Plaut

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tit Makcije Plaut

Tit Makcije Plaut (lat. Titus Maccius Plautus, oko 254. pr. Kr.184. pr. Kr.), bio je najveći pisac komedija u rimskoj književnosti.

Rimska palijata[uredi VE | uredi]

Rimska komedija postala je i razvila se po uzoru na novu atičku komediju, koja je cvjetala u 4. i 3. stoljeću prije Krista, pri čemu su se naročito koristila djela grčkih književnika Filemona, Apolodora i Menandra. Srednja komedija iskorištena je kao uzor samo za Plautovog Persijanca i možda Amfitriona. Ta rimska komedija, nastala po uzoru na grčke originale i smještena u grčko okruženje, nazvana je palijata (fabula palliata) prema odjeći koju su na sceni nosili glumci (pallium »grčka kabanica«). Palijata je ili komedija karaktera (comoedia stataria) ili komedija zapleta (comoedia motoria), obično ima pet činova između kojih su umetnuti glazbeni dijelovi, koje je izvodio svirač na duplim tibijama (vrsta frule). Hora u palijati nije bilo, kao što ga nije bilo ni u novoj komediji; neka vrsta hora postoji jedino u Plautovom Konopcu. Umjesto hora je, međutim, ponekad između činova svirao svirač (tibicen). U svakom komadu bilo je dvije vrste partija: jedne su prosto recitirane (to su diverbia = dijalozi), a druge su izgovarane uz pratnju tibija (to su cantica). Cantica je u užem smislu svako pjevanje uz pratnju tibija i predstavlja čisto lirsku monodiju, dakle solo pjevanje, u promjenljivom i često živom i nemirnom metru. Ovi kantici nalaze se samo kod Plauta, koji ih je dodao na vlastitu inicijativu, jer njih ne nalazimo ni u novoj komediji.

Radnja palijate podijeljena je na pet činova, uz koje se nalaze prolog i epilog. U prologu se publici daju neophodni podaci o grčkom originalu, o mjestu na kome se radnja događa, predstavlja se prapovijest događaja opisanih u komediji ili se skicira čitava radnja komedije. Terencijevi prolozi su manje iscrpni i uopće manje uspjeli od Plautovih, jer se u njima uglavnom bavi ličnim stvarima, nešto slično parabazi u staroj atičkoj komediji. Prolog obično izgovara neki mitološki lik ili lik iz komedije ili pak predvodnik glumačke družine (dominus gregis). Da bi publika bolje razumjela radnju, uvođena su ponekad u komediju tzv. prethodna lica (personae protaticae), koja inače s radnjom nisu imala nikakve veze i kasnije se u komediji više nisu pojavljivala. Takva su lica npr. Artotrog u Plautovom Hvalisavom vojniku i Grumion u njegovoj Aveti, a koristio ih je i Terencije.

Prema tradiciji, komični su glumci u prvo vrijeme nosili samo perike, a kasnije maske, koje je navodno uveo Roscije Gal, i to »zato što je bio razrok«. Kazalište je najprije bilo od drveta i postavljalo se iznova za svaku novu predstavu. Prvo trajno kazalište od kamena dao je sagraditi Pompej 55. pr. Kr. Prema tradiciji, kameno kazalište se počelo zidati još 154. pr. Kr., ali je senat gradnju odjednom obustavio i uopće zabranio sjedenje u kazalištu.

Od rimske komedije sačuvana su nam djela Plauta i Terencija.

Plautov život[uredi VE | uredi]

Plaut je rođen oko 254. pr. Kr. u gradu Sarsini u Umbriji, najvjerojatnije u prilično siromašnoj obitelji. Najprije je radio kao radnik na pozornici u Rimu, a zatim je dosta putovao i trgovao, ali u trgovini nije imao sreće. Kao siromašan vratio se u Rim i tu zarađivao za život radeći u mlinu. Tu je napisao tri komedije koje je publika dobro primila, pa je, ohrabren tim uspjehom, napustio mlin i potpuno se predao poeziji, na kojoj je radio sve do svoje smrti 184. pr. Kr. Rimski pisac Aul Gelije iz 2. stoljeća poslije Krista prenosi nam sljedeći epitaf koji je navodno bio postavljen na Plautovom grobu, ali koji ipak nije autentičan:

Otkad je Plauta odnijela smrt, komedija tužna
postade, scena je prazna, a Smijeh i Igra i Šala,
stihovi bezbrojni plakati stadoše svi k'o jedan.
Postquam est mortem aptus Plautus, Comoedia luget,
scaena est deserta, ac dein Risus Ludus Iocusque,
et numeri innumeri simul omnes conlacrimarunt.

