Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nastanak Jugoslavije
1918. Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg

Zastava Jugoslavije

Zastava

Lokacija Jugoslavije
prikaz nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Glavni grad Beograd
Vlada Monarhija
Povijest Prvi svjetski rat
 - Osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 5. listopada 1918.
 - Karlov Manifest o transformaciji AU 16. listopada 1918.
 - Raskid odnosa s AU i proglašenje Države SHS 29. listopada 1918.
 - Ženevska deklaracija 9. studenog 1918.
 - Novosadska skupština 25. studenog 1918.
 - Ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom 1. prosinca 1918.
Prethodnice
Nasljednice
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Raspad Austro-Ugarske
Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg Država Slovenaca, Hrvata i Srba
State Flag of Serbia (1882-1918).svg Kraljevina Srbija, uključujući:
Blank.png pokrajine Baranju, Bačku i Banat
Flag of the Kingdom of Montenegro.svg i Kraljevinu Crnu Goru
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg

Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca govori o događajima tijekom jeseni 1918. godine koji su doveli do stvaranja Jugoslavije.

Južnoslavenska ideja

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Geopolitički položaj Hrvatske uoči Prvoga svjetskog rata, Hrvatska politika u ratu, i Raspad Austro-Ugarske

Prvi zametci sličnih ideja javljaju se na hrvatskom jugu u Dalmaciji tijekom 16. stoljeća (staro dalmatinsko slovinstvo), da bi poslije bile razvijane u djelima mnogobrojnih hrvatskih kulturnih djelatnika (Juraj Križanić, Pavao Ritter Vitezović i dr.). Punu afirmaciju postiže tek u 19. stoljeću, kada je u svoju ideologiju uklapa ilirski pokret te njegove političke sljednice (u prvom redu Narodna stranka). Posebnu važnost za razvoj južnoslavenske ideje imale su teorije Ljudevita Gaja o "ilirskom" etničkom jedinstvu i hrvatskoj povijesnoj posebnosti unutar njega. Tijekom 19. stoljeća postupno se stvara ideja o Hrvatskoj kao južnoslavenskoj Toskani, te Srbiji kao južnoslavenskom Pijemontu, pod čijim bi se zajedničkim vodstvom trebali okupiti ostali južnoslavenski narodi. Iako srpska politika nije bila ni najmanje sklona prihvatiti takvu ideju (budući da se njezina politika usmjeravala ideji Velike Srbije), nije ju iz pragmatičnih razloga javno odbacila, a hrvatski političari, iako svjesni mogućih problema, podržavali su je iz straha od talijanskih, mađarskih i njemačkih teritorijalnih presezanja i sve bezočnijih kršenja hrvatskih državnih i narodnih prava.[1]

Na početku XX. stoljeća politika vodećih snaga Austro-Ugarske u očuvanju dualizma ušla je u krizu. Zahtjevi mađarske opozicije za većom samostalnošću Ugarske stvorili su procjep kroz koji su nastupale nove političke snage, osobito u Hrvatskoj, a prevrat u Srbiji 1903. i dolazak Karađorđevića značio je zaokret srpske politike od Austro-Ugarske prema Rusiji. Politika »novoga kursa«, koju su pokrenuli dalmatinski pravaši, prihvativši ideju jugoslavenskog etničkog jedinstva a zadržavši pritom ideju hrvatskoga nacionalnog suvereniteta, okupila je ideološki različite hrvatske i srpske snage u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji oko ideje povezivanja svih jugoslavenskih zemalja protiv njemačkoga prodora. Na toj politici, koja je u prvoj etapi trebala postići što samostalniji položaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji i učiniti ju čimbenikom ujedinjavanja jugoslavenskih naroda u Monarhiji, oblikovana je Hrvatsko-srpska koalicija pod vodstvom Frana Supila i Svetozara Pribićevića. Vodeće političke snage Srbije, među kojima je najznačajnija Radikalna stranka Nikole Pašića, zastupale su program ujedinjenja srpskog naroda, kojemu su temeljne odrednice bile pripajanje BiH, stjecanje sjeverne Albanije kao izlaza Srbije na more i ujedinjenje s Crnom Gorom, pa je za njih jugoslavenska koncepcija bila dobrodošla kao instrument slabljenja Austro-Ugarske Monarhije i time ispunjenja srpskoga nacionalnog programa. Austrougarskom aneksijom BiH (1908.), sudskim procesom Hrvatsko-srpskoj koaliciji (1909.) i balkanskim ratovima (1912.–1913.), južnoslavenska ideja definitivno se oblikovala u program stvaranja samostalne jugoslavenske države, koji može provesti ojačana Srbija u izravnome sukobu s Austro-Ugarskom Monarhijom.[2]

