Pio XII.

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Pio XII)
Skoči na: orijentacija, traži
Pio XII.
Pius PP. XII.
Pio XII Pacelli.jpg
Pravo ime Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli
Početak pontifikata 2. ožujka 1939.
Kraj pontifikata 9. listopada 1958.
Prethodnik Pio XI.
(1922.-1939.)
Nasljednik Ivan XXIII.
(1958.-1963.)
Rođen 2. ožujka 1876.
Rim, Italija
Umro 9. listopada 1958.
Castel Gandolfo, Italija
Papinski grb

Pius 12 coa.svg

Ostali pape imena Pio
Portal: Kršćanstvo

Pio XII. lat. Pius PP. XII. (Rim, 2. ožujka 1876. - Castel Gandolfo, Italija, 9. listopada 1958.), rođen kao Eugenio Pacelli, 260. nasljednik apostola Petra papa od 2. ožujka 1939. do smrti 1958.

Raniji život[uredi VE | uredi]

Mladi Eugenio Pacelli, 1899.

Eugenio se rodio 2. ožujka 1876. u Rimu, u aristokratskoj obitelji, kao treći od četvero djece kneza Filippa Pacellija i njegove supruge Virginije, rođene Graziosi. Njegovi roditelji bili su strogo privrženi katoličkoj vjeri. S očeve strane, obitelj Pacelli generacijama je radila u službi papa kao ugledna odvjetnička obitelj. Njegov djed Marcantonio Pacelli bio je osnivač Vatikanskih novina L'Osservatore Romano. Otac Filippo je bio dekan Vatikanskih odvjetnika, a brat Francesco visoko cijenjeni odvjetnik. U skladu s obiteljskom tradicijom i Eugenio odlazi na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, na Institut sv. Apolinara, gdje 1899. diplomira teologiju i pravo. Neposredno nakon ređenja postaje pomoćnik kardinalu Pietru Gasparriju (1852.-1934.) pri izradi novog Crkvenog prava. U međuvremenu djeluje u raznim službama Kurije. Papa Benedikt XV. šalje ga 1917. za nuncija u Bavarsku, a od 1920. postaje nuncij u novonastaloj njemačkoj republici – Reichu. Papa Pio XI. visoko je cijenio njegovu diplomatsku vještinu i njegovo znanje, te ga 1929. imenuje kardinalom, a godinu dana kasnije i državnim tajnikom Svete Stolice, umjesto kardinala Gasparrija. U tom periodu kardinal Pacelli potpisuje konkordate u ime Svete Stolice s Austrijom (1933.), Njemačkom (1933.), Jugoslavijom (1935.) i Portugalom (1940.). Pacelli je bio izvrstan poliglot. Kao državni tajnik dosta je putovao po Europi i svijetu, pa je tako 1936. duže vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrlo dobro je bio upućen u svjetska kretanja. Kao vrstan pravnik – političar, a uz to i teolog, Pacelli je slovio kao najizgledniji kandidat za nasljednika pape Pija XI. Kardinal Pacelli je bio odličan suradnik Pape, na kojega je potkraj njegova pontifikata imao veliki utjecaj. Pontifikat pape Pija XI. završio se pomalo neočekivano 10. veljače 1939., uoči rata, koji će biti toliko strašan, kakvog ljudski rod još nije vidio.

Izor za papu[uredi VE | uredi]

U takvom ozračju, 1. ožujka 1939. otpočele su, moglo bi se reći, najizvjesnije konklave u 20. stoljeću. Na konklavama su sudjelovali svi tadašnji kardinali, njih šezdeset dvojica. Već slijedećeg dana, nakon samo tri kruga glasovanja, kardinal Pacelli je izabrana za novog poglavara Katoličke Crkve. Vijest o njegovom izoru je malo koga iznenadila jer je on od samog početka izbora bio papabile, tj. najizgledniji kandidat. Eugenio Pacelli je izabran za papu na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939. uzevši si ime Pio XII., u čast na svog prethodnika.

Pontifikat[uredi VE | uredi]