Djela[uredi VE | uredi]

U antici je Plautu bilo pripisivano oko 130 komedija, od kojih je čuveni rimski polihistor Marko Terencije Varon u 1. stoljeću pr. Kr. kao autentične izdvojio 21 komediju, koje su zato skupno nazvane fabulae Varonianae i od kojih nam se u potpunosti sačuvalo njih dvadeset a jedna (Vidularia) samo fragmentarno. Sve komedije predstavljaju adaptacije nove atičke komedije; tri ili četiri su pouzdano Menandrove, dvije su Difilove, dvije Filemonove, a jedna vjerojatno Aleksidova. Sve one obrađuju grčki život i običaje te, uz humoristično pretjerivanje, grčki karakter. Plaut svoj uspjeh kod neobrazovane rimske publike duguje najviše svojoj slobodnoj i živoj obradi grčkih izvornika, koje je po volji mijenjao, pojednostavljivao i kombinirao (»kontaminirao«, tj. od dva grčka originala stvarao jednu latinsku preradu), uz unošenje drugih elemenata čiji je cilj bio da se komadi dopadnu suvremenoj rimskoj publici. Takve su, na primjer, kratke dijaloške scene u kojima likovi razmjenjuju prijetnje i uvrede, motiv roba koji trči, lik roba u ulozi zabavljača koji slobodno govori i drsko se ponaša (što je Plautova publika možda smatrala uobičajenim kod Grka), kome je ponekad postavljen nasuprot lik odanog roba koji se brine za svoga gospodara (što je trebalo da izazove odobravanje od robovlasnika prisutnih u publici), grube šale, mnoštvo aliteracija i igra riječima. Pored toga, umjesto da stvara komedije sastavljene isključivo od dijaloga (diverbium), Plaut je značajno uvećao glazbeno-recitativni element (cantica), koji u nekim komadima zaprema i do dvije trećine cijele komedije.

U većini komedija zaplet se gradi oko trikova nekog lukavog roba koji treba da svom mladom i zaljubljenom gospodaru pomogne da osvoji srce neke djevojke, u čemu mu smetaju ili neki suparnik ili svodnik ili djevojčin strogi otac. Djevojka je obično robinja i prostitutka za koju se do kraja komada otkriva da je zapravo rođena kao slobodna i stoga pogodna za buduću ženu mladog Atenjanina. Često je Djevojka u mladosti bila oteta pa njeno prepoznavanje kao nečije davno izgubljene kćerke predstavlja vrhunac komedije. Među drugim čestim likovima su hvalisavi vojnik, parazit i kuhar.

Plautove komedije su gotovo jedini pisani trag govornog latinskog jezika iz toga doba. Plautov jezik, iako je na granici standardnog književnog latinskog, izrazito je živ i elastičan, vješto prilagođen svakom liku u komediji. »Kad su Muze htjele da govore latinskim, govorile su Plautovim jezikom«, rekao je Elije Stilon, rimski književni kritičar iz 2. stoljeća pr. Kr. Plautova komična snaga i duhovitost su velike, šale su mu ponekad frivolne, ali uvijek uspjele i nisu dosadne, jer teže da budu originalne i da se ne ponavljaju. Plautove su komedije bile veoma cijenjene u doba kasne Rimske Republike i ranog Carstva, ali su se kasnije malo čitale jer im je jezik bio previše arhaičan. Plaut je ponovo otkriven i mnogo čitan u doba renesanse, pa je poslužio kao uzor i za neke Shakespearove komedije.