Uoči I. svjetskog rata i tijekom njega južnoslavenska ideja, kao element različitih nacionalnih i političkih ideologija, postojala je u različitim oblicima. Kao ideologiju unitarnoga jugoslavenstva u najradikalnijem ju je obliku zastupao pokret »jugoslavenske nacionalističke omladine«, ali i najveći dio srpskih snaga u Monarhiji i neke slovenske skupine. Ideju federalističkoga jugoslavenstva najdosljednije su zastupali Supilo i Jugoslavenski odbor, a nakon proglašenja Države SHS i većina Narodnoga vijeća. Tijekom rata prijetila je opasnost da će se Srbija nagraditi teritorijalnim proširenjem na račun hrvatskih prostora, a Italija na račun Slovenaca i Hrvata, dok bi Austro-Ugarska preživjela amputacije. Zbog toga je ujedinjenje u državu južnih Slavena osiguravalo okupljanje krajeva u kojima žive Slovenci i Hrvati. Većina političkih krugova u Srbiji južnoslavensku su ideju shvaćali kao prošireno srpstvo. Te su se koncepcije razlikovale po shvaćanju uloge oblikovanih nacionalnih individualnosti, po pitanju načina ujedinjenja te po zamislima o unutarnjem ustroju buduće države.[2]

Stvaranje Države SHS

Ubrzana i sve potpunija demokratizacija od proljeća 1917. do sloma Habsburške Monarhije, nastala zbog slabljenja režima, izvela je sve političke snage na otvorenu političku scenu. Moglo se očekivati da će Sabor i političke stranke izvesti dramatičan zaokret s obzirom na otvoreni proces raspadanja režima Monarhije. To se nije dogodilo. Sve su se političke stranke koncentrirale na staroj koncepciji stvaranja države Južnih Slavena pod hrvatskim vodstvom. Nijedna nije zagovarala ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, već ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i BiH, preciznije rečeno, svih slavenskih zemalja pod habsburškom krunom.

Po ugledu na Češku, u južnoslavenskim je zemljama Monarhije krenuo pokret stvaranja državnih organa pod imenom narodna vijeća. Prvo, Narodno vijeće za Dalmaciju, stvoreno je 2. srpnja 1918., zatim 14. srpnja za Hrvatsko primorje i Istru, a potom 16. kolovoza za Sloveniju itd. Najviše tijelo nove države pod imenom Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, konstituirano je 5. i 6. listopada 1918. To tijelo je 8. listopada objavilo da je ono “političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji žive u Hrvatskoj, Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međimurju i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske s programom ujedinjenja... u narodnu slobodnu i neovisnu državu”. Imenovanjem zemalja i pokrajina određena je i veličina države u nastajanju. U raspravama i dokumentima o novoj državi Srbija se još ne spominje. Ova državna ideja identična je s onom koja se od polovine XIX. stoljeća stalno ponavlja u Hrvatskom saboru, zalaganje za ujedinjenje Trojednice i BiH, koja bi se mogla smatrati idejom “Velike Hrvatske”.

