Paul von Lettow-Vorbeck

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Paul von Lettow-Vorbeck
Bundesarchiv Bild 183-R05765, Paul Emil von Lettow-Vorbeck.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 20. ožujka 1870.
Mjesto rođenja Saarlouis, Pruska
Datum smrti 9. ožujka 1964.
Mjesto smrti Hamburg, Njemačka
Nacionalnost Flag of the German Empire.svg Nijemac
Puno ime Paul Emil von Lettow-Vorbeck
Supruga Martha Walroth
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1881.-1920.
Čin General bojnik
Ratovi Prvi svjetski rat
Važnije bitke Bitka kod Tange
Bitka kod Miriwe
Bitka kod Ngomana
Vojska Flag of the German Empire.svg Njemačka
Rod vojske kopnena
Odlikovanja Pour le Mérite

Paul Emil von Lettow-Vorbeck (Saarlouis, 20. ožujka 1870. - Hamburg, 9. ožujka 1964.) je bio njemački general i vojni zapovjednik. Tijekom Prvog svjetskog rata zapovijedao je njemačkim snagama u Njemačkoj Istočnoj Africi.

Vojna karijera[uredi VE | uredi]

Paul von Lettow-Vorbeck rođen je 20. ožujka 1870. u Saarlouisu gdje je njegov otac, inače pruski časnik, bio smješten. Lettow-Vorbeck se školovao u privatnim školama da bi 1881. s 12. godina stupio u kadetski korpus (Kadettenkorps) koji je bio smješten u Potsdamu. U prusku vojsku stupio je 1888. godine, da bi s činom poručnika od 1890. pohađao Prusku vojnu akademiju. Od 1894. godine služi kao stožerni časnik u glavnom stožeru u Berlinu, da bi iduće 1895. godine dobio čin natporučnika.

Godine 1900. poslan je u sklopu Njemačkog ekspedicijskog korpusa pod zapovjedništvom grofa Walderseea u Kinu, gdje je sudjelovao u suzbijanju Bokserskog ustanka. Nakon toga od 1904. sa činom satnika služi u Njemačkoj Jugozapadnoj Africi (danas Namibiji) gdje sudjeluje u gušenju ustanka Hotentota i Herera koji je trajao četiri godine. Lettow-Vorback je međutim u borbama ranjen, te je poslan u Južnu Afriku na oporavak tako da nije sudjelovao u genocidu koji je poslije gušenja ustanka uslijedio.

Rodna kuća Paul von Lettow-Vorbecka u Saarlouisu

Godine 1907. Lettow-Vorbeck s činom bojnika služi u stožeru XI. korpusa smještenog u Kasselu. Dvije godine kasnije postaje zapovjednikom 2. mornaričke bojne smještene u Wilhelmshavenu, da bi u listopadu 1913. Lettow-Vorbecku, tada potpukovniku, dodijeljeno je zapovjedništvo nad njemačkim trupama u Njemačkom Kamerunu (danas Kamerun i dio današnje Nigerije). Međutim, prije nego što je mogao preuzeti zapovjedništvo nad njemačkim trupama u Kamerunu, zapovijed je promijenjena, te je Lettow-Vorbeck 13. travnja 1914. postao zapovjednikom njemačkih snaga u Njemačkoj Istočnoj Africi (danas Tanzaniji).

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Na početku Prvog svjetskog rata guverner Njemaćke Istočne Afrike dr. Heinrich Schnee pokušao je s Britancima dogovoriti neutralnost. S time se nije složio Lettow-Vorbeck. Jednostavno je ignorirao guvernera i njegova nastojanja, te pripremao obranu od britanskog napada. Nakon početka rata izveo je više uspješnih pohoda na britanske željezničke linije u Keniji. Britanci su odlučili napasti, te su 2. studenog 1914. britanske snage izvele amfibijski napad na Tangu. Međutim, iako brojčano znatno slabiji, Lettow-Vorbeck je odbio britanski napad, te porazio britanske snage u Bitci kod Tange pri čemu je zarobio znatan dio oružja za svoje snage. U siječnju 1915. Lettow-Vorbeck je ponovno porazio Britance u Bitci kod Jassina, te ponovno zarobio znatan dio oružja i materijala.

Lettow-Vorbeck sa suprugom Marthom

Lettow-Vorbeck je znao da u frontalnom napadu nema puno izgleda protiv brojčano nadmoćnih britanskih snaga. Stoga je izvodio gerilske napade i pohode na komunikacijske linije u Keniji, Ugandi i Rodeziji. Postepeno njegove snage su počele rasti tako da je od početnih 2.600 Nijemaca i 2.400 Askarija narasle na 14.000 ljudi. Lettow-Vorbeck je, ne samo među njemačkim vojnicima, već i prema afričkim Askarijima imao veliki autoritet čemu je u prilog išla okolnost da je govorio svahilijem. Lettow-Vorbeckove snage se 1915. pojačali mornari sa oklopnog krstaša SMS Königsberg, kao i artiljerija koja je skinuta sa broda.

