Papinska Država

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Papinska Država
Stati della Chiesa
Blank.png
752.–1870. Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Papinske Države
Glavni grad Rim
Jezik/ci latinski i talijanski
Religija katolicizam
Vlada Monarhija
Papa
 - 752. Stjepan II.
 - 1846. - 1878. Pio IX.
Povijest
 - Uspostavljena 752.
 - Kodifikacija 781.
 - 1. raspad 15. veljače 1798.
 - 2. raspad 20. rujna 1870.
 - Vatikan 11. veljače 1929.

Papinska Država ili Crkvena Država (tal.: Stato della Chiesa) ime je povijesne države na području Apeninskog poluotoka koja je postojala od 756. do 1870. kada je došlo do ujedinjenja Italije. Te je godine Giuseppe Garibaldi vojno porazio snage Papinske Države, srušio papinsku vlast i integrirao državu u Kraljevinu Italiju. Jedini njen današnji ostatak je suverena Država Vatikanskog Grada.

Povijest[uredi VE | uredi]

Rana povijest[uredi VE | uredi]

Pipin Mali je sredinom 8. stoljeća osvojio veći dio sjeverne Italije i dao prostor bivšeg Ravenskog egzarhata papi. Ovaj akt poznat je kao Pipinova darovnica. Karlo Veliki je 781. kodificirao i odredio teritorije na kojima papa ima suverenitet. Teritorij je obuhvaćao Rim i okolicu, ali i Ravennu, Pentapolis i Vojvodstvo Benevento, Toskanu, Korziku, Lombardiju i još neke gradove. Suradnja papinstva i karolinške dinastije kulminirala je 800., kada je Lav III. okrunio Karla Velikog za prvog germanskog cara Rimljana (Augustus Romanorum). Međutim, u prva tri stoljeća Papinske Države, papa nije imao efektivnu kontrolu nad cijelim teritorijem, niti je bilo jasno je li njegova država neovisna u odnosu na Sveto Rimsko Carstvo.

U 10. stoljeću, car Oton I. sklapa ugovor s papom po kojem je Papinskoj Državi potvrđen suverenitet. To je pitanje i dalje ostalo predmet sukoba papinstva i carstva, sve do oko 1300., kada je papina neovisnost postala potpuna.

Od 1305. do 1378., papa je stanovao u Avignonu, u južnoj Francuskoj. Papinska Država je tada samo formalno bila pod njegovom kontrolom. Grad Avignon bio je dio Papinske Države i ostao njen posjed sve do Francuske revolucije.

Vrhunac moći[uredi VE | uredi]

Tijekom renesanse, teritorij Papinske Države proširio se, najviše za vrijeme papa Aleksandra VI. i Julija II. Pape su postali jedni od najvažnijih talijanskih vladara, pored svoje uloge u Crkvi. U praksi, većinu papinskih posjeda držali su lokalni kneževi. Tek u 16. stoljeću pape uspostavljaju punu vlast nad državom.

Na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, u 18. stoljeću, Papinska Država obuhvaća većinu središnje Italije: Lacij, Umbriju, Marcu, Ravennu, Ferraru, Bolognu i dijelove Romagne. Također je uključivala enklave u južnoj Italiji i okolicu Avignona u Francuskoj.

Međutim 1798. general Barthier ulazi u Vatikan, uspostavlja Rimsku Republiku i uzima papu Pija VI. u zarobljeništvo, gdje on i umire.

Doba revolucija[uredi VE | uredi]

U razdoblju 1796. - 1800. i 1808. - 1814., francuska revolucionarna vojska pretvara papinske posjede u Rimsku Republiku, a kasnije u dio Francuske.

Talijanski narodni revolucionari su 1849. proglasili Rimsku Republiku, dok je papa Pio IX. pobjegao iz Rima. Francuska pod predsjednikom Louisom Napoleonom Bonaparteom i Austrija poražavaju revolucionare i vraćaju papu na vlast.

Pad[uredi VE | uredi]

Godine 1860., država ujedinitelj Italije - Sardinija, pripaja Bolognu, Ferraru, Umbriju, Marcu i Benevento. Ovi teritoriji približno su bili dvije trećine Papinske države. Pod papinskom kontrolom ostala je regija Lacij sa središtem u samom gradu Rimu. Tako je pokrenuto rimsko pitanje, tj. pitanje suvereniteta nad Rimom.

Papinski suverenitet u Rimu čuvao je francuski garnizon. Povukao se srpnja 1870. zbog izbijanja Francusko-pruskog rata. U rujnu, Italija objavljuje rat Papinskoj Državi, te 20. rujna osvaja Rim. Papa Pio IX. povukao se iz svoje uobičajene rezidencije u Vatikan, te se proglasio zatočenikom.

Godine 1929. papa Pio XI. formalno se odriče posjeda bivše Papinske Države i potpisuje Lateranski ugovor s Italijom, kojim je priznata i formirana država Vatikan. Ona je suveren teritorij Svete Stolice, sama po sebi subjekt međunarodnog prava.