Na sjednici Predsjedništva Narodnog vijeća 19. listopada 1918. izabran je državni vrh nove države na čelu s predsjednikom Slovencem Antonom Korošcem i potpredsjednicima Antom Pavelićem, vođom pravaša-milinovaca i Svetozarom Pribićevićem, čelnikom Srba u Hrvatskoj. Kampanja stvaranja odbora Narodnog vijeća uspjela je do kraja listopada 1918. pokriti veći dio teritorija nove države, ali bez svoje vojske i policije tako da je uprava ostala i dalje u rukama poglavarstva starog režima. Istog dana, 19. listopada, Narodno vijeće je istupilo s prvim državnim aktom međunarodnog značenja. Radilo se o odgovoru caru i kralju Karlu kojim Vijeće odbija njegov Manifest od 16. listopada 1918. o rekonstrukciji Austrije u “saveznu državu”, tj. federaciju. Dakle, sada car pristaje na zahtjev bana Jelačića iz 1848., ali bilo je prekasno. Umjesto toga, Narodno je vijeće formiralo suverenu državu izvan sastava Monarhije.

Proces formiranja nove države ipak još nije bio formalno-pravno završen. Tek 28. listopada 1918. car i kralj Karlo je prihvatio Wilsonove uvjete mira, a to znači da je “otpustio” sve narode Monarhije. Time je omogućio formiranje nacionalnih država i priznao Državu SHS. Istoga dana, 28. listopada 1918, proglašena je Čehoslovačka Republika. Sutra je to učinio i Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Narodno vijeće je 28. listopada raspravilo o formalno-pravnoj proceduri proglašenja nove države. Jedan se dio Vijeća zalagao za radikalan raskid državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom, a drugi je dio predlagao da se “ne dira u krunska prava” Habsburške Monarhije, što je značilo da ideja trijalizma još živi kod nekih političara. Prije odluke neki članovi Vijeća, odani tradiciji lojalizma, tražili su da se trojica carskih generala očituju glede proglašenja države. Nakon što su hrvatski generali dobili carsko razrješenje zakletve, Sabor je mogao bez opasnosti od vojske proglasiti novu državu. Dva su razloga zašto je dio hrvatskih političara odlagao svoju povijesnu odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom. Prvi je u tradicionalnoj privrženosti hrvatske političke elite principu legaliteta. Naime, Hrvati su stoljećima prakticirali proces pregovaranja kao način da se održe u okruženju velikih sila (tijekom više od tisuću godina). Drugi razlog je vjerojatno bio u neizvjesnosti sudbine hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i u nadi da bi se ipak Habsburška Monarhija mogla preobraziti u federaciju ravnopravnih naroda, kao bolja opcija za Hrvatsku.

U tim dramatičnim i sudbonosnim danima, svom svojom odlučnošću Vijeću se nametnuo Svetozar Pribićević, stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, potpomognut predsjednikom Sabora Bogdanom Medakovićem, također Srbinom, kojima su sve više prilazili političari iz Dalmacije i Slovenije zbog opasnosti upada talijanske vojske. Pribićevićevi su pristaše nadvladali i upravljali procesima do samoga kraja procedure. Na zasjedanju Sabora 29. listopada 1918. donesena je Odluka čija glavna stavka glasi: "Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sa Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti pristupa u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi”. Na istom zasjedanju Sabor je suverenitet prenio na Narodno vijeće ovim zaključkom: “Sabor kao predstavnik Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije... izjavljuje da priznaje Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast”. Tako je osnovana nova južnoslavenska država.

Država SHS počela se graditi kao federacija. Za tri-četiri dana konstituirana su vijeća (parlamenti) za Sloveniju, BiH i Dalmaciju. Ostalo je otvoreno pitanje hoće li se sjediniti Hrvatska i Dalmacija pod jednim vijećem (Saborom) tako bi država imala tri federalne jedinice. Ostalo je neriješeno pitanje Vojvodine koja je u početku bila vezana za Narodno vijeće u Zagrebu. Sve je to, međutim, presjekla Srbija, uz pomoć svesrpskoga pokreta u BiH i Hrvatskoj i uz pristanak sila Antante. Nakon formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Narodno vijeće je pokušavalo organizirati svoju vojsku i dobiti međnarodno priznanje. Prvo međunarodno priznanje došlo je 30. listopada od strane Mađarske, a očekivalo se i od Čehoslovačke. Srbija je također priznala Državu SHS i sugerirala članicama Antante da i one to učine. Narodno vijeće je, uz suglasnost cara i kralja Karla, 31. listopada 1918. preuzela ratno brodovlje Austro-Ugarske, i to na svečani, gotovo paradni način. Mase su u Zagrebu nazdravljale “republici” i “Narodnom vijeću”, i jedinicama koje su se stavile na raspolaganje Narodnom vijeću i pjevale “Lijepu našu”. Ime Srbije i Jugoslavije još se uvijek na manifestacijama nigdje nije spominjalo.

