Neandertalac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rekonstruirani kostur neandertalca.

Neandertalac (Homo neanderthalensis) je izumrla vrsta roda Homo, srodna suvremenoj ljudskoj vrsti Homo sapiens koja je nastanjivala većinu europskog kontinenta i dio jugozapadne Azije od sjevera Arapskog poluotoka do šire okolice Kaspijskoga mora.

Prve karakteristike neandertalske vrste pojavljuju se oko 320.000 godina pr. Kr., tipična neandertalska morfologija razvija se do 200.000 godina pr. Kr., a posljednji neandertalci živjeli su oko tridesetak tisuća godina pr. Kr. Vrsta je dobila ime po dolini Neandertal u njemačkoj saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija, u kojoj se nalazi špilja Feldhofer gdje su 1856. godine prvi put pronađeni njihovi ostaci.

Jedno od najpoznatijih nalazišta ostataka neandertalaca, stanište Krapinskog neandertalca, otkrio je 1899. godine Dragutin Gorjanović-Kramberger na Hušnjakovom brijegu kod Krapine. Drugo važno nalazište kasnog neandertalca (33.000-32.000 godina pr. Kr.) pronađeno je u špilji Vindiji kod Varaždina.

Podjele neandertalca[uredi VE | uredi]

Znanstvenici govore o dva temeljna oblika neandertalaca: to su stariji ili preneandertalci i mlađi ili "klasični" neandertalci.

a) Stariji neandertalci. Vremenski pripadaju zadnjem međuledenom dobu. Prethode, dakle, zadnjem ledenom dobu Würmu pa se zovu i predwürmski neandertalci. Njihovi ostaci kostiju, zatim ostaci kostiju životinja kojima su se hranili i oruđa pronađeni su u Europi: u Njemačkoj, Italiji, Slovačkoj (Ganovce) i u Hrvatskoj. Od nalaza u Hrvatskoj osobito je poznato ono u Krapini (Hrvatsko zagorje) koje je 1899. otkrio i sljedećih godina obradio geolog i paleoantropolog Dragutin Gorjanović-Kramberger (1856-1927). Starost nalaza procijenjena je na otprilike 130 000 godina, a kultura je musterijenska. Ostataka tih praljudi je mnogo i vrlo su fragmentarni. Vjerojatno potječu od barem 80 osoba. Pronađeni su u polupećini u brijegu Hušnjakovo iznad potoka Krapinčice. Najbolje očuvana lubanja ima izražene nadočne lukove, svedeno (iskošeno) čelo, velike zube. To i neke druge značajke upućuju da je možda riječ o razvoju prema grubljim ili klasičnim neandertalcima koji će živjeti u ledeno doba (Würm). Zapaženo je također da su neke kosti namjerno lomljene. To je Gorjanovića i dr. pobudilo na misao da su krapinski praljudi bili ljudožderi. Spomenimo i mnoge šiljke, strugala i drugo kremeno oruđe koje su ti ljudi ostavili. Sav taj dragocjeni nalaz čuva se u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju u Zagrebu i UNESCO ga je proglasio spomenikom kulturne baštine čovječanstva nulte kategorije.

b) "Klasični" Neandertalci iz posljednjega ledenoga doba, Würma. To su vrlo poznati, grubi neandertalci iz nalazišta u Neanderthalu kraj Düsseldorfa u Njemačkoj (1856) i iz mnogih drugih do danas pronađeni u Francuskoj, Italiji, Bliskom istoku, pa i u sjevernoj Africi, Španjolskoj i drugdje. Za ovu etapu čovjekova razvoja važno je još jedno nalazište. To je Vindija u Hrvatskom zagorju, nedaleko od Varaždina. Tamo su 1974. pronađeni dosta manjkavi ostaci ljudskih kostiju i oruđa. Na temelju općeg izgleda nadočnog luka i donje čeljusti svrstavaju se u skupinu Homo neanderthalensis, starosti oko 30 000 godina, po nekim značajkama u morfologiji nadočnog luka, nevelikog nosa i dr. upućivali su u evoluciju u suvremeni tip čovjeka što je poslije genetičkim testiranjima odbačeno.


Osobitu pozornost stručnjaka pobuđuju ostaci neandertalaca koji imaju anatomske prijelazne značajke prema, kako se mislilo, modernom tipu čovjeka. Takvi su nalazi iz raznih dijelova Francuske, pa, kako smo vidjeli, iz Hrvatske (Vindija), zatim s Krima (špilja Kiik-Koba, 1924, sjeveroistočno od Sevastopolja, te oko 1950. Staroselje blizu Jalte). Osobito su zanimljivi nalazi ljudskih lubanja s područja Izraela (Palestine), Iraka, Uzbekistana (poznati grob djeteta u Tešik-Tašu). U raznim nalazištima možemo se uvjeriti da se miješaju značajke Homo erectusa i neandertalaca, te čovjeka suvremenog tipa i neandertalca.