Amfitrion (Amphitruo) jedna je od najboljih Plautovih komedija, u kojoj Jupiter uzima lik tebanskog kralja Amfitriona da bi obljubio njegovu ženu Alkmenu, a bog Merkurije lik Amfitrionovog vjernog sluge Sosije. Na sceni se tako kreću dva para dvojnika, što izaziva niz komičnih situacija. Plaut je ovaj komad nazvao tragikomedijom (tragico-comoedia), jer je predstavljao neuobičajen spoj suprotstavljenih elemenata: visokog morala udate žene i burlesknog besa njenog muža, ali vjerojatno i zato što obrađuje mitsku tematiku, koja je tradicionalno pripadala sferi tragedije.

Ćup sa zlatom (Aulularia) obrađuje priču o starom tvrdici Euklionu koji pronalazi ćup sa zlatom i otada neprestano bdi nad njim. Ovaj se motiv prepliće s motivom ljubavi: Euklionovu kćerku na nekoj je proslavi obljubio mladi Likonid, koji se sad kaje i želi da se oženi djevojkom. Međutim, od Eukliona ruku njegove kćerke zatraži Likonidov ujak Megador, na što Euklion pomisli da je Megador namirisao bogati miraz pa ćup sa zlatom iznosi iz kuće i stane da ga sakriva na različitim mjestima stalno se plašeći i sjenke. U jednom ga trenutku, dok je selio ćup, vidi Likonidov rob koji zlato i uzme. Kraj komedije je izgubljen, ali je najvjerojatnije imao sretan kraj: Likonid vraća ćup sa zlatom Euklionu, a ovaj mu zauzvrat daje svoju kćerku za ženu.

Bakhide (Bacchides), čiji je početak izgubljen, također obrađuju dvostruki problem. Riječ je o sestrama Bakhidama, dvije hetere istog imena, od kojih jedna očara neiskusnog i bogatog mladića, a druga, koju voli mladi Mnesiloh, padne u ruke nekog vojnika. Rob na prevaru izmami novac od Mnesilohovog oca da bi njime otkupio vojnikovu Bakhidu, ali nespretno izgubi novac. Lukavi rob, međutim, opet prevari Mnesilohovog oca, a kada očevi odu heterama po svoje sinove, sve se završi zajedničkim veseljem.

Zarobljenici (Captivi) imaju pomalo sentimentalan karakter, neuobičajen za Plauta, i nemaju ženskih likova. Priča je o čovjeku čija su oba sina dopala ropstva, jedan još u djetinjstvu a drugi kasnije dok se borio u ratu. Nesretni otac kupuje veliki broj neprijateljskih zarobljenika nadajući se da će među njima naći svoje sinove. To mu najzad i uspijeva, naravno tek nakon brojnih peripetija, u kojima glavnu ulogu ima parazit sa svojim dosjetkama.

Menehmi (Menaechmi) obrađuju temu dva potpuno slična blizanca i nazvani su po imenu jednog od njih. Iz te sličnosti proizlazi niz komičnih situacija. Jedan brat, Menehmo, otet je još kad je imao sedam godina, a drugi, Sozikle, mijenjao svoje ime u bratovljevo da bi tako očuvao uspomenu na njega. Kada je odrastao, Sozikle-Menehmo kreće u potragu za svojim izgubljenim bratom i stiže u Epidaur, gdje mu brat i živi. Nastaju komične situacije kad se on susreće s bratovljevom ljubavnicom, ženom i zatim tastom. Zabuna je, naravno, riješena na kraju komada, čime je osiguran obavezni sretan kraj.

Avet (Mostellaria) priča o tome kako je mladi Filolah, dok mu je otac bio na putu, od svodnika kupio jednu robinju i zatim je oslobodio i doveo da živi s njim u očevoj kući. Novac za to je pozajmio od nekog zelenaša. Otac se međutim neočekivano brzo vraća pa na scenu stupa Filolahov rob Tranion, koji oca pokušava da spriječi da uđe u kuću, zbog čega slaže da je kuća ispražnjena jer ju je navodno počela opsjedati avet, odnosno duh nekog ubijenog čovjeka. Međutim, pojavljuje se zelenaš koji traži svoj novac, što Traniona tjera da smišlja nove laži.