Ženevska deklaracija

Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa.

Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija u kojemu, između ostalog, stoji: “... Predstavnici vlade Kraljevine Srbije i... predstavnici Narodnog vijeća u Zagrebu, predstavnici Jugoslavenskog odbora u Londonu... sretni su što mogu jednodušno, svečano i pred cijelim svijetom konstatirati svoje ujedinjavanje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca...”. Deklaracija, dalje, priznaje postojanje dviju zasebnih država – Kraljevine Srbije i Države SHS: “...Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu produžit će otpravljati poslove svaki u svom unutrašnjem i teritorijalnom djelokrugu... dok Velika skupština (konstituanta)... ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države...” Konferencija je zaključila da se formira “zajedničko ministarstvo” za vanjsku politiku i vojne poslove i za pripreme konstituante. Ona priznaje stvorene vlade u zemljama Države SHS. Pregovori dviju državnih delegacija u Ženevi mogli su biti model za budući državni život složene države u kojoj bi se odluke donosile konsenzusom.

Ženevska konferencija je, via facti, priznala postoja nje dviju država i njihovo pravo na dobrovoljno udruživanje. Zato se može reći da se radilo o konfederaciji dviju država, pri čemu je Srbija bila centralistička monarhija, a Država SHS federacija južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske. Okupljanjem oko sebe upravo tih zemalja, Hrvatska je ostvarila svoj nacionalni program, ne, naravno, u Habsburškoj Monarhiji već u novoj, također multinacionalnoj južnoslavenskoj državi. Dokumenti i političke rasprave o raskidu državno-pravnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom i stvaranju Države SHS ne spominju Jugoslaviju i ujedinjenje sa Srbijom. Ne može se dokazati da se to nije smjelo zbog aktualnog režima, jer se on već bio raspao i nije uopće reagirao na očigledne oštre napade na temelje Habsburške Monarhije. Već u svibnju 1917. u austrijskom parlamentu su slovenski, dalmatinski i istarski zastupnici slobodno govorili o stvaranju države Južnih Slavena u Monarhiji. Svi dokumenti iz tog vremena potvrđuju da su mase bile protiv ulaska Hrvatske u Jugoslaviju, posebno protiv srpske dinastije. Uostalom, teško je i bilo očekivati da bi hrvatski narod koji je stoljećima živio u sređenoj srednjoeuropskoj zajednici brojnih naroda, a u četiri ratne godine bio lojalan Habsburškoj Monarhiji, odjednom mogao prihvatiti Srbiju protiv koje je ratovao od 1914. do 1918.

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. Hrvatska politička elita oblikovala se u borbi za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od onoga što je kao autonomiju imala u Austro-Ugarskoj. Ona se oblikovala u procedurama dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, Hrvati su se sukobili s novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat. Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-1918.), Srbi, skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati, većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju. Srbi su se odnosili prema zemljama i narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema Kosovu i Makedoniji 1912. Nisu im pristupali kao formiranim nacijama i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se centralistički upravlja iz Beograda.

Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma. Slovenska nacionalna svijest također je bila formirana u XIX. stoljeću i uglavnom je bila slična hrvatskoj ideologiji i političkoj kulturi. Razlika je bila u tome što Slovenci nisu imali svoju kraljevinu niti državno-pravni legitimet kao Hrvati pa su se oslonili na Hrvatsku preko koje bi realizirali svoje nacionalne ideje. Kao formirana nacija također nisu mogli prihvatiti unitarizam i centralizam kao trajno stanje. Štoviše, Slovenci su tijekom 1917. i 1918. odigrali inicijalnu ulogu u formiranju Narodnoga vijeća i stvaranju Države SHS. Sljedeća je bitna razlika bila i u tome što su i Hrvati i Slovenci s oduševljenjem prihvatili duh novoga doba – demokraciju i pravo naroda na samoopredjeljenje – koji su deklarirale SAD i Lenjinova Rusija. Srpska elita koja se rađala u okolnostima oslobodilačkih ratova, ekspanzije i osvajanja, nije se osvrtala na ideje svijeta koji se rađao na porazima imperijalističkih vele sila, a kamoli ih uvažavala.

