Operacija Valkira

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Operacija Valkira. Za film iz 2008., pogledajte Operacija Valkira (2008).

Operacija Valkira (njemački: Unternehmen Walküre) bio je hitni plan o opstanku vlade sastavljen za Teritorijalnu rezervnu vojsku njemačkog Heera koja bi ga izvršila ako bi, iz bilo kojeg razloga, došlo do raspada građanske poslušnosti u državi, uzrokovanog nemogućnosti nacističke vlade da održi kontrolu nad građanima. Plan je subsekventno odobrio i Adolf Hitler, strahujući da bi konstanta Saveznička bombardiranja mogla uzrokovati građanske nemire ili pobunu zatvorenika u logorima za prisilni rad.

Njemački časnici, general Friedrich Olbricht i general-major Henning von Tresckow modificirali su plan kako bi, nakon Hitlerovog ubojstva tijekom Srpanjske urote, preuzeli vlast, razoružali SS i uhitili sve više nacističke službenike. Kako bi se njemački časnici oslobodili zakletve koju su položili Hitleru (Reichswehreid), Hitler je morao biti ubijen, a ne uhićen. Nakon duge pripreme, Srpanjska urota odvila se 1944., no bez uspjeha.

Planiranje[uredi VE | uredi]

Izvorni plan, čiji je cilj bilo nošenje s građaskim nemirima, dizajnirali su suradnici generala Olbrichta pod njegovom supervizijom kao predsjednika Glavnog vojnog ureda, a ubrzo je odobren i od strane samog Hitlera.[1] Iako se ideja o korištenju Rezervne vojske u državnom udaru javila jako rano, nije se mogla ostvariti zbog nevoljkosti general-pukovnika Friedricha Fromma, jedine osobe (osim Hitlera) koja je mogla pokrenuti Operaciju Valkira, da surađuje, što je urotnicima bio velik problem. No, lekcije naučene iz neuspješnog pokušaja atentata od 13. ožujka 1943., natjerale su generala Olbrichta da dosadašnje planove proglasi neadekvatnim, te da se u sljedeći pokušaj ukljući Rezervna vojska, neovisno o Frommovom pristanku.

Izvorna zapovijed Valkire obuhvaćala je jedino strategiju koja se bavila borbenom spremnošću raštrkane Rezervne vojske. Olbricht je planu dodao aneks, Valkiru II, koji je osiguravao brzo okupljanje jedinica u borbene skupine spremne za izvršavanje naredbi. Tijekom kolovoza i rujna 1943., Henning von Tresckow je zaključio kako je Olbrichtova promjena neadekvatna, te je sam uvelike proširio Valkiru i dodao neke nove naredbe. Tajna deklaracija vezana uz Valkiru započinjala je ovim riječima:

Wikicitati „Führer, Adolf Hitler, je mrtav! Radikalna skupina stranačkih lidera pokušala je iskorisiti situaciju u svoju korist napadajući naše borce s leđa kako bi se domogli vlasti.”
()

Tresckow je dodao i detaljan opis preuzimanja zgrada ministarstava u Berlinu, Himmlerovog središta u Istočnoj Prusiji, radio stanica i telefonskih ureda, te ostalih nacističkih ureda, uključujući i vojne oblasti i koncentracijske logore.[1] Iako se smatralo da je Claus von Stauffenberg najodgovorniji za detaljni plan Operacije Valkira, dokumenti koje su Sovjeti uzeli nakon rata i javnosti objavili 2007. otkrivaju kako je već 1943. Tresckow detaljno razradio operaciju.[2] Sve pisane dokumente obrađivale su Tresckowova supruga Erika i Margarete von Oven, njegova tajnica. Obje su nosile rukavice kako ne bi ostavile otiske prstiju.[3]

U biti, glavni cilj plana bio je prevariti Rezervnu vojsku kako bi započela rušenje nacističke vlade i uspostavu nove vlasti pod lažnom idejom da je SS organizirao coup d'état u kojem je ubijen i sam Hitler. Kako bi se plan ostvario, trebalo je uvjeriti niže časnike Rezervne vojske da je nacistička vlada pokazala nelojalnost i neadekvatno ponašanje prema državi, te da je se zbog toga treba ukloniti s položaja. Urotnici su računali na to da će Rezervna vojska dosljedno slijediti upute dok su god one stigle od legitimnog izvora, tj. Središnjice Rezervne vojske. Osim Hitlera, jedino je general i zapovjednik Rezervne vojske Friedrich Fromm mogao pokrenuti Valkiru, tako da ga je trebalo ili pridobiti ili ukloniti u slučaju uspjeha plana. Fromm je, kao i većina viših časnika, znao za vojne urote protiv Hitlera, no nije ih niti podržavao niti prijavljivao Gestapu.

