Načertanije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Načertanije (srp. Nacrt) je program nacionalne politike srpske kneževine, knjižica (nešto preko 5.000 riječi) Ilije Garašanina izdana 1844[1]. To je ujedno i prvi Politički program Velike Srbije.

Osnovni cilj - obnova srpskog carstva[uredi VE | uredi]

Kao politički program Velike Srbije u Načertaniju se odbacuje zajednička država svih Južnih Slavena, a cilj je obnova srpskog carstva na podlozi državnog i povijesnog prava te srednjovjekovne tradicije: "Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju"[2].

Nacrt buduće srpske države[uredi VE | uredi]

Kneževina Srbija u Garašaninovo vrijeme.

Ilija Garašanin je pravio nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najprije obuhvatala:

  • Kneževinu Srbiju
  • Bosnu, Hercegovinu,
  • Crnu Goru,
  • Sjevernu Albaniju.

Borba za ujedinjenje ovih oblasti bila bi vođena postepenim otkidanjem otomanskih teritorija, u procesu nezaustavljivog propadanja carstva.

Zahov plan[uredi VE | uredi]

Garašanin je za Načertanija koristio plan Čeha, Zaha Františeka, koji je došao na Balkan kao zagovornik ideje o ujedinjenju slavenskih naroda. Zahov plan je predviđao oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, koji bi potom pomogli oslobođenju Poljske od austrijske i ruske vlasti.

Zamjena pridjeva jugoslavenski[uredi VE | uredi]

Garašanin je sustavno izostavljao pridjev „jugoslavenski“ koji se nalazio u Zahovom planu, mijenjajući ga sa „srpski“.[1] Također, Zahov zaključak da Srbija mora postati „jezgro budućeg Južnoslavenskog carstva“ Garašanin mijenja sa „budućeg Srpskog carstva“.

Hrvati kao pokatoličeni Srbi[uredi VE | uredi]

Za razliku od Garašanina, Zah je naglašavao da Srbija ne može biti uspješna dok ne uključi Hrvate i prizna ih kao jednake, što je Garašanin izostavio iz svog programa.[1] Garašanin je izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu s Hrvatima, koje naglašava da su oni „jedan i isti narod“ koji govori isti jezik pisan s dva pisma. Neki srpski povjesničari smatraju da je Garašanin iz Načertanija izostavio Hrvate iz podozrenja na poljske namjere da preko njih prošire utjecaj Katoličke crkve na južnoslavenski svijet.

Provođenje u djelo[uredi VE | uredi]

Velika Srbija po francuskom planu iz 1862. godine.

Iako tajni dokument, Garašaninovo Načertanije je bilo službeni program dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića i kneza Mihaila Obrenovića. František Zah postaje ministar obrane Srbije, a kasnije general i načelnik srpskog generalštaba.[3] Utemeljujući novu vanjsku politiku, Srbija napušta isključivu orijentaciju prema Rusiji, velikoj sili koja je bila neposredno zainteresirana za Balkan.[4]

Garašanin je za vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića bio pristaša borbe za velikosrpsku državu. Kasnije, kao ministar vanjskih poslova kneza Mihaila (1860.—1868.), Garašanin je evoluirao prema jugoslavenskom rješenju, uspostavljajući veze s jugoslavenskim pokretom u Hrvatskoj (biskupom Strossmayerom) i bugarskim revolucionarnim organizacijama. Knez Mihailo Obrenović je s bugarskim emigrantima u Bukureštu 14. siječnja 1867. zaključio Bukureštanski ugovor o zajedničkoj državi Srba i Bugara.

Austrija je saznala za Garašaninovo "Načertanije", te ga 1883. godine tajno nabavila i arhivirala.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Načertanije, Encyclopedia of Eastern Europe
  2. Izvori velikosrpske agresije, Brandt, Čović, Letica, Pavić, Tomac, Valentić, Žuljić; August Cesarec i Školska knjiga, Zagreb 1991. g. ISBN 86-393-0255-3
  3. Đeneral František Aleksander Zah
  4. ″Načertanije″. Spoljna politika ustavobranitelja.
  5. [1] Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine: (kritički osvrt na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., ISBN 9531540748
  • Damir Agičić, Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1994.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi][uredi VE | uredi]