Nepremostive ideološke, političke i ostale razlike između vodećih političkih i vojnih aktera Srbije i južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske imale su svoj dublji korijen i u razlikama među nacijama. Srbijansko seljaštvo u zanosu stvaranja nove dvostruko veće države slijedilo je svoju vladajuću klasu; u Hrvatskoj pak, ono je bilo ošamućeno u času raspada višestoljetnoga sustava, zadojeno rušilačkim nabojima protiv državne vlasti i protiv “otuđene gospode”, protiv militarizma i feudalnih ostataka – nošeno spontanom željom ne samo razaranja staroga režima već i protiv nametanja novoga režima. Tako goleme razlike između Srbije i ostalih južnoslavenskih zemalja nisu se mogle “premostiti” osim silom. Uostalom, u javnom su se životu čuli samo glasovi društvene elite – političara, književnika, svećenika, intelektualaca, birokrata; seljaci su jedva znali za postojanje Srbije. Sve se to odvijalo pod vrlo nepovoljnim međunarodnim okolnostima koje su ih prisiljavale da prihvate stvaranje Jugoslavije.

Srbijanski udari

Država SHS

Čim je saznala za Ženevsku deklaraciju, srpska je vlada, bez dileme, odlučila da se Država SHS mora razbiti radi ostvarenja velikosrpske ideje u obliku države Jugoslavije. Dok su predstavnici Države SHS, Ante Trumbić i Anton Korošec, iz Ženeve otputovali u Pariz da od savezničkih sila izmole međunarodno priznanje nove države, vlada Kraljevine Srbije, čim je saznala za sporazum s Državom SHS, poništila je Ženevsku deklaraciju. U telegramu srpske vlade Svetozaru Pribićviću, vođi Srba u Hrvatskoj, kaže se da se radi o “odvajanju Srbije i Crne Gore od ostalih zemalja...” i da je to “obična kopija odnosa Austrije i Ugarske”. Izložen žestokom napadu svoje vlade, Nikola Pašić je napisao pokajničko pismo izjavivši kako je njegov potpis na sporazum bio “najteži trenutak u njegovu životu” i da moli svoje drugove da shvate njegovu “tešku unutrašnju borbu” što je popustio “na štetu ugleda Srbije i svoga lično”. Ženevska deklaracija nije uzrok udara Srbije na Državu SHS već samo povod, jer je Srbija, kako je to prije argumentirano, već od sredine XIX. stoljeća oblikovala svoj velikosrpski nacionalni program. U duhu toga programa Srbija je nakon proboja Solunskog fronta uputila svoju vojsku preko Drine, Dunava i Save u zemlje poražene Austro-Ugarske (u BiH, Vojvodinu, Hrvatsku i Sloveniju).

Stanje u Državi SHS bilo je katastrofično. U zemlji se raspao stari režim, institucije vlasti su se povlačile pred naletom masa koje su krenule u pljačku vojnih skladišta, privatnih trgovina, plemićkih dvoraca itd. Međutim, u tomu masovnom naletu javile su se i revolucionarne ideje slične onima u boljševičkoj revoluciji u Rusiji. Mase su davale odušak mržnji prema gospodi koju su okrivljavali zbog krvavoga četverogodišnjeg rata i svoga života uopće. Zavladala je panika pripadnika vlasničke klase i bogatijih ljudi. Uz opasnost od anarhije i kaosa nastalog raspadom režima, na teritorij Države SHS prodirala je talijanska vojska odmah nakon kapitulacije Austro-Ugarske 3. studenoga 1918. Talijanska se vojska približavala Ljubljani, a prodirala u Istru i Dalmaciju i preko one crte koja je bila određena Londonskim ugovorom. Tek stvorena država našla se pred mogućim slomom. Akcije spašavanja Države SHS poklopile su se s akcijama Srbije u tom smislu da je i Narodno vijeće pozvalo srpsku vojsku, koja je već ušla na njezin teritorij, da zaustavi bunt masa i da spriječi prodor talijanske vojske u Sloveniju, Istru i Dalmaciju.

