Podmornice klase Akula

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Akula (Акула) (NATO: Typhoon)
(Projekt 941)
Klasa Akula
Podmornica klase Akula u plovidbi
Pregled klase
Graditelji: Rubin Design Bureau
Operateri: Sovjetski savez, Rusija
Prethodna klasa: Podmornice klase Delta
Razdoblje građenja: 1976. - 1990.
Ukupno izgrađeno brodova: 6
Karakteristike klase
Deplasman: 23200–24500 t (na površini) 33800–48000 t (zaronjena)
Dužina: 175 m
Širina: 23 m
Gaz: 12 m
Pogon: 2 × OK-650 nuklearna reaktora, 190 MW svaki

2 × VV-tip parne turbine, 37 MW svaka 2 osovine

7 kračni pogonski propeleri
Brzina: 22.22 čv (41,15 km/h) (na površini) 27 čv (50 km/h) (zaronjena)
Podvodna autonomija: 120 dana (pod vodom)[1]
Dubina zarona: 400 m
Posada: 160[1]
Radari i sonari: Površinski Snoop Pair (Albatros)[2]
Naoružanje: Interkontinentalni balistički projektili RSM-52/3M20 svaki s po 10 bojnih glava snage 200 kT, protuzračne rakete SAM-SA-N-8 Gremlin (na površini), brod-brod rakete A/S Novotar SS-N-15 Starfish (ispaljuju se iz torpednih cijevi), 200 kT torpeda Vodopad ili Veder tip 40, Torpeda tpa 65, 6 torpednih cijevi (533 mm), nosi najviše 20 torpeda, mogućnost nošenja mina

Projekt 941 ili Akula, ruski "Акула" ("Morski pas") klasa podmornica NATO naziva Typhoon vrsta je nuklearnih podmornica nosača interkontinentalnih balističkih projektila građenih u Sovjetskom savezu tijekom 1980-ih. Zaronjene istiskuju 48,000 tona,[1] što ih čini najvećim podmornicama koje su ikad sagrađene.[3] Dovoljno su prostrane da posadi omoguće udoban život tijekom mjeseci koje mogu provesti zaronjene.[4] Izvor NATO-vog naziva nije sasvim jasan, često se povezuje s Brežnjevljevim spominjanjem riječi "Typhoon" ("Тайфун") tijekom govora 1974. godine u kojem opisuje novu vrstu podmornica nosača balističkih projektila. Sovjeti su za ovu vrstu podmornica imali doktrinu prema kojoj bi lansirali projektile dok su se nalazile ispod arktičkog leda kako bi izbjegle trokut između Velike Britanije, Islanda i Grenlanda u kojem su zapadne sile državale trajne ophodnje svojim podmornicama. Ove podmornice su u mogućnosti lansirati balističke projektile i dok su usidrene u svojim bazama.[5]

Opis[uredi VE | uredi]

Podmornice Akula među najtišima su u ruskoj floti, tiše su, a ipak pokretljivije od svojih prethodnika. Osim balističkih raketa, ova vrsta podmornica ima i šest torpednih cjevi od kojh su četiri prilegođene lansiranju raketa brod-brod RPK-2 (SS-N-15) ili Torpeda tipa 53, apreostale dvije cijevi prilagođene su lansiranju raketa brod-brod RPK-7 (SS-N-16) ili torpeda tipa 65, iz ovih cijevi mogu se polagati i protubrodske mine. POdmornice klase Akula mogu ostati zaronjene do 120 dana[1] u uobičajenim okolnostima ili duže ako tako procijeni zapovjednik, primjerice u slučaju nuklearnog rata. Osnovno naoružanje podmornice sasatoji se od 20 raketa R-39, NATO oznake SS-N-20, koje su interkontinentalne balističke rakete svaka s po deset nezavisno vođenih nuklearnih bojnih glava snage po 200 kT.

