Politička stranka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Politička stranka je skupina ljudi koji se udružuju radi cjelovitog nastupa u društvu. Političke stranke obično se svrstavaju u smjerove koje zauzimaju glede socijalnih i ekonomskih pogleda, na sljedeće smjerove: lijevo, centar, desno. Postoje i također i stranke koje se opisivaju kao ultra lijeve, lijevo-centar, desno-centar, ultra desne. Mnoge stranke nastale su kad odgovor na duštvena zbivanja kroz povijesni razvoj neke zemlje.

Pojam političkih stranaka obuhvaća interesne političke organizacije koje u demokratskom sustavu imaju zadaću reprezentacije, konkurencije i integracije. To znači da su one reprezentanti programa i interesa različitih društvenih slojeva. U svojoj konkurentskoj ulozi omogućuje nadmetanje nositelja određenih programa, a u integracijsko djeluju radi postizanja ravnoteže u funkcioniranju političkog sustava. One se pojavljuju u Engleskoj potkraj 17. stoljeća (s pojavom građanskog staleža), ali smisao stranačkog djelovanja dobivaju u 19. stoljeću povećanjem broja sudionika u obnašanju vlasti (širenje izbornog prava).

Konzervativne stranke[uredi VE | uredi]

Konzervativne stranke predstavljaju određeni način razumijevanja čovjeka u povijesti i čovjekova djelovanja u obliku protukretanja. Temelje se na ideologiji konzervativizma kojoj su glavne karakteristike protivljenje modernizaciji i revolucijama te zagovaranje stabilnosti poretka i oslonac na tradiciju. Njihovi se programi ne zadržavaju samo na području politike nego su čak i važniji u području kulture, gdje zastupaju tradicionalističko mišljenje. To je, zapravo, ideologija kojoj je cilj očuvanje reda i mira na račun društvene jednakosti i osobnih sloboda. Danas su to najčešće desničarske stranke.

Obilježja konzervativizma[uredi VE | uredi]

Kako je konzervativizam nastajao kao reakcija na revolucionarna događanja, osnovna su mu obilježja:

  • Poziv na ispunjenje legitimnoga postojećeg socijalnog poretka.
  • Poziv na priznavanje postojećih ustanova kao poziv na prihvaćanje mudrosti prethodnih naraštaja.
  • Zajednica je iznad pojedinca, a ljudska se prava i slobode izvode iz njihovih dužnosti prema uspostavljenoj hijerarhiji.

Liberalne stranke[uredi VE | uredi]

Liberalne stranke nastaju kao pokret građanstva protiv sustavnih ograničenja življenja i neograničene vlasti vladara. Načelom napretka traži se sloboda i pravo. U programu tih stranaka očituje se tri sastavnice:

  • Filozofsko-duhovni temelj – Ideja slobodne osobe i vjere u um i razum.
  • Načela moderne demokracije – Suverenitet naroda, dioba vlasti, sustav ljudskih i građanskih prava i sloboda, legitimitet.
  • Gospodarski temelji – Privatno vlasništvo, slobodna konkurencija, tržišno gospodarstvo.

Socijaldemokratske stranke[uredi VE | uredi]

Socijaldemokratske stranke utemeljuju sastavnice političkog djelovanja produbljivanjem političke demokracije i socijalnih sadržaja. Svoje ciljeve postižu reformističkim metodama. Pojam reformizma oznaka je socijaldemokracije europskih zemalja (Njemačke, Austrije, Velike Britanije). Nastanak i razvoj socijaldemokracije najlakše se prati kroz povijest njemačkih socijaldemokratskih partija.

Njemačka socijaldemokracija[uredi VE | uredi]

Njemačka socijaldemokracija od 1848. godine, kada je osnovana Opća njemačka radnička udruga s čistim socijalnim programom, sadržava raspon koncepcija demokratskog socijalizma i reformizma, a završava revolucionarnim komunističkim programom (1914.) Putem nekoliko frakcijskih ogranaka od 1914. do 1933. stvara se Nacionalistička partija s izrazitim totalitarnim programom. Prekidom od 1933. do 1945. socijaldemokracija gubi kontinuitet, da bi se 1946. razgraničenjem socijaldemokrata i komunista postavili temelji doktrine demokratskog socijalizma. Godine 1951., ustanovljenjem socijalističke internacionale, sasvim je napušten revolucionarni marksistički koncept u korist socijaldemokracije s temeljnim vrijednostima – slobodom, ravnopravnošću i solidarnošću.

Demokršćanske stranke[uredi VE | uredi]

Demokršćanske stranke su utemeljene na socijalnom kršćanskom nauku, točnije na nauku Katoličke crkve od 1891. do 1991., u kojem su osnovne vrijednosti čovjek i njegovo dostojanstvo. Bazirajući se na čovjekovim slobodama, ograničenja se postavljaju unutar poruka iz evanđelja i nasuprot marksističkom načelu „zajedničkih dobara“, totalitarne kolektivnosti i liberalističkih osobnih probitaka koji isključuju solidarnost.