Nikola VII. Zrinski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nikola Zrinski
Nikola VII. Zrinski

Nikola Zrinski

Hrvatski ban
u službi
27. prosinca 1647. – 18. studenog 1664.
Prethodnik Ivan III. Drašković
Nasljednik Petar Zrinski
Rođenje 1. svibnja 1620.
Smrt 18. studenog 1664.
Supruga Marija Euzebija Drašković, Marija Sofija Löbl

Nikola VII. Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós; Čakovec, 1. svibnja 1620. – Gornji Kuršanec kod Čakovca, 18. studenog 1664.), hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Grof Nikola Zrinski bio je hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Budući da je rođen u Čakovcu i da je velik dio života proveo u njemu, neki povjesničari ga nazivaju i Nikola Zrinski Čakovečki. U rodoslovlju cijele obitelji knezova Zrinskih, koja je bila vrlo moćna i utjecajna u srednjovjekovnom Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu i kasnije u Hrvatskoj u sklopu Habsburške monarhije, on je sedmi po redu s tim imenom, pa mu neki, radi lakše orijentacije, ime pišu kao Nikola VII. Zrinski. U pojedinim tekstovima naziva ga se i Nikola Zrinski mlađi.

Obitelj i odgoj[uredi VE | uredi]

Nikola je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja IV. Zrinskog, koji je godine 1574. u Nedelišću dao tiskati znamenitu knjigu "Decretum tripartitum" autora Ivanuša Pergošića. Nikolin otac, ban Juraj V. Zrinski umro je 28. prosinca 1626. godine u vojnom taboru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), gdje je sudjelovao sa svojom postrojbom u Tridesetogodišnjem ratu. Povijesni izvori govore da je bio otrovan po nalogu austrijskog carskog generala Albrechta von Wallensteina, nakon što je došlo do njihovog verbalnog sukoba.

Autografi Nikole i Petra Zrinskog

Nikolina majka, grofica Magdalena Zrinska rođ. Széchy, preudala se nakon toga za baruna Nikolu II. Mlakovečkog (na mađarskom: Malakoczy) Susedgradskog. Za Nikolu i njegovog brata Petra brinulo se tijekom njihove mladosti više znamenitih osoba, među kojima zagrebački biskup Petar Domitrović (stolovao od 1611. do 1628. godine) i ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany. Obojica su učili i kod isusovaca u Grazu od 1630. do 1634., a zatim u Trnavi u Slovačkoj od 1634. do 1636. godine. Nakon školovanja, putovali su po Italiji. Govorili su najmanje šest jezika: hrvatski, njemački, mađarski, latinski, turski i talijanski.

Mladi ratnik[uredi VE | uredi]

Godine 1637. vratio se Nikola na svoj posjed u Međimurje, u utvrđeni čakovečki dvorac. Na kraljev poziv 1646. godine sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu. Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je 1647. god. "generalom svih Hrvata", a 27. prosinca iste godine hrvatskim banom. U Varaždinu je na zasjedanju hrvatskog sabora, 14. siječnja 1649. postavljen za hrvatskoga bana.

Nikola Zrinski

Nikola se 17. rujna 1645. oženio groficom Marijom Euzebijom Drašković, kćerkom Gašpara II. Draškovića, člana ljutomerskog ogranka te obitelji, ali je ona nakon nekoliko godina braka, u kojem nije bilo djece, umrla. Dana 30. travnja 1652. Nikola se u Beču ponovo oženio, i to s barunicom Marijom Sofijom Löbl. U tom se braku rodilo četvero djece, od kojih je dvoje umrlo kao vrlo maleno, a dvoje je nadživjelo svog oca. To su bili kći Marija Katarina i sin Adam Zrinski.

Mađarski pjesnik[uredi VE | uredi]

Osim što je uspješno ratovao protiv Turaka, Nikola Zrinski je bio mudar političar i intelektualac. Napisao je niz značajnih književnih djela, među kojima je jedno od najpoznatijih velika knjiga lirike pod nazivom Sirena Jadranskoga mora (Adriai tengernek syrenaia, 1651), koju je s mađarskog na hrvatski preveo njegov brat Petar i objavio 1660. godine u Mlecima. Autor je i prvoga epa na mađarskom jeziku Propast Sigeta (Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem, 1647-48). U Mađarskoj on je smatran najvećim likom mađarske barokne književnosti.

