Olovov(II) oksid

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Olovov(II) oksid (PbO, olovov monoksid, olovna gleđa) ima crvene tetragonske kristale (alfa-modifikacija poznata je kao litargit) koji pri 490°C prelaze u teške žute (ili žutosmeđe) rompske kristale (beta-modifikacija masikot).
Slabo se otapa u vodi, a lako u vrlo koncentriranim lužinama i u kiselinama stvarajući olovne soli, pa se on ponajviše koristi za pripravu drugih olovovih soli. Vrlo je otrovan olovov spoj.

Dobivanje[uredi VE | uredi]

Dobiva se:

1. Oksidacijom olova

2. Žarenjem olovnoga(II) karbonata (PbCO3)

3. Žarenjem (odstranjivanjem vode iz) olovova(II) hidroksida (Pb(OH)2); pri temperaturi 100°C prelazi u crveni olovov oksid, a kod niže temperature nastaje žuti olovov oksid.

4. Termalnom razgradnjom olovova(II) nitrata (Pb(NO3)2).

Uporaba[uredi VE | uredi]

Tehnički je najvažniji spoj olova, a upotrebljava se kao aktivni materijal u olovnim akumulatorima, za pripremu otopine natrijevog plumbata (koji se koristi za uklanjanje sumpora iz benzina), u proizvodnji vrlo kvalitetnoga olovnoga stakla, firnisa, kitova, glazura, emajla i drugih olovnih spojeva. Također služi u proizvodnji keramike, kromovih pigmenata, za dobivanje minija, sikativa i dr..[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 8 (O-Pre), str. 81. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2006.g. ISBN 953-6036-38-X