. – Lahore, 21. travnja 1938.), poznat i kao Allama Iqbal (علامہ اقبال), bio je pjesnik, filozof i političar, kao i akademik, odvjetnik i znanstvenik u Britanskoj Indiji, koji je široko cijenjen što je nadahnuo Pakistanski pokret. Naziva se "duhovnim ocem Pakistana".[1] Smatra se jednom od najvažnijih figura u urdu književnosti[2] s književnim djelima na urdu i perzijskom jeziku.
Iqbal je cijenjen kao istaknuti pjesnik od strane Pakistanaca, Iranaca, Indijaca, stanovnika Bangladeša, Šri Lanke i dr.[3] Iako je Iqbal najpoznatiji kao ugledni pjesnik, on je također i vrlo cijenjen kao "muslimanski filozofski mislilac modernog vremena".[4] Njegova prva knjiga pjesama, Asrar-e-Khudi, pojavila se na perzijskom jeziku 1915. godine, a druge knjiga poezije su među ostalima: Rumuz-I-Bekhudi, Payam-i-Mashriq i Zabur-i-Ajam.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Albert M. Craig ... [et (2011). The heritage of world civilizations. (9th ed.). Harlow: Pearson Education. p. 800. ISBN 9780205803477.
- ↑ Anil Bhatti. "Iqbal and Goethe" (PDF). Yearbook of the Goethe Society of India.
- ↑ http://www.thefridaytimes.com/tft/love-letter-to-persia/ Preuzeto 4. prosinca 2016.
- ↑ http://www.allamaiqbal.com/ Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. veljače 2014. (Wayback Machine) Preuzeto 4. prosinca 2016.