Perkloretilen

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Perkloretilen (1,1,2,2-tetrakloroetilen, tetrakloreten, perkloretilen, PERC, C2Cl4, Cl2C=CCl2) se kao otapalo pojavio 30-tih godina prošlog stoljeća i danas je najzastupljeniji u procesu kemijskog čišćenja, praonice i sabirnice rublja te u preradi kože. Kemijske čistionice rabe perkloretilen koji najbolje čisti osjetljive tkanine poput svile i kašmira. U prirodi se razgrađuje pod utjecajem UVzračenja, kisika i topline pa ne postoji opasnost od njegovog nagomilavanja u prirodi. To je i razlog zašto se čuva u dobro zatvorenim spremnicima podalje od direktnih sunčevih zraka. Vrijeme poluživota u atmosferskim uvjetima je 140 - 150 dana. CAS broj mu je 127-18-4.

Uporaba i opasnosti[uredi VE | uredi]

Za perkloretilen se vjeruje da je kancerogen, a može uzrokovati i druge zdravstvene probleme. Odabir i uporaba otapala se danas isključivo temelji na njihovim ekološkim karakteristikama. Perkloretilen, unatoč izvrsnim uporabnim svojstvima u čišćenju tekstila, se potiskuje i pomalo zamjenjuje ekološki prihvatljivijim otapalima. Brojne organizacije koje zagovaraju uporabu perkloretilena tumače i brojnim studijama dokazuju da se dobrom suradnjom proizvođača otapala i strojeva uz ispravan rad može smanjiti emisiju para u prostor, čime se zadovoljavaju VOC norme. Tradicionalna otapala poput perkloretilena i izoparafina su u funkcionalno-ekološkom nadmetanju sa ciklosiloksanima, tekućim ugljikovim dioksidom, postupku čišćenja vodom i drugim postupcima. Većina alternativnih otapala nema moć čišćenja kao perkloretilen, te je nužna uporaba aditiva i prilagođenih tehnoloških rješenja. Uzimajući u obzir ekološku prihvatljivost alternativnih rješenja, brojne nacionalne i međunarodne strukovne organizacije financiraju i potiču istraživanja i studije otapala u svrhu poboljšanja njihovih funkcionalnih svojstava u čišćenju. Prema pokazateljima organizacija koje prate globalna kretanja svijetle perspektive se predviđaju kombinaciji tehnologija koje uključuju anorganska otapala, vodu i CO2.


Izvor[uredi VE | uredi]

  • Priručnik za kemičare, dr. ing. Dragutin Kolbah (drugo izdanje), izdavač: >>Tehnička knjiga<<, izdavačko poduzeće, Zagreb, Jurišićeva 10, za izdavača odgovara: ing. Kuzman Ražnjević. Glavni urednik: Zvonimir Vistrička, tehnički urednik: Žarko Pavunić, Budućnost, Novi Sad, Tisak dovršen: travanj 1961.g..
  • http://bib.irb.hr/prikazi-rad?rad=436231