Isti poziv je 4. studenoga 1918. upućen i saveznicima i u njemu se kaže: “...opstanku nezavisne države SHS prijete raspuštene mase od više stotina tisuća vojnika koji se „valjaju‟ s balkanskog i talijanskog ratišta preko teritorija drave SHS”. Istoga dana Narodno vijeće šalje delegaciju u Beograd, dva Srbina i jednog Hrvata, s pismom u kojemu se traži da srpska vojska izbije na crtu Osijek-Šamac. Međutim, Svetozar Pribićević je “šapnuo” srpskim članovima delegacije da usmeno traže da srpska vojska dođe “najmanje do Zagreba”. Po Pribićevićevom pozivu, Srbija je uputil a svoje trupe prema Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i Rijeci. Istodobno njezina vojska nastupa u BiH i Vojvodini. U Zagreb je kao delegat srpske vojske stigao potpukovnik Dušan Simović, koji je s Narodnim vijećem upravljao dislokacijom srpske vojske na teritorij Države SHS.

Na prvom sastanku s članovima Narodnog vijeća, 12. studenoga 1918, nakon što je Ivan Lorković, prvak hrvatskoga krila Hrvatsko-srpske koalicije, objasnio kako je na teritoriju odcijepljenom od Austro-Ugarske stvorena Država SHS, priznata i od srpske vlade, Simović je odgovorio: “Kao vojnik, mogu Vam reći ovo: Srbija, koja je u ovom ratu dala jedan i pol milijun žrtava... ne može ni u kom slučaju dozvoliti, da se na njenim granicama formira neka nova država, koja bi u svoj sastav uzela sve njene sunarodnike... i sve plodove... Srbiji – po pravu oružja... pripada... Banat... Bačka... Baranja... Srem i Slavonija do linije željezničke pruge Osijek-Đakovo-Šamac; cijela BiH i Dalmacija do rta Planka. Van te teritorije, možete se opredijeliti po volji: da idete sa Srbijom ili formirate zasebnu državu...”. Ustvari, crta razdvajanja Srbije i Hrvatske išla je dalje prema zapadu. Pukovnici Simović i Antonijević su članovima Narodnog vijeća na karti crvenom olovkom nacrtali ovu crtu: Barč-Ilova-Jasenovac-Una-Knin-Jadransko more blizu Šibenika. Uz srpsku i savezničku vojsku, koje su početkom studenoga 1918. upale na teritorij Države SHS, drugi činitelj raspleta sukoba dviju država – Kraljevine Srbije i Države SHS (u stvari Hrvatske) – bila je etnička struktura. U Državi SHS bilo je nešto malo više od 2 milijuna Srba: u Hrvatskoj 763.702, tj. oko 25%, u Vojvodini 401.386 ili oko jedne trećine, u BiH 827.829 ili oko 44%.

Crna Gora

Kraljevinu Crnu Goru, koja je bila okupirana od Austro-Ugarske 1916. godine, srpska vojska zauzima tijekom listopada 1918. Već 15. listopada, to jest 8 dana prije ulaska u Cetinje, Srbija postavlja povjerenike za crnogorsko pitanje koji de facto preuzimaju vlast pod imenom Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Tijekom austrougarske okupacije dolazi do raspuštanja crnogorskog parlamenta, tako da jedini zakoniti predstavnici Crne Gore postaju kralj i njegove vlade u izbjeglištvu (slično kao Jugoslavija, Nizozemska i Norveška tijekom Drugog svjetskog rata). Nakon zauzimanja kontrole Crne Gore Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore protivno tamošnjim zakonima[3] raspisuje izbore po novom izbornom zakonu koji se trebaju održati 19. studenoga 1918. godine. Dok su se kakvi takvi izbori održali u većem dijelu države u minimalno 3 kotara, (Bijelo Polje, Plav i Gusinje) koji daju sveukupno 30 zastupnika, parlamentarce je direktno izabrao prije navedeni izvršni odbor za ujedinjenje. Da bi se spriječio dolazak ljudi s pogrešnim političkim stajalištima tijekom ovog razdoblja srpska vojska je dobila naređenje da kontrolira tko se smije, a tko ne smije vratiti iz inozemstva u svoju domovinu.[4] U sličnoj diplomatskoj igri srpska vlada je zatražila i dobila od francuske vlade zabranu povratka kralja Nikole u zemlju koji tada dobiva samo lažna diplomatska obećanja da će crnogorska nezavisnost biti zaštićena.[5]

