Pavao Skalić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pavao Skalić

Pavao Skalić (latinizirano Paulus Scalichius; Zagreb, 6. siječnja 1534.Danzig, 1575.),[1] hrvatski pustolov, humanist i polihistor.

Pustolovan sin siromašna zagrebačkog školnika. Rođen na Griču gdje pohađa srednju školu. Djeluje na njemačkom govornom području. Prvu naobrazbu stječe u Zagrebu, a već 1545. (ili 1546.) odlazi na studij u Beč, gdje 1549. postaje sveučilišni prvostupnik, a 1551. i magistar. U Bologni 1553. postiže doktorat iz teologije 7 slobodnih umijeća. Skalić se probija (na temelju falsificiranih isprava i pod lažnim titulama markiza, grofa i barona) na različite europske dvorove. Juraj Herešinac (kanonik) preporučuje ga ljubljanskom biskupu Urbanu, koji ga opet preporučuje Ferdinandu I. u Beč. Više puta je protjerivan iz raznih europskih zemalja i njihovih dvorova zbog falsifikata i drugih prijevara (imao lažnu ispravu da je plemićkog podrijetla, grof Lički i knez Unski). Kao dvorski kapelan cara Ferdinanda raskrinkan. Odlazi u Tübingen, gdje prelazi na protestantizam, i kao štićenik Kristofa Vitenberškog i Ivana Ungnada predaje na tibingenškom sveučilištu, ondje također dolazi u sukob s Primožem Trubarom čije je djelo recenzirao s obzirom na grafiju i neke riječi jer je smatrao da djela treba tiskati na jeziku koji je razumljiv svim Slavenima, a ne samo Slovencima. U Rimu se sukobljuje s isusovcima zato što se zanima za zabranjene knjige te za kabalu. Govori protiv pape a sve svećenike naziva "ribarima đavla". Duže vrijeme živio je u Königsbergu, gdje postaje čak prvi ministar pruskog vojvode Albrechta. Prisiljen zbog svojih prijevara da i odande bježi, sklanja se u Pariz i pokušava se izmiriti s Rimskom crkvom. Kasnije prelazi u Münster gdje se vraća katoličanstvu i dobiva kanoničke časti. Umro je na putu za Prusku, kamo mu je bio dopušten povratak. Pokopan je u Danzingu u Karmelićanskoj crkvi.

Prvi ga spominje Ivan Kukuljević Sakcinski.

Na latinskom pisao rasprave o teologiji, filozofiji, okultizmu i historiografiji, vrlo šarolike vrijednosti, često plagirajući. U naslovu svoga djela Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon (lat.: Epistemon (znalac) enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina, Basel, 1559.) Skalić je prvi upotrijebio riječ enciklopedija u značenju srodnom današnjem. Smatra se također piscem medicinskih djela.[2]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Skalić, Pavao. Epistemon : (latinski i hrvatski), priredila Mihaela Girardi-Karšulin ; preveli Ivan Kapec, Neven Jovanović i dr., Institut za filozofiju, Zagreb, 2004., ISBN 953-7137-00-7
  • Skalić, Pavao (Paulus Scalichius). Dialogus de Lyra, Köln, oko 1570. (za sad se djelo smatra izgubljenim)

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jembrih, 2005., 105.
  2. Glesinger, Lavoslav. Liječnici i čudotvorci : iz starih medicinskih kronika, Zora, Zagreb, 1955., str. 12., 74. i 164.
    Wikicitati „No još je kudikamo kurioznije, da je naš najplodniji medicinski pisac 16. stoljeća bio poznati teolog, mističar, pustolov i falsifikator Pavao Skalić, …“
    ()