U ožujku 1916. general Jan Smuts je pokrenuo ofenzivu i to sa snagama od 45.000 ljudi a u istoj su sudjelovale i belgijske i portugalske trupe, sve u pokušaju da se Lettow-Vorbecka okruži i uništi. To mu međutim nije uspjelo, iako je Letow-Vorbeck bio prisiljen na povlačenje, te na defanzivu. Lettow-Vorbeckovi uspjesi doprijeli su i do domovine, tako da je Lettow-Vorbeck 4. listopada 1916. odlikovan ordenom Pour le Mérite.

Tijekom 1917. godine Lettow-Vorbeck je bio prisiljen na defanzivu. Međutim, u listopadu 1917. uspio je poraziti Birtance u Bitci kod Mahiwe gdje su njemačke snage imale samo 519 poginulih, a Britanci preko 2.700 mrtvih, ranjenih ili nestalih. Nakon te pobjede Lettow-Vorbeck je unaprijeđen u general bojnika. Lettow-Vorbeck je nakon toga prešao rijeku Rovumu, prodro u Mozambik, koji je tada bio portugalska kolonija, te je pobijedio portugalske snage kod Ngomana, što mu je pomoglo da obnovi svoje zalihe i snabdijevanje. U srpnju 1918. zauzeo je Namakuru (danas Nhammacurra u Mozambiku) te je zaplijenio toliko pušaka i municije da ih sve njegove snage nisu mogle niti ponijeti.

U rujnu 1918. Lettow-Vorbeck je ponovno prešao Rovumu natrag u Njemačku Istočnu Afriku. Skrenuo je na jug, te je prodro u sjevernu Rodeziju gdje je 13. studenog 1918., dva dana nakon potpisanog primirja, zauzeo grad Katangu koji su evakuirali Britanci. Kada je 14. studenog 1918. dopro do rijeke Chambeshi primio je poruku od generala van Deventera da je rat gotov i da je potpisano primirje. Nakon što je dobio potvrdu te informacije Lettow-Vorbeck je 23. studenog 1918. predao svoje nepobijeđene snage kod Abercorna (danas Mbala) koje su se tada sastojale od 155 Nijemca od kojih je bilo 20 časnika, te 1156 Askarija. Sukladno odredbama primirja, Lettow-Vorbeck je prije nego što je napustio Afriku organizirao povratak svojih suboraca u Njemačku. Lettow-Vorbeck je napustio Afriku 17. siječnja 1919. godine.

Lettow-Vorbeck na paradi u Berlinu 2. ožujka 1919. godine

Poslije rata[uredi VE | uredi]

Nakon povratka Lettow-Vorbeck je u domovini dočekan kao heroj. Priređena mu je 2. ožujka 1919. u Berlinu velika parada na kojoj je Lettow-Vorbeck na čelu svojih trupa prošao kroz Brandenburška vrata. Lettow-Vorbeck je ostao u vojsci, te je dobio zapovjedništvo nad brigadom smještenom u Schwerinu. Međutim, nakon što je podržao Kappov puč bio je u svibnju 1920. prisiljen dati ostavku.

Lettow-Vorbeck u društvu generala Günthera von Klugea na vojnim manevrima 1935. godine

Nakon izlaska iz vojske Lettow-Vorbeck se počeo baviti politikom, te je postao poslanik u Reichstagu gdje je bio zastupnik deset godina. Nakon Hitlerova dolaska na vlast pokušao je bezuspješno organizirati konzervativnu oporbu. Hitler nakon što je učvrstio svoju vlast ponudio je 1935. Lettow-Vorbecku mjesto veleposlanika u Londonu, ali je to Lettow-Vorbeck odbio. Hitler je kao odmazdu počeo kampanju kako bi obezvrijedio Lettow-Vorbacka i njegovu vojnu i političku karijeru. Lettow-Vorbeck je čak bio i pod prismotrom tajnih službi, a i njegov ured je bio pretražen.

Smrt[uredi VE | uredi]

Završetak Drugog svjetskog rata Lettow-Vorbeck je dočekao u siromaštvu. Njegov dom u Bremenu razrušila su saveznička bombardiranja, dok su oba njegova sina Rüdiger i Arnd koja je imao sa suprugom Marthom Walroth, poginula. Kada je njegov stari protivnik, a sada prijatelj, Jan Smuts saznao da Lettow-Vorbeck živi u bijedi, organizirao je zajedno sa svojim bivšim suborcima da Lettow-Vorbeck prima malu mirovinu koju je primao sve do svoje smrti. Lettow-Vorbeck je 1953. u 83. godini posjetio Afriku gdje se susreo sa svojim bivšim vojnicima Askarijima, kao i sa udovicom Jana Smutsa. U rujnu 1956. imenovan je počasnim građaninom rodnog Saarlouisa.

Paul Lettow-Vorbeck preminuo je 9. ožujka 1964. godine u 94. godini života u Hamburgu. Sa svim vojnim počastima pokopan je 13. ožujka 1964. u Pronstorfu.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

(eng.) Paul von Lettow-Vorbeck na stranici First World War.com
(eng.) Paul von Lettow-Vorbeck na stranici Prussian Machine
(eng.) Paul von Lettow-Vorbeck na stranici Angelfire.com
(eng.) Paul von Lettow-Vorbeck na stranici Peterbaxterafrica.com