Papa Pio XII. 1939. na sedia gestatoria

Prve godine pontifikata pape Pija XII. bile su obilježene ratom. Papa je neumorno tražio rješenje za mir. Dosljedan Lateranskim ugovorima, Papa je nastojao održati Crkvu potpuno neutralnom. No, era njegove vladavine problematična je kao ni jedna druga. Zasjenjena je pokoljem milijuna ljudi. Mnogi se pitaju da li je on, Kristov namjesnik to mogao spriječiti? Papu je u svjetskom požaru, kako je sam rekao, određivala u prvome redu jedna briga, a to je, tko bi trpio kad bi on podigao glas. Bi li se jačim riječima više postiglo, protiv zločina koji čovjek ne može podnijeti? Njegovo djelovanje nije uvijek nailazilo na razumjevanje, te je bio predmetom žestokih kleveta koje ne mogu proći ispit činjenica, dokumenata i povjerljivih izvješća diplomata akreditiranih pri Vatikanu tijekom rata. Papa je pružio svoju pomoć izbjeglicama bez obzira na njihovo podrijetlo. Tijekom rata udomio ih je nekoliko tisuća u Castel Gandolfu. Pio XII. nije vjerovao u mir koji ne počiva na pravdi, a još manje u mir koji bi se postigao sa Sovjetskim Savezom čiji je politički sustav smatrao utemeljenim na trajnoj nepravdi. Zbog toga je Staljin Papu nazvao "neprijateljem mira" koji pokušava podijeliti svijet na dva tabora. U svibnju 1945. rat je konačno završen. Na Badnjak iste godine Papa je rekao: "Imamo li sada mir, istinski mir? Nemamo! Imamo samo poratno doba. Koliko li će vremena biti potrebno da se ukloni moralna bijeda, koliko muke dok zarastu tolike rane? Danas kad se kreće u obnovu ljudi počinju uviđati koliko je potrebno obazrivosti, poštenja i dobre volje da svijet fizički i duhovno ponovo stane na noge i da ga se dovede u red i do pravoga mira." Ratni vihor i razaranja nisu spriječila papu Pija XII. da dio svoje energije posveti djelovanju unutar Crkve. Papa je ostavio veliko doktrinalno djelo. Važno je spomenuti neke od njegovih enciklika. Iste godine kada je postao papa, objavio je encikliku "Summi Pontificatus", u kojoj je naglasio da Crkva ne osuđuje ni jedan oblik vladavine, već se zalaže da država omogući dobro svih. U jeku Drugog svjetskog rata 1943. objavljuje encikliku "Mystici corporis Christi", u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, gdje i laici imaju udjela. Godine 1947. u enciklici "Mediator Dei" proročanski je najavio mogućnost sudjelovanja laika u liturgijskim obredima. Kao vjerni štovatelj Djevice Marije papa Pio XII. 1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom "Munificentissimus Deus" proglašava dogmu o Uznesenju Marijinom. Budući da su tada bila dva teološka mišljenja u odnosu na Marijino uznesenje, kao i dan danas (jedni smatraju da je Marija prije uznesenja umrla, a drugi da nije), Papa je u formulaciji svečane definicije da je Marija „ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu (expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam)“, izbjegao zauzeti stav o tom pitanju. Nakon toga, počevši od 1951. godine 15. kolovoza se u Katoličkoj Crkvi slavi kao blagdan Uznesenja ili Velika Gospa. Papa reformira obrede Velikog tjedna. Enciklikama "Christus Dominus" (1953.) i "Sacrum communionem" (1957.) dopušta večernje mise i pričešćivanje na istima, što je bilo uobičajeno u ratnim danima. Papa je proglasio trideset tri sveca, te konzistorijem 1953. imenuje kardinalima veliki broj stranaca, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime je povečao broj stranaca u kardinalskom zboru.

Papina smrt[uredi VE | uredi]

Grobnica pape Pija XII.

Kraj života pape Pija XII. bio je žalostan. Tome je pridonio njegov osobni liječnik dr. Giuseppe Galeazzi Lisi, koji je lošim liječenjem kod Pape izazvao kroničnu štucavicu i ispadanje zubi. No, Papa mu je beskrajno vjerovao do samoga kraja. A kraj je došao u zoru, u četvrtak 9. listopada 1958. za Papinog boravka u Castel Gandolfu. Prije Papine smrti prošla su dva dana puna strepnje i nesigurnosti. Ljudi su stizali u Papinsku palaču da bi čuli vijesti. Liječnici nisu htjeli davati izjave, a Papino se stanje pogoršavalo iz sata u sat. U 3 sata i 25 minuta papa Pio XII. je završio svoj boravak na Zemlji. Kardinal Tisserant blagoslovio je Papu koji je umro u velikim mukama. Otac Pelegrino objavio je okupljenima tužnu vijest. Papa Pacelli: aristokrat, erudit, pontifex maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. Bio je "dalek", nedodirljiv i fizički je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija. Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: «Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogreške koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.» Pio XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je i njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku. Godine 1965. papa Pavao VI. započeo proces njegove beatifikacije, koji je još u tijeku.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Jacques Mercier, Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican), Barbat, Zagreb 2001.,
  • Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus, Split 2000.,
  • Eric Russell Chamberlin, The bad popes, Dorset Press, 1969.,
  • Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
  • Cardinals of the Holy Roman Church , [1],
  • The Catholic Encyclopedia, [2],
  • Enciclopedia dei Santi, [3].

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Haurietis Aquas in Gaudio


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]