Pogrebni običaji[uredi VE | uredi]

Neandertalac je prvo ljudsko biće koje je svoje mrtve s pijetetom sahranjivalo i tom prilikom povezivalo sa kamenjem. Na nekoliko mjesta u Francuskoj i Italiji pokojnik je zaštićen lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama. U Regurduu (Francuska) pokojnik je položen na veliku gomilu kamena, pokraj koje je sagrađena kamena konstrukcija za skelet medveda. Ta i nešto jednostavnije konstrukcije u pećini Monte Circheo (Italija) anticipiraju cjelokupnu kasniju pogrebnu arhitekturu u kojoj kamen zadobiva simboličnu vrijednost jer štiti i učvršćuje ono što zaslužuje najveći pijetet i što se smatra najvećom svetinjom. Mrtvi su sahranjivani u stavu spavača, tj. polagani su na bok, najčešće desni, sa povijenim koljenima. U La Ferasiju (Francuska), u grobovima odraslih i djece nađene su brižno oblikovane kamene alatke kao grobni prilozi. Da je ljudskoj glavi ukazivano posebno poštovanje, pokazuju izdvojeno sahranjene lubanje ili običaj d se bazalna strana lubanje proširuje kako bi se izvukao mozak. Zajednica neandertalaca koja je naseljavala Krapinu (Hrvatska) lomila je kosti pokojnika s namjerom da dođe do srži. Ti tragovi kanibalizma upućuju u stvari na ritualno kušanje mesa umrlih srodnika, kakvo je posvjedočeno u mnogim kasnim kulturama, kao i u kulturi današnjih zaostalih zajednica. Kult lubanje i ritualna antropogafija možda su čak bili poznati i H. erectusu, jer na to upućuju činjenice da su ostaci te ljudske vrste najčešće nalaženi u fragmentima. Za kult predaka se vjerojatno vezuje i elipsoidna pločica od mamutovog zuba obojena okerom, koja je nađena u Tati (Mađarska).

Križanje s homo sapiensom[uredi VE | uredi]

Teorija o miješanju[uredi VE | uredi]

Sekvencioniranjem genoma neandertalca utvrđeno je da se križao s današnjim čovjekom i otkrivene su zajedničke genetske osobine čovjeka tijekom evolucije, objavila je međunarodna skupina znanstvenika.

Od jedan do četiri posto ljudskog genoma - 2 posto njegovih gena - potječe od neandertalaca, naših najbližih srodnika, koji su se pojavili prije nekih 400.000 godina, a izumrli su prije 30.000 godina. Kako navode istraživači, genetska razmjena dogodila se prije 50.000 do 80.000 godina, kada su prvi homo sapiensi napustili Afriku - kolijevku čovječanstva - i susreli se s neandertalcima na Bliskom istoku, prije nego su se raširili po Euroaziji.

Činjenica da se neandertalski geni javljaju u genomu osoba europskog i azijskog podrijetla, a ne kod Afrikanaca, potvrđuje tu pretpostavku.

Osim toga, nijedan gen homo sapiensa nije pronađen u genomu neandertalca sekvencioniranom na temelju DNK dobivenom iz triju fosiliziranih kostura iz špilje Vindije u Hrvatskoj starih od 38.000 do 44.000 godina. Kosturi su pripadali ženama.

Teorija o nemiješanju[uredi VE | uredi]

Znanstvenici su dugo vremena pretpostavljali da je moderni čovjek naslijedio gene neandertalca. Najnovije istraživanje, međutim, dovodi tu teoriju u sumnju. Neandertalac je bio nizak, snažan pračovjek, koji je zahvaljujući svojim lovačkim vještinama, prije više od 100 tisuća godina dominirao Europom. Ipak, kako kaže profesor Richard Klein sa sveučilišta Stanford, nova genetska istraživanja fosilnih ostataka pokazuju da između neandertalca i homo sapiensa nije došlo do križanja, kada se moderni čovjek iz svoje prapostojbine u Africi proširio po Europi prije 45 tisuća godina.

Prema zaključcima profesora Kleina, neandertalac se stoga može smatrati fascinantnom, ali izumrlom granom čovječanstva. Uzrok njegovog izumiranja još nije utvrđen. Neki znanstvenici smatraju da je podlegao bolestima koje je sa sobom iz Afrike donio moderni čovjek. Drugi pak vjeruju da je homo sapiens, s bolje organiziranom kulturom i naprednijim mozgom, uspio preteći neandertalca u borbi za hranu.

Profesor Klein, čije je istraživanje objavljeno u najnovijem izdanju znanstvenog časopisa Science, vjeruje pak da je homo sapiens razvio gene, koji su potaknuli razvoj govornih organa i komunikacije, što neandertalcu nije uspjelo.

Vidi još[uredi VE | uredi]