Nikola Kont Orahovički (Iločki)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nikola Kont Orahovički (Iločki)
hrvatsko-ugarski velikaš
Nikola Kont u skupini dvorskih dostojanstvenika u pratnji kralja Ljudevita Anžuvinskog (sjedi na prijestolju)
Država Hrvatsko-Ugarsko
Kraljevstvo
Etničko podrijetlo hrvatsko
Matična kuća Orahovički
(kasnije Iločki)
Naslovi župan, glavni peharnik,
vojvoda, palatin
Rođenje poč. 14. stoljeća
Smrt prije 16. travnja 1367.
Otac Lovro Tót - Sclavus (Slaven)
Majka  ?
Supruga Klara Zsámboki
Djeca Bartol, Nikola II., Katarina

Nikola Kont Orahovički (mađar.: Raholcai Kont Miklós; *? – † prije 16. travnja 1367.), hrvatsko-ugarski velikaš, moćan i utjecajan na dvoru kralja Ljudevita Anžuvinskog, vršeći funkciju palatina, praotac i utemeljitelj ugledne i bogate slavonske obitelji Iločki.

Životopis[uredi VE | uredi]

Nikola je bio potomak plemićke obitelji koja je vukla podrijetlo s područja srednjovjekovne Dubičke županije u tadašnjoj „donjoj Slavoniji“. On je prvi u obitelji koji se zvao Nikola, da bi kasnije, u naredne četiri generacije, nekoliko njegovih potomaka također imalo isto ime. Nazvan Kont u vrijeme dok je kao vjeran kraljev podanik sudjelovao u vojnim pohodima u Italiji (prema talijanskoj riječi conte = grof), nosio je pridjevak Orahovički, jer je njegov otac Lovro, u Ugarskoj zvan Tót (na latinskom: Sclavus = Slaven), dobio od kralja posjed Orahovicu s velebnom utvrdom Ružica grad. Rođen najvjerojatnije početkom 14. stoljeća (ne postoje raspoloživi podaci o mjestu i vremenu njegova rođenja), imao je dva brata, Bartola i Lenkusa, koji su također obavljali dvorske dužnosti (glavni peharnik, glavni trpeznik), ali nisu dosegli njegovu slavu.

Stalno se uspinjući na ljestvici utjecaja i moći u Kraljevstvu, Nikola je sredinom 14. stoljeća postao jedan od najvažnijih Ljudevitovih velikaša, priskrbivši si stalno nova imanja i titule. Godine 1343. spominje se u izvorima kao udvarski vitez, od 1345. do 1351. obnašao je dužnost kraljevskog peharnika, 1351. postaje erdeljski vojvoda, a 1356. ugarski palatin, najviši kraljev državni dužnosnik. U međuvremenu je bio i župan u više hrvatskih i ugarskih županija, među kojima i varaždinske (od 1349).

U zavidnoj vojnoj karijeri, Kont se istaknuo osobito u nekim bitkama u Italiji. U ratu 1347-1348. zapovijedao je, zajedno s Ivanom Gorjanskim (stricem Nikole I. Gorjanskog, mačvanskog bana i ugarskog palatina) vojnom postrojbom koja je osvojila grad L'Aquilu, a 1350. je, prilikom opsade grada Averse, sjeverno od Napulja, postavljen od strane kralja za glavnog zapovjednika, nakon što je smijenjen Stjepan Lacković. Sudjelovao je i u Ljudevitovom pohodu na Bosnu (kojom je tada vladao ban Tvrtko Kotromanić) godine 1363., te na Bugarsku (1365), gdje je kao palatin imao zapovjednu funkciju. Premda je bosanski ban Tvrtko tada formalno bio vazal kralja Ljudevita, rat u Bosni je vođen pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, a završio je neuspjehom kraljeve vojske.

Kada je godine 1364. izumro iločki ogranak ugarske plemićke obitelji Csák, kralj je 1365. grad Ilok i pripadajuće vlastelinstvo dodijelio Nikoli[kojem Nikoli?] i njegovom nećaku Ladislavu, Lenkusovom sinu[je li Lenkusa, Lovrina brata]. Sam Nikola nije se od tada potpisivao kao Iločki, nego su taj pridjevak počeli koristiti tek njegovi potomci, koji su strateški važan i dobro utvrđeni grad ponad Dunava i sjedište svoje obitelji još više izgradili i bolje utvrdili.

Nikola Kont Orahovički umro je 1367. godine, a naslijedili su ga sinovi Nikola II. (†1397.) i Bartol II. (†1393.), koji nisu dosegli sjaj i slavu svog oca. Tek je Bartolov unuk Nikola V. Iločki (koji je bio mačvanski, slavonski i usorski ban, erdeljski vojvoda i bosanski kralj), doveo obitelj do vrhunca moći.

Utvrde Nikole Konta[uredi VE | uredi]

Ružica5.JPG

Ružica grad kod
Orahovice u Slavoniji

Várpalota1.jpg

Palota (Várpalota)
u Vesprimskoj županiji, Mađarska

Galgóc légifotó.jpg

Galgóc (danas Hlohovec)
u Slovačkoj

Ilok.JPG

Utvrđeni grad Ilok,
Vukovarsko-srijemska županija

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]