Hrvat prije svega[uredi VE | uredi]

Ipak, Nikola Zrinski sâm je sebe smatrao Hrvatom, kako je to godine 1659. napisao u pismu svom prijatelju zagrebačkom dožupanu Ivanu pl. Ručiću na latinskom jeziku, gdje se nalazi i slavna rečenica "Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio", koja u prijevodu glasi: "Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski".

Hrvatski domoljub i mađarski pjesnik, bio je to čovjek koji je u praskozorju europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početka težnji za nacionalnim državama, posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije, ali i dobrobiti svog naroda. Međutim, našao se istovremeno upleten u političke intrige svog vremena, koje s njegovim idealima nisu imale puno toga zajedničkog, i može se smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.

Iste, 1659. godine, Nikola Zrinski osniva franjevački samostan u Čakovcu te dovodi franjevce hrvatske provincije Svetog Ladislava (a ne franjevce mađarske provincije Svete Marije). Godine 2009. godine obilježava se 350-ta obljetnica dolaska franjevačkog reda u Čakovec.

Knjižnica[uredi VE | uredi]

Kao učen čovjek, Nikola je u svom dvorcu u Čakovcu posjedovao veliku i bogatu knjižnicu, koja je u stručnim krugovima poznata pod imenom Bibliotheca Zriniana. Knjižnica je nastala već puno ranije, tijekom 16. stoljeća, pa i prije, ali se njenim utemeljiteljem smatra upravo ban i pjesnik Nikola, a za službeni početak nastanka knjižnice uzima se godina 1662. kada je njen vlasnik organizirao stručnu klasifikaciju knjiga i dao izraditi katalog knjižnice s naslovom "Catalogum omnium librorum bibliothecae csaktorniensis excellentissimi atque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrino nan. Anno Domini 1662. die 10. octobris". Taj je katalog, sastavljen na latinskom jeziku, izuzetan raritet i vrijednost, i srećom je očuvan do danas.

Znamenita je čakovečka zbirka knjiga Nikole Zrinskog očuvana gotovo na čudesan način. Tu najvredniju hrvatsku knjižnicu starijeg razdoblja spasio je sretan splet okolnosti. Nakon iznenadne pogibije bana Nikole, knjižnicu je naslijedio njegov, niti dvije godine star, sin Adam, koji se s majkom Sofijom i sestrom nešto kasnije odselio iz Čakovca. Na taj je način spriječeno da knjižnica bude u opasnosti od pljačke koja je uslijedila nakon smaknuća Adamova strica Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. Tijekom Adamova života, kao i nakon njegove smrti, Bibliotheca Zriniana je nekoliko puta preseljavana (pa je dugo vremena bila i u dvorcu Bitov (Vöttau) u današnjoj južnoj Češkoj), da bi na kraju bila otkupljena 1893. godine od strane tadašnje Hrvatske zemaljske vlade i predana na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je i danas. Njen cjelokupni fond danas sadrži 731 knjigu neprocjenjive vrijednosti.

Karta Hrvatske u doba Nikole Zrinskog

O knjižnici je pisao i poznati nizozemski znanstvenik Jakob Tollius, koji je posjetio Nikolu u njegovom dvorcu u Čakovcu i bio oduševljen bogatstvom knjižnice i visokom obrazovanošću Zrinskih. Nikola je poznavao i mnoge druge europske znanstvenike, filozofe i ostale znamenite osobe, te kontaktirao s njima. U Čakovcu je Zrinske posjetio i poznati turski putopisac i diplomat Evlija Čelebi.

Pobjednik mnogih bitaka[uredi VE | uredi]

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno s bratom Petrom uspješno ratovao protiv osmanlijske vojske, i dok ih je cijela Europa slavila, neiskusni i nesposobni kralj Leopold I. ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". Godine 1660. je, primjerice, Nikola Zrinski držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu (danas Nagykanizsa u jugozapadnoj Mađarskoj), ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti napad i povući svoje ratnike, pa se, ljut i razočaran, povukao u svoje sjedište u Čakovec. Ipak, u mnogim bitkama i manjim okršajima potukao je neprijatelja zadavši mu bolne udarce.

