Pavao Skalić
Pavao Skalić (Zagreb, 6. siječnja 1534. – Danzig, 1575.),[1] hrvatski pustolov i humanist-polihistor
Pustolovan sin siromašnoga zagrebačkog školnika. Rođen na Griču gdje pohađa srednju školu.Djeluje na njemačkom govornom području. Prvu naobrazbu stječe u Zagrebu, a već 1545. (ili 1546.) odlazi na studij u Beč, gdje 1549. postaje sveučilišni prvostupnik, a 1551. i magistar. U Bologni 1553. postiže doktorat iz teologije 7 slobodnih umijeća. Skalić se probija (na temelju falsificiranih isprava i pod lažnim titulama markiza, grofa i barona) na različite europske dvorove. Juraj Herešinac(kanonik) ga preporučuje Ljubljanskom biskopu Urbanu, koji ga opet preporučuje Ferdinandu I u Beč. Više puta je protjerivan iz raznih europskih zemalja i njihovih dvorova zbog falsifikata i drugih prijevara(imao lažnu ispravu da je plemićkog podrijetla-grof od Like i Knez od Une). Kao dvorski kapelan cara Ferdinanda raskrinkan. Odlazi u Tübingen, gdje prelazi na protestantizam, i kao štićenik Cristopha Wittenberškog i H. Ungnada predaje na tübingenškom sveučilištu, tamo također dolazi u sukob sa Primožem Trubarom čije je djelo recenzirao sa obzirom na grafiju i neke riječi jer je smatrao da djela treba tiskati na jeziku koji je razumljiv svim SLAVENIMAa ne samo Slovencima. U Rimu se sukobljuje sa Isusovcima zato što se zanima za zabranjene knjige te za Kabalu. Govori protiv Pape a sve svećenike naziva "ribarima đavla".Duže vrijeme živio je u Königsbergu, gdje postaje čak prvi ministar pruskog vojvode Albrechta. Prisiljen zbog svojih prijevara da i od tamo bježi, sklanja se u Pariz i pokušava se izmiriti s rimskom crkvom. Kasnije prelazi u Münster gdje se vraća katoličanstvu i dobiva kanoničke časti.; umro je na putu za Prusku, kamo mu je bio dopušten povratak, pokopan je u Danzingu u Karmelićanskoj crkvi. Prvi ga spominje Ivan kukuljević Sakcinski
Na latinskom pisao rasprave o teologiji, filozofiji, okultizmu i historiografiji, vrlo šarolike vrijednosti, često plagirajući. U naslovu svoga djela Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon (Basel, 1559.) Skalić je prvi upotrijebio riječ enciklopedija u značenju srodnom današnjem. Smatra se također piscem medicinskih djela.[2]
Djela[uredi]
- Skalić, Pavao. Epistemon : (latinski i hrvatski), priredila Mihaela Girardi-Karšulin ; preveli Ivan Kapec, Neven Jovanović i dr., Institut za filozofiju, Zagreb, 2004., ISBN 953-7137-00-7
- Skalić, Pavao (Paulus Scalichius). Dialogus de Lyra, Köln, oko 1570. (za sad se djelo smatra izgubljenim)
Literatura[uredi]
- Opća enciklopedija JLZ
- Hrvatski enciklopedijski rječnik
- Jembrih, Alojz. Pavao Skalić U: Kosić, Ivan (ur.) Hrvatske protestantske knjige XVI. i XVII. stoljeća u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 104. – 117., ISBN 953-500-038-1
Izvori[uredi]
- ↑ Jembrih, 2005., 105.
- ↑ Glesinger, Lavoslav. Liječnici i čudotvorci : iz starih medicinskih kronika, Zora, Zagreb, 1955., str. 12., 74. i 164.
„No još je kudikamo kurioznije, da je naš najplodniji medicinski pisac 16. stoljeća bio poznati teolog, mističar, pustolov i falsifikator Pavao Skalić, …“
(―)