Podmornice klase Akula sastoje se od više čvrstih trupova ujedinjenih u jednu cjelinu, što ih čini mnogo širim od uobičajenih podmornica te ujedno mnogo žilavijim. Tijelo ovih podmornica čine dva čvrsta trupa podmornica Delta klase smještena jedan do drugoga, zapovjedni most i glavni upravljački sustavi smješteni su u treći čvrsti trup u osnovi tornja; još su dva čvrst trupa sastavni dijelovi ove podmornice: torpedni dio (na prednjem dijelu) te dio s kormilom i njegovim upravljačkim dijelom. Cjelokupna podmornica podijeljena je na devetnaest vodonepropusnih odjeljaka. Ovako konstruirana podmornica vrlo je otporna na moguće naplavljivanje nekog od čvrstih trupova posebice jer se svaki od nuklearnih reaktora nalazi u odvojenom čvrstom trupu pa bi pri proboju vode u jedan od njih zadržala i mogućnost plovidbe. Posebnosti Akule su smještaj bunara s balističkim projektilima ispred zapovjednog tornja, posebno robusna konstrukcija osnove tornja i smještaj prednjih krila za stabilizaciju u trup a ne toranj. Sve ove konstrukcijske različitosti od bilo koje druge vrste podmornica rezultat su napora konstruktora kako bi omogućili izranjanje i probijanje leda bez oštećenja na dalekom sjeveru. Ogromnu cijenu ovih podmornica uvjetovla je i izrada njenog vanjskog trupa od titanija koji je pridonio niskoj magnetskoj zamjetljivosti ovih plovila. Osim toga trup je presvučen slojem gume koja smanjuje akustični potpis. Dužina u odnosu na širinu je 7:1 što ih čini iznimno pokretljivim za ovako veliku istisninu, uobičajeni odnos je 13:1.

Povijest[uredi VE | uredi]

Projekt 941 razvijan je pod kodnim imenom Akula (Акула), što znači Morski pas, također poznat kao Typhoon što je NATO kodno ime ove klase podmornica. Ponekad dolazi do zabune u vezi s ovom klasom jer se ruski projekt 971 napadnih podmornica Shchuka-B (Щука-Б) za kojega NATO upotrebljava kodni naziv Akula. Klasa je razvijena kako bi parirala podmornicama klase Ohio koje su mogle nositi 192 nuklearne bojne glave, svaka snage 100 kT. U vrijeme projektiranja Akule sovjetske balističke rakete bile su znatno veće i teže od američkih (R-39 više je od dva puta teži od Tridenta I, što ga čini i danas najtežim balističkim projektilom) pa su podmornice u skladu s tim trebale biti znatno veće.

Izgrađeno je šest podmornica klase Akula. U početku su podmornice bile označene samo brojem na trupu. Kasnije su četiri podmornice koje je zadržala ruska mornarica imnovane po gradovima ili tvrtkama. Narudžba za sedmo plovilo (TK-210) je otkazana. Samo je prva izgrađena podmornica Dmitriy Donskoy, još uvijek u aktivnoj službi kao probna platforma novih raketa Bulava (SS-NX-32). Arkhangelsk (TK-17) i Severstal (TK-20) su još uvijek u službi iako trenutno nisu aktivne u Ruskoj mornarici. Svi projektili R-39 su povučeni iz službe. Akule su predviđene za zamjenu podmornicama klase Borej s početkom 2010. ili 2011. godine.

Krajem prosinca 2008. godine visoki mornarički časnik objavio je da dvije podmornice klase Akula TK-17 i TK-20, koje su u pričuvi neće biti naoružane projektilima sustava Bulava. Ipak, mogu biti preuređene za nošenje krstarećih projektila, polaganje mina ili za specijalne operacije.[6] Krajem lipnja 2009. godine, zapovjednik mornarice, admiral Vladimir Vysocky novinarima je izjavio da će se podmornice sačuvati za moguće buduće popravke i modernizacije.[7]

Poštanska marka iz 2006. godine‎ s prikazom Akule'.

U svibnju 2010. godine zaovjednik mornarice objavio je da će podmornice klase Akula ostati u službi do 2019. godine.[8] Tijekom rujna 2011. godine, ruski ministar obrane odlučio je sve podmornice tipa Akula (Projekt 941) otpisati do 2014. godine. Razlozi otpisivanja najvećih svjetskih podmornica su proizašli iz sporazuma o smanjenju strateškog naoružanja i uspješnog ispitivanja podmornica klase Borej.[9] Ipak, prema drugim izvorima iz ruskog ministarstva obrane ovakva odluka nije donešena pa će podmornice prema tome ostati u službi.[10] Podmornice TK-17 Arhangelsk i TK-20 Severstal neće se modernizirati kao nosači krstarećih projektila, nego će u službi ostati noseći prethodno naoružanje, projektile R-39. Prema admiralu Visockyu podmornice ove klase neće se povlačiti iz službe do daljnjega.[11]

Inačice[uredi VE | uredi]

Teretno plovilo zasnovano na klasi Akula[uredi VE | uredi]

Podmornički teretnjak zamisao je koju je predložio Rubin Design Bureau u kojem Akula umjesto lansera projektila ima slobodan teretni prostor. Prijedlog je ozbiljno razmatran jer je zbog već postojeće platforme bio lakše ostvariv od drugih sličnih. Projektom predviđeni teretni prostor mogao bi primiti 15000 tona korisnog tereta.