Hvalisavi vojnik (Miles gloriosus) u središtu radnje ima razmetljivog vojnika Pirgopolinika, čije ime znači »osvajač mnogih gradova«, koji stradava od roba zbog svoje gluposti i uobraženosti. Lik nadmenog vojnika čest je i u drugim komedijama.

Lažljivac (Pseudolus) priča o tome kako neki makedonski vojnik kupuje djevojku od nekog svodnika za 20 mina, ali mu kapariše samo 15 mina. djevojku treba predati njegovom glasniku koji svodniku donosi preostalih 5 mina. Međutim, u djevojku je zaljubljen i mladi Atenjanin Kaliodor. Zatim nastaje niz komičnih dijaloga između vojnikovog glasnika, i Kaliodorovog roba Pseudola (»Lažljivca«), koji za svog mladog i zaljubljenog gospodara želi da otkupi djevojku, nemajući dakako pritom nikakvoga novca. Ova dvojica se nadmeću u lažima, ali najzad nadvlada Pseudol. Pored lijepo izdvajanog lika ovog roba stoji naturalistički prikazan lik svodnika koga zanima samo novac.

Konopac (Rudens) je također pomalo sentimentalnog karaktera. Radnja se dešava na brdovitoj obali Kirene blizu jednog Venerinog hrama i seoske kuće starog Atinjanina Demona, čija je kćerka Palestra još kao dijete oteta od njega a zatim dospjela u ruke svodnika Labraksa. Mladi Atinjanin Plesidip zaljubljuje se u nju i svodniku daje kaparu za njen otkup. Labraks međutim odluči da djevojku krišom odvede na Siciliju. Na putu međutim nastane velika oluja i lađa se razbije blizu obale Kirene. Palestra i još jedna Djevojka stignu do obale, gdje ih lijepo primi Venerina sveštenica. Spasio se i Labraks, koji također stiže do hrama i pokušava da odvede djevojke, ali ih odbrane Demon i Plesidip. Tada se iz mora, zapetljan u ribarskoj mreži, izvuče kovčeg koji je pripadao Labraksu, pa ribar, izvlačeći svoju mrežu pomoću konopca (rudens) stane da se prepire oko kovčega s Plesidipovim robom. Prepirka dovede do toga da se u kovčegu pronađe ne samo Labraksovo blago, nego i predmeti koji dokazuju da je Palestra zapravo Demonova davno izgubljena kćerka.

Tri groša (Trinummus) kazuje kako mladić Lezbonik, dok mu je otac Harmid na putu, prodaje kuću ne znajući da je u njoj sakriveno blago. Harmidov komšija i prijatelj kupuje kuću da bi je spasao. Ovaj prijatelj za tri groša unajmljuje i sikofanta koji, navodno od oca, donosi miraz za Lezbonikovu sestru. Glavni komični zaplet nastaje kada sikofant sreće Harmida koji se upravo vratio s puta i govori kako mu donosi vesti od njega samoga. Komad se sretno završava dvostrukom svadbom.

Magarci (Asinaria) je komedija s elementima farse, a nazvana je prema magarcima koje rob prodaje, ali novac ne predaje svom starom gospodaru Demenetu nego ga zadržava da njime otkupi djevojku za Demenetovog mladog sina Argiripa. Lukavi robovi vladaju pozornicom i radnjom komada, a u svoje spletke uspiju da upletu u Demeneta, koji plati da bi se uključio u sinovljevu ljubavnu igru. To mu međutim prisjedne kada ga na slavlju sa sinom i sinovljevom ljubavnicom ulovi njegova stroga žena i podrugljivo mu podvikne: »Ustaj, ljubavniče, polazi kući« (Surge, amator, i domum). Izreka »Čovjek je čovjeku vuk« (Homo homini lupus) potiče iz 495. stiha ove komedije.

