Novak Kilibarda

Izvor: Wikipedija

Novak Kilibarda (crnogor. ćiril. Новак Килибарда, Banjani, Nikšić, 7. siječnja 1934. – Podgorica, 23. svibnja 2023.[1]), bio je crnogorski političar i književnik, povjesničar usmene književnosti i sveučilišni profesor. Prvi predsjednik senata DANU.

Politička karijera[uredi | uredi kôd]

Novak Kilibarda
Novak Kilibarda
 Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)
Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.
Novak Kilibarda
Novak Kilibarda
 U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava)
Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta.

Novak Kilibarda 1954. godine postaje član Saveza komunista Jugoslavije, a početkom sedamdesetih godina XX stoljeća izabran je za zastupnika Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore. Kod komunističkog režima pada u nemilost nakon što je napisao predgovor knjizi Anegdote i priče iz Crne Gore Obrada Višnjića, u kojoj se navode stihovi[2] koji nazivaju junakom Krsta Z. Popovića (1881. – 1947.), vođu boraca za oslobođenje Crne Gore od Srbije.[3] Nikšički komitet SKJ pozvao ga je na razgovor i predlagao da će ublažiti tužbu ako se javno odrekne predgovora knjizi u kojoj se, po optužnici, "slavi narodni izdajnik Krsto Popović", što je Kilibarda odbio. Zbog toga je isključen iz SKJ i smijenjen s mjesta direktora Više pedagoške škole, a oduzet mu je i zastupnički mandat.[4]

U novijoj politici je Novak Kilibarda prešao put od pristalice velikosrpske politike do zagovornika obnove nezavisnosti crnogorske države, isprika i pomirenja sa susjednim državama i narodima.[5]

Bio utemeljitelj (1990.) i predsjednik (1990. – 2000.) Narodne stranke Crne Gore, koncem 1990-ih i dopredsjednik Vlade Crne Gore. Narodna stranka je dugo vremena bila najjača crnogorska opozicijska stranka tijekom Kilibardina predsjedničkog mandata.

Početkom srpsko-crnogorskih napada na dubrovačkome području promicao je uspostavljanje Dubrovačke republike koja bi bila pod zaštitom Crne Gore i Srbije.[6][5]

Nakon završnih operacija oslobađanja juga Hrvatske i slamanja sjedišta velikosrpskog otpora, 9. je kolovoza 1995. godine predložio preseljenje evakuiranih Srba s pobunjenih područja u Hrvatskoj na Kosovo. Rekao je "vojsku RSK treba staviti pod zapovjedništvo RS kako bi se ojačala tamošnja bojišta, dok ne bude kasno", te da "Narodna stranka se ne miri s činjenicom da će srpska krajina ostati zauvijek u hrvatskim rukama", iako je priznao "sada tome spasa nema - ne može se pretpostaviti neka uspješna ofenziva koja bi sada to vratila".[7] Nešto prije, 6. kolovoza, u priopćenju za javnost, procjenjivao je "ako padne krajina, neminovno slijediti opći hrvatsko-muslimanski napad na RS". Pri tome je optuživao SRJ zbog nepomaganja pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i zbog "blokade na Drini", zbog čega je umanjena borbena gotovost R. Srpske i da "u trenutku kada počinje opći vojni obračun sa Srbima, predsjednik Crne gore Momir Bulatović organizira festivalske vatromete u Herceg-Novom".[8]

No, Kilibarda se u srpsku politiku razočarava, te se suprotstavlja Slobodanu Miloševiću,[9] moleći s govornice Skupštine Crne Gore 1996. godine "Boga i ljude" da oproste članovima Narodne stranke što su sudjelovali u ratu koji je usmjeravala Miloševićeva politika.[10][11][12]

Zato je s čelnikom Liberalnog saveza Crne Gore, Slavkom Perovićem, ostvario koaliciju "Narodna sloga" 1996. godine. Kasnije se Kilibarda aktivno pridružuje bloku za neovisnu Crnu Goru, koji je doveo do potpune crnogorske suverenosti na referendumu 2006. godine.

Bio je zastupnik (1991. – 2000.) u skupštinama Crne Gore, SRJ i SiCG.

Od 2000-ih je kritičar politike Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, naročito djelovanja mitropolita Amfilohija Radovića.[13][14] S druge strane, aktivno podržava Crnogorsku pravoslavnu Crkvu.

Kao diplomat bio je čelnik informativno-trgovinske misije Vlade Crne Gore u Sarajevu i ministar–savjetnik za politička pitanja u veleposlanstvu SiCG u Bosni i Hercegovini.

Promovirao priznavanje crnogorskoga jezika kao službenoga jezika u Crnoj Gori.[15]

Znanstvenik i književnik[uredi | uredi kôd]

Sveučilišne studije i doktorat iz područja književnosti Novak Kilibarda položio je na Beogradskom sveučilištu.

