Olovo (BiH)
| Olovo | |
|---|---|
| Država |  Bosna i Hercegovina
|
| Entitet | Federacija Bosne i Hercegovine |
| Županija |  Zeničko-dobojska
|
| Površina | |
| - Općina | 407,8 km² |
| Stanovništvo (2013.) | |
| - Općina | 10.175 |
| - Naseljeno mjesto | 2.465 |
| Pozivni broj | (+387) 032 |
| Službena stranica olovo.gov.ba | |
| Zemljovid | |
 Položaj općine Olovo u Bosni i Hercegovini | |
Olovo je općina u Bosni i Hercegovini.
Zemljopis[uredi | uredi kôd]
Gradić Olovo smješten je 50 kilometara sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. U Olovu su još od srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime. U središtu grada spajaju se rijeke Stupčanica i Bioštica koje formiraju Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima. Općina Olovo prostire na oko 408 km².
Stanovništvo[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: OlovoTurski popis stanovništva 1468./1469.[uredi | uredi kôd]
| Stanovništvo Olova 1468./1469. | ||||||
| godina | broj sela | broj kuća | odrasli | djeca | broj stanovnika | |
| 1468./1469. | / | 126 | / | / | 660 | |
Popisi 1971. – 1991.[uredi | uredi kôd]
| Stanovništvo općine Olovo | ||||||
| godina popisa | 1991.[1] | 1981. | 1971. | |||
| Muslimani | 12.699 (74,89%) | 11.593 (70,94%) | 10.546 (69,36%) | |||
| Srbi | 3.193 (18,83%) | 3.349 (20,49%) | 3.601 (23,68%) | |||
| Hrvati | 642 (3,78%) | 802 (4,90%) | 930 (6,11%) | |||
| Jugoslaveni | 285 (1,68%) | 478 (2,92%) | 46 (0,30%) | |||
| ostali i nepoznato | 137 (0,80%) | 119 (0,72%) | 80 (0,52%) | |||
| ukupno | 16.956 | 16.341 | 15.203 | |||
Olovo (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi | uredi kôd]
| Olovo | ||||||
| godina popisa | 1991.[1] | 1981. | 1971. | |||
| Muslimani | 2.143 (64,72%) | 1.529 (58,76%) | 1.359 (66,13%) | |||
| Srbi | 820 (24,76%) | 614 (23,59%) | 476 (23,16%) | |||
| Hrvati | 94 (2,83%) | 114 (4,38%) | 161 (7,83%) | |||
| Jugoslaveni | 202 (6,10%) | 306 (11,76%) | 24 (1,16%) | |||
| ostali i nepoznato | 52 (1,57%) | 39 (1,49%) | 35 (1,70%) | |||
| ukupno | 3.311 | 2.602 | 2.055 | |||
Popis 2013.[uredi | uredi kôd]
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Naseljena mjesta[uredi | uredi kôd]
Općinu Olovo sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:[2]
Ajdinovići, Arapovača, Bakići, Berisalići, Boganovići, Brda, Bukov Do, Čude, Čuništa, Dolovi, Drecelj, Dugandžići, Glavično, Grabovica, Gurdići, Jelaške, Kamensko, Klinčići, Kolakovići, Kovačići, Krajišići, Križevići, Kruševo, Lišci, Magulica, Metilji, Milankovići, Olovo, Olovske Luke, Petrovići, Ponijerka, Ponor, Prgoševo, Pušino Polje, Radačići, Rečica, Rečice, Rijeka, Rubinići, Slivnje, Solun, Stojčići, Vukotići, Žeravice i Žunova.
Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Olovoušao je u sastav Federacije BiH. Naseljena mjesta Rečice, Rubinići, Žeravice ranije je pripadalo općini Han Pijesak koja je ušla u sastav Republike Srpske. Naseljena mjesta Drecelj, Dugančići, Gornji Drapnići, Gurdići, Kolakovići, Krajšići, Kruševo i Šaševci su pripala općini Sokolac koja je ušla u sastav Republike Srpske.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Naselje Olovo nastalo je prije više od šest stoljeća na obalama tri planinske rijeke. U pisanim dokumentima Olovo se prvi put spominje 1382. godine pod imenom Plumbum (lat. olovo) što potvrđuje navode da je ovaj grad dobio ime po rudi Olovo. Bilo je sjedište bosanske srednjovjekovne županije Olovci.[3]
U 14. i 15. stoljeću, Olovo je bilo poznati rudarski i trgovački centar s unosnom carinom. Što zbog prestanka eksploatacije olovne rude, još više zbog krupnih povijesnih događaja, nacionalna struktura stanovništva mijenjala se kroz protekla stoljeća. Iz 14. stoljeća datira crkva Uznesenja BDM.[4] Najveći dio stanovništva Olova krajem srednjeg vijeka činili su Sasi kao rudari, te razni trgovci i obrtnici, ponajviše Hrvati iz Dubrovnika i Dalmacije. Upravo na njihovu inicijativu u drugoj polovini 14. stoljeća, dakle u doba Tvrtka I., u Olovu je sagrađen samostan Svete Gospe, koji danas predstavlja najstarije Gospino svetište na Balkanu. Ovaj vjerski objekt i danas je stjecište velikog broja vjernika katolika iz svih krajeva BiH i Hrvatske.