Implementacija[uredi VE | uredi]

Ključnu ulogu u implementaciji imao je pukovnik Claus von Stauffenberg nakon svog pokušaja atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. Stauffenberg je također poboljšao plan operacije i izmijenio naredbu kako bi ju prilagodio situaciji. Stauffenberg je kao Načelnik stožera Rezervne vojske imao stalan pristup Hitleru radi podnošenja izvještaja, a istovremenu je bio potreban u stožeru radi implementacije Valkire. Na početku, Tresckow i Stauffenberg su pokušali pronaći druge časnike s pristupom Hitleru koji bi mogli izvesti atentat. General Helmuth Stieff, Načelnik organizacije Vrhovnog zapovjedništva vojske, dobrovoljno se javio za ulogu atentatora, no kasnije je odustao. Sam Tresckow je nekoliko puta pokušao dobiti posao u Hitlerovom stožeru, no bezuspješno. Na koncu, Stauffenberg je odlučio kako će on sam i izvršiti atentat na Hitlera i provesti Valkiru, što je uvelike smanjilo šanse za uspjeh. Nakon dva neuspjela pokušaja, Stauffenberg je postavio bombu 20. srpnja 1944. i brzo krenuo natrag u Berlin kako bi preuzeo svoju početnu ulogu.

Kada je otkrio da bomba nije ubila Hitlera, Fromm je naredio smrtnu kaznu za generala Olbrichta, pukovnika von Quirnheima, pukovnika Stauffenberga i poručnika von Haeftena. Malo nakon ponoći, četiri su urotnika odvedena na mali humak zemlje gdje su ih osvjetljivala svjetla upaljenih automobila, te su strijeljani po naredbi generala Fromma.[4]

Izvorna naredba Wehrkreisea[uredi VE | uredi]

I. Führer Adolf Hitler je mrtav!

Beskrupulozna skupina stranačkih moćnika kojima je fronta strana pokušala je, kako bi iskoristila situaciju, okriviti za to vojnike koji se teško bore na frontama i preuzeti vlast za svoje sebične ciljeve.


II. U ovom trenutku najveće opasnosti, vlada Reicha uspostavlja stanje vojne uzbune s ciljem održavanja zakona i reda i istovremeno prebacuje izvršne ovlasti, zajedno s kontrolom nad Wehrmachtom, meni.

III. Ovime naređujem:

1. Prebacujem izvršnu moć – s pravom delegacije, na teritorijalne zapovjednike – na domaćem frontu, na zapovjednika rezervnih jedinica koji simultano postaje vrhovni zapovjednik na domaćem frontu – u okupiranim zapadnim teritorijima, na zapovjednika na Zapadu – u Italiji, na vrhovnog zapovjednika na Jugozapadu – u okupiranim istočnim teritorijima, na vrhovng zapovjednika vojnih skupina i zapovjednika Wehrmachta za Istok u njihovom zapovjednom području – u Danskoj i Norveškoj, na zapovjednika Wehrmachta.
2. Nosioci izvršne moći imaju kontrolu nad:
a) svim odjelima i jedinicama Wehrmachta, uključujući i Waffen SS, RAD i OT, u njihovom zapovjednom području;
b) svim javnim autoritetima (uključujući Reich, Njemačku, savezne države i općine), posebno nad cjelokupnom pravosudnom policijom, sigurnosnom policijom i administrativnom policijom;
c) nad svim političkim dužnosnicima i ogranicma NSDAP-a i njezinim partnerskim organizacijama;
d) transportnim servisima i javnim službama.
3. Cijeli Waffen SS postaje dio vojske odmah po izdavanju ove naredbe.
4. Nosioci izvršne moću su odgovorni za održavanje reda i javne sigurnosti. Posebno se moraju pobrinuti za:
a) zaštitu komunikacijskih postrojbi,
b) eliminaciju SD-a (Sigurnosne Službe).

Svaka se opozicija vojsci mora nemilosrdno suzbiti.
U ovom trenutku najveće opasnosti za Domovinu, jedinstvo Wehrmachta i održavanja potpune discipline je od krucijalne važnosti.

Upravo zato naređujem svim zapovjednicima vojske, mornarice i zrakoplovstva da podrže nosioce izvršne moći u izvršenju njihovog teškog zadatka na svaki mogući način i da osiguraju suradnju svojih podređenih i ogranaka. Njemački vojnik stoji pred povijesnim zadatkom. O njegovoj energiji i stavu ovisit će spas Njemačke.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Joachim Fest, Plotting Hitler's Death: The German Resistance to Hitler, 1933–1945, 1996., str. 219
  2. Peter Hoffmann, "Oberst i. G. Henning von Tresckow und die Staatsstreichpläne im Jahr 1943
  3. Joachim Fest, Plotting Hitler's Death: The German Resistance to Hitler, 1933–1945, 1996., str. 220
  4. Rupert Butler, The Gestapo: A History of Hitler's Secret Police 1933-45. London: Amber Books Ltd. 2004. str. 149.