Bitka kod Kostajnice 1651.[uredi VE | uredi]

Budući da su Osmanlije često prelazili tadašnju granicu, upadajući u Hrvatsku na svojim brzim konjima koji su ih nosili u iznenadne pljačkaške pohode, ban Nikola je povremeno uzvraćao udarac, kako bi ih kaznio i zastrašio. Tako je u kolovozu 1651. godine preko Siska i Petrinje poveo svoju vojsku na Kostajnicu, gdje je na lijevoj obali rijeke Une, nasuprot kostajničke tvrđave, došlo do otvorene bitke s turskim snagama. Turci nisu izdržali nalet Hrvata, nego su počeli panično bježati preko mosta, kako bi se sklonili u utvrdi. Vidjevši da se stvari nepovoljno odvijaju, zapovjednik kostajničke tvrđave Omer-aga naredio je dizanje pokretnog mosta preko Une, kako čete Zrinskog ne bi mogle napasti samu tvrđavu. Time je svoje vojnike koji su još bili na lijevoj obali Une, ostavio na milost i nemilost Hrvatima.

Nikola Zrinski nije tada napao samu utvrdu na desnoj obali Une, nego je naredio prekid pohoda i povratak prema Petrinji, da ne bi bio optužen za kršenje primirja koje je tada bilo na snazi. Kostajnički poraz osmanske vojske primirio je njene agresivne zapovjednike i neko vrijeme većih izgreda na tadašnjoj granici nije bilo.

Obrane tvrđave Novi Zrin[uredi VE | uredi]

Godine 1661. Nikola je, kako bi pojačao obranu od turske opasnosti koja je dolazila s ugarske strane, bez dopuštenja bečkog dvora dao izgraditi velebnu utvrdu Novi Zrin, blizu ušća Mure u Dravu, na samom istočnom rubu Međimurja. Tim činom izazvao je gnjev Turaka, koji su reagirali tako da su nekoliko puta napali tu utvrdu, ali budući da je ona bila dobro branjena (s 24 topa na zidinama) i dobro opskrbljena zalihama baruta, hrane i drugih potrepština, nisu je u prvim godinama uspjeli osvojiti.

Lanac reda "viteza zlatnog runa" kakvog je dobio Nikola Zrinski

Jedna od većih bitaka za Novi Zrin odvijala se 13. kolovoza 1663. godine, kada je na nju nasrnulo oko 6000 Osmanlija. Nikola, koji je osobno vodio hrvatske obrambene postrojbe, uspio je neprijatelja odbaciti i kasnije ga natjerati da se povuče. Tog kolovoza Turci su još u dva navrata pokušali osvojiti utvrdu, ali bez uspjeha.

Do bitke za Novi Zrin ponovno je došlo 17. studenoga 1663. godine, čiji ishod je opet bio povoljan za hrvatske branitelje. Nikolina obrana Novog Zrina, kao i pobjeda Petra Zrinskog nad Turcima kod Jurjevih stijena pokraj Otočca potaknuli su divljenje i euforiju u Europi, povećavši slavu Zrinskih.

Ipak, Novi se Zrin bez kraljeve pune potpore nije mogao održati. Velika turska vojska kojom je zapovijedao osobno veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić (tur. Köprülü) napala je utvrdu početkom lipnja 1664. godine i nakon oko mjesec dana duge opsade uspjela ju osvojiti, te 7. srpnja 1664. do temelja razoriti. Usprkos ustrajnim Nikolinim nastojanjima da isposluje kod glavnog zapovjednika habsburške carske vojske Raimunda Montecuccolija da se sa svim raspoloživim snagama (oko 30.000 vojnika stacioniranih nekoliko kilometara od Novog Zrina) napadne Turke i prekine opsada, ovaj je to odbio. To je izazvalo Nikolino ogorčenje, te uz kasnije događaje (nepovoljni mirovni sporazum s Osmanlijama) utjecalo na stvaranje Zrinsko-frankopanske urote.

Osječki most - rez turske žile kucavice[uredi VE | uredi]

Na početku godine 1664. mudrom i razrađenom ratnom strategijom i taktikom Nikola Zrinski je, krenuvši prema istoku, uništio više turskih uporišta u tada okupiranoj Ugarskoj, te je provalio preko Baranje sve do grada Osijeka. Tamo je početkom veljače izveo jednu od svojih najspektakularnijih akcija, koja je odjeknula Europom, kada je spalio nekoliko kilometara dug čuveni drveni Sulejmanov most preko rijeke Drave (i okolnih močvara), izgrađen još 1566. godine, koji je povezivao Osijek i Dardu u Baranji. Njime je turska vojska prodirala u Europu i vršila opskrbu svojih postrojbi, pa je spaljivanjem na duže vrijeme presječena ta turska žila kucavica.

Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je Nikoli Zrinskom orden "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. imenovao ga je svojim počasnim plemićem (perom - od engleske riječi Peer) i nagradio s 10 000 talira.

Buntovnik protiv Vašvarskog mira[uredi VE | uredi]

Obelisk u Gornjem Kuršancu u spomen Nikoline pogibije na tom mjestu

1. kolovoza 1664. godine Habsburška carska vojska, uz pomoć vojnih postrojbi iz nekih europskih zemalja, strahovito je razbila Turke kod Monoštra (mađ. Szentgotthárd). Kralj Leopold I., međutim, nije iskoristio tu pobjedu, nego je s neprijateljem sklopio nepovoljni sporazum poznat kao „sramotni Vašvarski mir“, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Ugarski i hrvatski staleži nisu bili zadovoljni iznimno lošim uvjetima tog mira, budući da su Turci mogli zadržati sve što su do tada osvojili, a kako im je Beč onemogućio politikom da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pokretom protiv bečkog dvora, koji je poznat pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota.

Na čelu nezadovoljnika s hrvatske strane bio je Nikola Zrinski, dok je s mađarske strane to bio Franjo (mađ. Ferenc) Wesselényi. Kako je upravo u to vrijeme francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora buntovnika s njim o suradnji, ali ona na kraju nije ostvarena.

Pogibija[uredi VE | uredi]

U burnim danima i tjednima koji su slijedili nakon Vašvarskog mira u redovima nezadovoljnika, 18. studenog 1664. Nikola pogiba pod nejasnim okolnostima u lovu na vepra. To se dogodilo u blizini međimurskog naselja Gornji Kuršanec, južno od Čakovca, na području lovišta zvanog Kuršanečki lug. Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra. Njegovom smrću Zrinsko-frankopanska urota izgubila je svog predvodnika.

Znameniti hrvatski ban pokopan je 21. prosinca 1664. godine u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu udaljenom dva kilometra sjeverno od Čakovca. Pogrebni obred vodio je zagrebački biskup Petar Petretić, a govor je održao lepoglavski pavlin Ivan Kery. Prema riječima tajnika obitelji Zrinski, patera Marka Forstalla, tijelo pokojnika »21. prosinca svečanim sjajem, na pogrebu ukrašenim brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano je u mjedenom sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni«.

U spomen na tragičnu pogibelj 18. studenog 1994. podignut je spomenik u naselju Gornji Kuršanec.

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

U vrijeme svoje smrti, Nikola Zrinski Čakovečki bio je na vrhuncu slave. Nakon njegove pogibije, vodstvo urote preuzimaju drugi pojedinci (u Hrvatskoj njegov brat Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, a u Ugarskoj ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, ugarski palatin Franjo Wesselenyi, te Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach). Nekoliko godina potom dolazi do sloma urote (1670.-1671.) i potpunog raspada pokreta.

Nikolina supruga Sofija se nakon njegove smrti odselila iz Čakovca, zajedno s dvoje male djece. Svoje školovanje sin Adam i kći Marija Katarina nastavili su u Beču. Tek 1681. godine vratio se Adam na obiteljsko vlastelinstvo u Međimurje i, kao i njegovi preci, uključio u borbu protiv Turaka. Kao austrijski časnik poginuo je u bitki s Turcima kod Slankamena 19. kolovoza 1691. godine. Neki povijesni izvori govore da ga je zapravo jedan austrijski vojnik ustrijelio s leđa. Budući da nije imao djece, njegovom smrću ta je grana obitelji Zrinski usahnula. Na životu je ostao još jedno vrijeme samo njegov bratić Ivan Antun Zrinski, posljednji muški potomak slavne velikaške obitelji knezova Zrinskih.

Spomenik na glavnom čakovečkom trgu i ulazu u Perivoj Zrinskih

Slavom ovjenčanom hrvatskom banu i pjesniku su 1904. godine tadašnje vlasti na glavnom trgu u središtu grada Čakovca podigle velebni spomenik visok oko osam metara. Na vrhu spomenika šepiri se veliki orao raširenih krila koji stoji na maču i liri, simbolizirajući junaštvo i pjesništvo Nikole Zrinskog.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]