Znanstveni radovi iz povijesti književnosti Novaka Kilibarde su prevođeni na brojne svjetske jezike.

Kao prozni pisac napisao 11 zbirki pripovjedaka, tri drame i četiri romana. Za svoj književni (beletristički) rad dobio je nagrade Radoja Domanovića, Branka Ćopića, Jedinstva (za knjigu godine 1988.), kao i "Trinaestojulsku nagradu", najveće crnogorsko nacionalno priznanje.

Prozna djela Novaka Kilibarde su:

  • Vražji vrti (1978.), Crnogorci i Đaponezi (1981.), Nebeski sužnji (1981.), Iz priče u priču (1987.), Sve je to nakva sudbina (1985.), Glavari i pisari (1989., 1990.), Rusi i tejatori (1989.) Brojači ajvana (1992.),Izabrane pripovijetke I-III (1993.), Snovi i sinovi (1993.), Suložnici, roman bola (1995.), Crnogorska hronika (1995., 1997.), Suđenice (1997.), Kraće i kratke pripovijetke (1999.), Mozaik crnogorske hronike (2001.), Iz priče u priču (2004.), Epilog crnogorske hronike (2007.), Gizda i druge erotske priče (2009.), Serdarev grob (2011).

Iz područja književne teorije i povijesti objavio je knjige:

  • Poezija i istorija u narodnoj književnosti (1972.), Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama (1974.), Legenda i poezija (1976.), O usmenoj književnosti (1982.), Iz korijena usmenosti (1988.), te izabrane znanstvene radove u knjigama Epska mjera istorije, Usmena književnost u službi pisane, Usmena književnost pred čitaocem. Pripremio je i antologije: Bugarštice (1979.), tužnih pjesama pod naslovom Puti nedohodi (1987.), Poslovice (1988.) i antologiju usmene poezije Crne Gore Viša je gora od gore (2010.).

Kilibarda je i autor prvih komentara i objašnjenja Ogledala srpskog izdanog u okviru Cjelokupnih djela Petra II. Petrovića Njegoša (1974.). Priredio je objašnjenja uz knjigu Starac Milija – pjesme (2012).

Kilibarda je i autor književno-polemičkih studija:

  • Od mita do politike (2002.), Književno-političke rasprave (2003.) i Željezna crkva i kosovski mit (2006.).

Objavljene su i tri knjige razgovora s Kilibardom:

  • Novak Kilibarda naučnik i književnik s dr. Dejanom Ajdačićem (2000.), Kilibarda – ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore sa Slavoljubom Šćekićem (2001.) i Kilibarda – mozaik likova, pogleda, misli, ideja, riječi, s Božidarom Ilijinim Miličićem (2008.).

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Crna Gora: Preminuo Novak Kilibarda, književnik i bivši političar, Anadolu Agency, objavljeno 24. svibnja 2023., pristupljeno 17. srpnja 2023.
  2. ↑ Tužbalica majke Raka Mugoše: "Sine mio, jadan bio! / Zalud sam ti govorila / Kad si pošâ u poćeru / Ne prilazi gorskom zvjeru. / Nije Krsto zec iz gore, / No je vitez Crne Gore. / Lakše će te žalit majka / Kad pogibe od junaka!" - Obrаd Višnjić, Anegdote i priče iz Crne Gore, Nikšić 1971.
  3. ↑ Živko Andrijašević, Roman o našoj epohi (predgovor romanu Novaka Kilibarde Epilog crnogorske hronike, Podgorica, 2007.)
  4. ↑ DANU, zbornik radova "Đeneral Krsto Zrnov Popović (1881-1947): Ličnost - Djelo - Vrijeme", Cetinje, 2011.
  5. ↑ a b Ispovijest Novaka Kilibarde[neaktivna poveznica]
  6. ↑ Rat u Gradu, Kilibarda:»Bili smo uslužna stranka!»[neaktivna poveznica]
  7. ↑ Priopćenja MVP RH 9. kolovoza 1995.
  8. ↑ 95.di.html Priopćenja MVP RH 6. kolovoza 1995.
  9. ↑ Kilibarda: Srpski političari i popovi opet napali Crnu Goru
  10. ↑ Kilibarda za forum Slobodne Evrope
  11. ↑ Dani arhiva: Novak Kilibarda. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2013. Pristupljeno 26. kolovoza 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. ↑ Intervju: Dr Novak Kilibarda, šef crnogorske misije u Sarajevu
  13. ↑ N. Kilibarda - Ja i Amfilohije
  14. ↑ Knjiga Novaka Kilibarde: Željezna crkva i kosovski mit
  15. ↑ Kilibarda: velikosrpska ofanziva ne prestaje

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Novak_Kilibarda&oldid=6785078"