Nakon dovršenih izbora 24. studenog dolazi do okupljanja Podgoričke skupštine koja je trebala donijeti odluku o ujedinjenju sa Srbijom. U posljednjem pokušaju da to spriječi, Italija koja je podržavala kralja Nikolu i nezavisnost Crne Gore pokreće svoje snage s današnje crnogorske obale kako bi sačuvala nezavisnost ove države. U trenutku kada je talijanska vojska došla do prvih prepreka na svom putu ona se preplašena mogućeg rata s Srbijom vraća kući.

Nekoliko dana nakon talijanskog povlačenja, to jest 26. studenoga 1918. godine Podgorička skupština pod "zaštitom" srpske vojske donosi sljedeću odluku tajnim glasovanjem:

"da se Crna Gora bezuslovno sjedini s Srbijom u novu državu na čelu s dinastijom Karađorđević i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu Srba, Hrvata i Slovenaca."

Ta odluka Podgoričke skupštine će na kraju postati politička realnost iako je bila podržana od samo 5 članova (od 56) zadnjeg zakonito izabranog crnogorskog parlamenta iz 1914. godine.[6]

Ovo izglasavanje pod pritiskom srpske vojske će rezultirati Božićnim ustankom crnogorskih rodoljuba koji dovodi do gerilskog rata u Crnoj Gori što traje sve do 1929. godine.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Božićna pobuna
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Komiti

Banat, Bačka i Baranja

Dok je trajao raspad države Austro-Ugarske, stanovništvo ove tri pokrajine dvoumilo se o svom statusu. Dok su se jedni htjeli pridružiti Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, drugi su proglasili Banatsku republiku (31. listopada 1918.), a treći su čekali razvoj situacije. Te sve nedoumice su bile rješene polovicom studenoga 1918. godine kada srpska vojska vrši osvajanje Bačke i Baranje (tadašnji mađarski teritorij), likvidira Banatsku Republiku i okupira Srijem (tada teritorij Države Slovenaca, Hrvata i Srba). Na tom okupiranom teritoriju koristeći se crnogorskim scenarijem okupator saziva parlament kojega nitko nije izabrao da bi se proglasilo ujedinjenje sa Srbijom. Sastav ovog parlamenta znanog pod imenom Velika skupština Srba, Bunjevaca i drugih Slavena iz Banata, Bačke i Baranje su činila 578 Srba i 179 zastupnika ostalih naroda. U to vrijeme kada su Srbi bili 75 % svih zastupnika u demografiji "Vojvodine" oni su činili manjinu na teritoriju za kojega se glasovalo što bolje od ičega drugog ukazuje na političku farsu. Takav "parlament" po očekivanju svih prisutnih 25. studenoga 1918. izglašava ujedinjenje okupiranih područja s Srbijom. Dan ranije identično je glasovao Srijem pod srpskom vojnom kontrolom u svom "parlamentu".