Jedinice[uredi VE | uredi]

# Kobilica Porinuće Primitak u službu Status
TK-208 Dmitriy Donskoy 30. lipnja 1976. 27. rujna 1980. 29. prosinca 1981.[1] U službi. Poboljšana na razinu projekta 941UM za upotrebu projektila Bulava (1 lanser)[12]
TK-202 22. travnja 1978. 23. rujna 1982. 28. prosinca 1983.[1] Iz aktivne službe povučena tijekom lipnja 1999. godine, izrezana 2003.-2005.
TK-12, Simbirsk 19. travnja 1980. 17. prosinca 1983. 26. prosinca 1984.[1] Iz aktivne službe povučena tijekom 1996. godine, izrezana 2006.-2008.
TK-13 23. veljače 1982. 30. travnja 1985. 26. prosinca 1985.[1] Iz aktivne službe povučena tijekom 1997. godine, izrezana 2007.-2009.[13]
TK-17 Arkhangelsk 9. kolovoza 1983. 12. prosinca 1986. 15. prosinca 1987.[1] U pričuvi od 2006. godine, tijekom 2012. ući će u službu prema web-stranici flot.com.
TK-20 Severstal 27. kolovoza 1985. 11. travnja 1988. 19. prosinca 1989.[1] U pričuvi od 2006. godine, tijekom 2012. ući će u službu prema web-stranici flot.com.
TK-210 1986. 1990. (izrezana u brodogadilištu)[1]

U medijima[uredi VE | uredi]

Akula prekrivena ledom.

Crveni Oktobar[uredi VE | uredi]

Najpoznatija podmornica klase Akula je stealth podmornica Red October (Crveni Oktobar), predložak Tom Clancyeve pripovjetke The Hunt for Red October (Lov na Crveni Oktbar) i filma iz 1990. godine Lov na Crveni Oktobar (film), sa Seanom Conneryem koji glumi izmišljenog kapetana Marka Ramiusa.

U pripovjetci, Crveni Oktobar je rabio dugačka okna na trupu s pogonskim sustavom zvanim tunelski ili gusjenični pogon. Dok se u filmu gusjenični pogon nazivao magnetskim hidrodinamičkim pogonom bez pokretnih dijelova. I u pripovjetci i u filmu pogon nazivaju skoro nečujnim; što je Crveni Otobar učinilo savršenom platformom za lansiranje niskoletećih balističkih projektila na Sjedinjene Države.

U filmu se Crveni Oktobar predstavlja kao poboljšana inačica klase Akula, produljena trupa i s tegljenim sonarom.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Hrvatskivojnik.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Podvodnye Lodki, Yu.V. Apalkov, Sankt Peterburg, 2002., ISBN 5-8172-0069-4
  2. Hutchinson, Robert, Warships recognition guide, 1. izd., HarperCollinspublishers, 2002., ISBN 0-00-713722-2, str. 362.
  3. Submarine Milestones - Largest Subs. National Geographic (1981-12-12). pristupljeno 2011-08-14
  4. Waller D.C. (March 2001). "Essay - The Hunt for Big Red". Wake Forest Magazine 48 (3): 28–31. Preuzeto 13 October 2009.
  5. 941 TYPHOON - Russian and Soviet Nuclear Forces. Fas.org. pristupljeno 2011-08-14
  6. Russia to hold more test launches of Bulava ICBM in 2009 | Russia | RIA Novosti. En.rian.ru. pristupljeno 2011-08-14
  7. © РИА Новости. Олег Ласточкин. Стратегические АПЛ "Тайфун" останутся в боевом составе ВМФ РФ | Оборона и безопасность | Лента новостей "РИА Новости". Rian.ru. pristupljeno 14. kolovoza 2011.
  8. Russia set to keep Typhoon class nuclear subs until 2019 - Navy | Defense | RIA Novosti. En.rian.ru (1961-08-13). pristupljeno 2011-08-14
  9. Russia To Dismantle World's Biggest Subs. http://rusnavy.com/.+pristupljeno 29. rujna 2011.
  10. http://en.rian.ru/mlitary_news/20110930/167263210.html
  11. http://svpressa.ru/society/article/52516
  12. http://www.militaryparitet.com/teletype/data/ic_teletype/7115/
  13. Text: Trude Pettersen (2009-06-04). One sub out, another one in. BarentsObserver. pristupljeno 2011-08-14

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]