Politička ekologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Politička ekologija je znanost koja proučava načine na koje politički, ekonomski i socijalni faktori utječu na okoliš. Većina znanosti bavi se analizom utjecaja koje društvo, država, korporacije i transnacionalne vlasti imaju na ekološke probleme i ekološku politiku. Postoje brojni pristupi ovim problemima, a neki znanstvenici daju veću ulogu pristupu prirodnim resursima koji ima značajnu ulogu u strukturiranju političkog i ekonomskog života: posebice ističući načine na koje degradacija tla, očuvanje šumovitih predjela ili deforestacija utječu na društvene odnose i politiku. Primjerice, siromaštvo stočara iz plemena Maasai u istočnoj Africi pogoršalo se uspostavom nacionalnih parkova koji su ih isključili iz tradicionalnih pravaca ispaše: stoga međunarodna politika o divljini ima ne samo ekološki nego i lokalni društveni učinak. Suptilnije varijante političke ekologije uključuju utjecaj neljudskih faktora u upravljanju okolišem i donošenju odluka, uzimajući u obzir ono što se naziva prirodnom agencijom.

Podrijetlo termina može se pronaći u ranim radovima antropologa Johna W. Colea i Erica R. Wolfa (The Hidden Frontier: Ecology and Ethnicity in an Alpine Valley, 1974), te kod nekih drugih autora poput H. M. Enzensbergera (A Critique of Political Ecology, New Left Review I/84, 1974), te Land Degradation and Society (Blaikie i Brookfield, 1987) iz 1970-ih i 1980-ih. Većina znanstvenika političke ekologije potječu iz akademskih disciplina antropologije, geografije i politologije. Među autorima ističu se Piers Blaikie (UEA), Michael Watts (Berkeley), Dianne Rocheleau (Clark U.), Paul Robbins (Arizona, autor djela Political Ecology: a critical introduction, Blackwell, 2004), i Tom Bassett (Illinois), od kojih su neki napisali članke i knjige koji su ukratko prikazali ovo područje i njegove doprinose. Neka njihova djela nastala su na kulturnoj ekologiji, obliku analize koja je pokazala kako kultura ovisi i nalazi se pod utjecajem materijalnih uvjeta nekog društva, posebice kako se stječu hrana i ostali osnovni resursi. Također postoji nekoliko neprofitnih udruga i think tankova koji koriste političko-ekološki pristup, a najznačajniji je Centar za političku ekologiju u Kaliforniji koji izdaje časopis Capitalism Nature Socialism. Ostali znanstvenici primjenjuju svoje inačice termina, primjerice francuski zeleni političar i akademik Alain Lipietz (vidi njegovo djelo Green Hopes. The Future of Political Ecology, 1993).

Jedan dio političke ekologije koristi okvir "političke ekonomije" u analizi ekoloških problema. Najslavniji i široko čitani prikaz u ovom stilu je The Political Economy of Soil Erosion autora Piersa Blaikiea (Methuen, 1985), koji je uzroke degradacije tla u Africi pronašao u kolonijalnim politikama prisvajanja zemlje prije nego u pretjeranom iskorištavanju koje stvaraju afrički poljoprivrednici. Posebno izdanje Geoforuma iz 2008. bilo je posvećeno važnosti ove knjige i njenog autora.

Politička ekologija može se koristiti za:

  • razumijevanje odluka koje društva donose o prirodnom okolišu u kontekstu njihova političkog okoliša, ekonomskog pritiska i socijalnih regulacija
  • promatranje kako nejednaki odnosi među društvima utječu na prirodni okoliš
  • promatranje kako nejednaki odnosi (posebice klasa) utječu na okoliš
  • informiranje političara i organizacija o kompleksnosti njihova okoliša i razvoja, doprinoseći tako boljem upravljanju okolišem.

Više informacija[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]