Priča o Banatu, Bačkoj i Baranji i njenom pripajanju Srbiji dobit će svoj kraj tek mirovnim sporazumima iz 1919. i 1920. godine kada međunarodna zajednica naređuje Srbiji da vrati Pecs Mađarskoj i da ustupi Temišvar Rumunjskoj tako da na teritoriju danom Jugoslaviji Srbi ipak čine relativnu većinu.[7]

Država Slovenaca, Hrvata i Srba

Od svog proglašenja 29. listopada 1918. godine Država Slovenaca, Hrvata i Srba bez vojske u doba dok završava Prvi svjetski rat se našla u nesagledivim problemima. Dok je sada već nepostojeća Austro-Ugarska priznala postojanje ove države s izuzetkom Srbije nitko drugi to nije učinio. U sljedećih mjesec dana koristeći se tom činjenicom talijanski vojnici prodiru na njen državni teritorij i počinju vršiti okupaciju dijelova Slovenije, Istre, Rijeke i Dalmacije. Dok je prije propasti carske Rusije 1917. godine za ovu državu postojala takva mogućnost jer se Rusija zalagala za nastanak dvije Jugoslavije od kojih bi jedna bila katolička, a druga pravoslavna sada su sve velike sile vršile pritisak na ujedinjenju države Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom. Već od 1914. godine sa svojom Niškom deklaracijom Srbija je počela pripremati teren za ove događaje. Deklaracija s otoka Krfa koju će 1917. godine potpisati Jugoslavenski odbor (članovi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske) postat će osnova za stvaranje nove države iako ga se većina potpisnika odrekla prije studenog 1918. sumnjajući u namjere Srbije (primjer Frano Supilo, Ivan Meštrović).

Studeni 1918. godine je jednostavno bilo doba anarhije bez vidljivog izlazi u državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Na sjeveru došlo je do okršaja između Hrvata i Slovenaca na jednoj strani i Mađara na drugoj oko Međimurja i Prekmurja. Slična situacija se u ovo doba događa i na graničnim područjima između današnje Slovenije i Austrije gdje su svoj maleni rat imaju Slovenci i Nijemci. Na istoku države Srijem je bio anektiran od Srbije, dok Italija uzima sve veće dijelove jadranske obale. Istovremeno u unutrašnjosti ove države naoružani dezerteri ili vojnici koji ne priznaju njenu vlast stvaraju trajnu nestabilnost. U takvim uvjetima poslano je izaslanstvo ove države u Beograd kako bi proglasilo ujedinjenje s Srbijom i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Konačne granice ove tada već bivše države će biti povučeni tek mirovnim sporazumima između 1919. i 1924. godine. Po njima današnja Hrvatska će dobiti Međimurje, a izgubiti Istru, Rijeku, Zadar i otoke. Današnja Slovenija će tim sporazumima dobit Prekmurje. S druge strane ona će izgubiti dijelove teritorija prema Italiji, dok će granica s Austrijom biti odlučena na referendumu za Celovec.

Ratne igre

Proglašenjem ujedinjenja Kraljevine Srbije i Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je nova država s nepoznatim granicama koje je ona htjela proširiti. Slične želje su imale i ostale članice Antante koje su se nalazile na Balkanu (Grčka, Rumunjska) ili su tamo imale vlastite interese (Italija). Ta situacija će dovesti do sljedećih međudržavnih kriza:

Tijekom 1919. godine Rumunjska je poslala vojsku na granicu s "Jugoslavijom" s ciljem anektiranja "srpskog" dijela Banata što će rezultirati djelomičnom mobilizacijom Srbije[8] prije nego što se postigne dogovor pod pritiskom velikih sila.

Srbija (Jugoslavija) s druge je strane bila navodno ljubomorna na "nezaslužene" ratne dobitke Grčke i smatra da je prevarena od strane Rumunjske po pitanju Banata.[9] Tijekom 1921. godine ona će zajedno s Grčkom Report Greeks Invade Albania početi voditi agresivni rat protiv Albanije koji će doći na dnevni red Lige naroda,[10] a završiti tek albanskim pučevima i revolucijama nakon kojih će se uspostaviti protektorat Lige naroda.[11]

Istovremeno s tom krizom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca zajedno će s ostalim članovim Male Antante uputiti ultimatum Mađarskoj kako bi spriječili da Karlo I. Austrijski ponovno postane kralj ove zemlje.[12]

Savez novonastale države, Rumunjske i Grčke će odigrati 1922. godine igru sličnu onoj s Albanijom podržavajući jedan drugog protiv Bugarske koja će biti optužena za pomaganje bandi koje pljačkaju na jugoslavenskom i grčkom državnom teritoriju.[13]

Vanjske poveznice

Izvori