Kazina (Casina) je dobila ime po robinji Kazini, u koju se zaljubljuju otac i sin. Njihova dva roba bore se oko djevojke, pa najzad bacaju kocku i Djevojka pripadne ocu. Na vjenčanju se međutim sinovljev sin preobuče u nevjestu te ocu i njegovom robu priređuje razne komične neprilike. Na kraju se ipak sin oženi djevojkom, za koju se ispostavi da je zapravo komšijina kćerka.

Kovčežić (Cistellaria) govori o ljubavnim jadima dvoje mladih. Djevojka Selenija radi za jednu heteru i postaje ljubavnica mladog Atinjanina Alkesimarha. Njen pravi identitet otkrivaju stvari skrivene u kovčežiću: ona je slobodna građanka i zapravo sestra djevojke za koju Alkesimarhov otac ženi da oženi sina.

Žižak (Curculio) u središtu radnje ima parazita, prema kome je i nazvana. Fedrom je zaljubljen u robinju Planeziju, ali nema novca da je otkupi od svodnika. Kurkulion (= »Žižak«), njegov parazit, ukrade pečatni prsten od nekog uobraženog vojnika, koji je i sam kod nekog bankara deponirao novac da bi otkupio Planeziju. Pomoću pisma zapečaćenog ukradenim prstenom Kurkulion dolazi do djevojke za svoga gospodara. Vojnik je besan, ali prsten otkriva da je Planezija zapravo vojnikova davno izgubljena sestra, i sve se sretno završava.

Epidik (Epidicus), nazvan prema grčkom imenu glavnog junaka, roba, ima zamršeni zaplet te govori o kupovini sviračice, o pozajmljivanju novca itd. Epidik stalno od svoga gospodara izmamljuje novac, prvo da otkupi sviračicu u koju se zaljubio gospodarev mladi sin, zatim da otkupi zarobljenicu koju je gospodarev sin, promijenivši naklonost, zavolio i koju je otkupio pozajmljenim novcem. Prevara je otkrivena, ali se sve sretno završava, jer se ispostavlja da je zarobljenica zapravo gospodareva davno izgubljena kćerka, pa je Epidiku sve oprošteno i on biva oslobođen.

Trgovac (Mercator) ponovo obrađuje temu ljubavnog suparništva oca i sina. Mladić, koga njegov otac šalje u inostranstvo nekim trgovačkim poslom, zaljubljuje se u neku robinju na Rodu i dovodi je kući u Atenu pretvarajući se da ju je donio na poklon svojoj majci. Mladićev otac se i sam zaljubljuje u djevojku, i zatim sve teče po uobičajenom šablonu.

Perzijanac (Persa) nosi ime po perzijskoj odjeći u koju se prerušio zaljubljeni rob da bi nadmudrio svodnika i ukradenim novcem otkupio djevojku koju voli.

Mali Kartažanin (Poenulus) obrađuje ljubavnu povest mladog Kartažanina i robinje koja je u rukama nekog svodnika. Komedija u rukopisima iz nepoznatih razloga ima dva završetka, a povijesno je zanimljiva jer sadrži nekoliko citata inače malo poznatog punskog jezika.

Stiho (Stichus) nosi ime po robu i priča o bračnoj vjernosti ― dvije sestre nakon dvije godine strpljivog čekanja konačno dočekuju svoje muževe. Ipak u ovoj komediji ne prevladava sentimentalni ton: izvor komike je parazit, kome pomažu robovi dvojice gospodara koji su zaljubljeni u istu djevojku.

Prostak (Truculentus) nazvana je prema grubom ali savjesnom robu sa sela. Komad ima malo zapleta, a uglavnom se bavi lukavom prostitutkom koja bezobzirno iskorištava svoja tri ljubavnika: mladog Atinjanina, nadmenog vojnika i mladića sa sela (čiji rob daje ime komediji).

Utjecaj[uredi VE | uredi]

Znatno je utjecao na William Shakespearea i Molierea, a Marin Držić je za svoju komediju Skup direktan uzor pronašao u Plautovoj komediji Aulularia (hrv. ćupić).

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]