Olovo je bilo katoličko središte – centar kršćanstva u ovom dijelu Bosne gdje je najgušće naseljeni katoličko stanovništvo. U tadašnjem franjevačkom samostanu bilo je i po nekoliko desetaka fratara, jednom čak 56. Toliko ih je bilo zbog onovremene veličine olovskoga samostanskog područja, tj. distrikta dodijeljena za pastorizaciju vjernika. Osim u središnjoj Bosni, svećenici iz Olova djelovali su tad i u istočnoj Bosni, Srijemu i u dijelovima Bačke i Banata.[5] Getsemanski vrt u Jeruzalemu su 1681. od muslimana otkupili Hrvati iz Olova, Pavao, Antun i Jakov i darovali ga franjevcima na upravljanje.[6]
Dolaskom Osmanlija u Olovu se povećava broj muslimanskog stanovništva koje početkom 16. stoljeća gradi džamiju na lokalitetu današnjeg naselja Gornjeg Olova, a već u 17. stoljeću muslimani čine tri četvrtine stanovništva u Olovu.
Olovski pastorizacijski distrikt teško je stradao tijekom nesretnih povijesnih zbivanja. Osmanska vremena bila su olovna vremena za Olovo. Osobito su stradali u osmanlijskoj osveti zbog poraza u Bečkom ratu. Osmanlije su 1704. godine zapalile crkvu i samostan i izgorjelo je sve. Katolici su se na to raselili iz istočne Bosne raselio se po Srijemu, Bačkoj i Banatu. Olovo je nakon osmanskog konfesiocida bilo bez crkve pune 232 godine. Od crkve je tek ostao kamen dovratnik od ulaza u crkvu.[5] Vjerojatno zbog plahovitih planinskih rijeka (Bioštice, što dolazi iz Knežine i Stupčanice iz vrela kod Han Pijeska) koje su u proljeće plavile okolna polja, naselje Donje Olovo nastalo je tek u 20. stoljeću. Razvoju Donjeg Olova, odnosno današnje gradske jezgre, nakon austro-ugarske vladavine, znatno je doprinijela izgradnja pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak. To ujedno predstavlja početak planske eksploatacije bogatih olovskih šuma, što i danas predstavlja osnovni privredni resurs.
Olovsko je svetište Gospe Olovske obnovljeno tek krajem 20. stoljeća. Fra Lujo Zloušić, koji je 40 godina pastorizirao Olovo, radio je na ponovnoj izgradnji olovske crkve i svetišta.[5][7][8]
Poznate osobe[uredi | uredi kôd]
- fra Ivan Skoroević, kršćanski mučenik, franjevac
- fra. Matija Divković (rođen u Jelaškama)
- Magdalena Pereš-Vuksanović(rođena u Jelaškama)
- fra Berislav Kalfić, čuvar svetišta
- fra Lujo Zloušić, 40 godina pastorizirao, obnovitelj svetišta Gospe Olovske
- fra Augustin, šamački mučenik
- fra Nikola, šamački mučenik
- Brajko Hvalović, jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih bosanskih trgovaca olovom
- Ferida Duraković, pjesnikinja, autorica kratkih priča, spisateljica za djecu, kolumnistica i urednica.
- Daniel Ozmo, umjetnik
- Edin Višća, nogometaš
- Miralem Musić, sveučilišni profesor ,neuropsihijatar, patofiziolog
- Hasan Muratović, sveučilišni profesor, poduzetnik i političar
- Muriz Spahić, sveučilišni profesor, geograf
Spomenici i znamenitosti[uredi | uredi kôd]
- crkva Uznesenja BDM, nacionalni spomenik BiH[9]
- svetište Majke Božje Olovske,
- samostan Uznesenja BDM
- turbe u Martinovićima
- turbe u Solunu kod Olova
- nekropola stećaka kod Soluna
- nekropola stećaka kod Kamenska
Sport[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
- ↑ a b c 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 9. prosinca 2020.
- ↑ Olovo | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 25. prosinca 2020..
Prvi je put zabilježeno 1382. pod imenom Plumbum (olovo), prema rudniku koji se spominje 1376. Bilo je sjedište bosanske srednjovjekovne županije Olovci.
- ↑ *IKA Kardinal Puljić u Olovu - 300. obljetnica spaljivanja samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije
- ↑ a b c Bobovac Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2017. (Wayback Machine) fra Berislav Kalfić: Životno djelo fra Lujo Zloušića (1895. – 1969.), br. 130 (preuzeto 11. prosinca 2018.)
- ↑ https://www.nedjelja.ba/hr/ljudi-zivot-obicaji/berba-maslina-u-getsemanskom-vrtu/27132 Preuzeto 3. lipnja 2023.
- ↑ Svjetlo riječi br.242/2003. Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. travnja 2005. (Wayback Machine) Marko Ešegović: Oživljava svetište Gospe Olovske, svibanj 2003., pristupljeno 22. travnja 2011.
- ↑ Franjevački novicijat Gorica - Livno Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. rujna 2011. (Wayback Machine) Gospa Olovska, pristupljeno 22. travnja 2011.
- ↑ (bošnjački )Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine) Odluka o proglašenju povijesne građevine - crkve Majke Božje u Olovu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Vremeplov.ba Srećko Ignjatović: Tehnički podaci šumske pruge Zavidovići – Olovo – Kusače, 1901. godine (srp.)
| |||||