Popis svjetskih prvaka u teškoj kategoriji u profesionalnom boksu

Svjetski prvaci u teškoj kategoriji od 1920.-2008.

Ovo je kronološki popis svjetskih boksačkih prvaka otkad su uvedena pravila markiza od Queensberryja, odnosno kasnije, u području profesionalnog boksa . Uzete su u obzir iduće organizacije.

• World Boxing Association (WBA), utemeljena 1921. kao National Boxing Association (NBA),
• World Boxing Council (WBC), utemeljena 1963.,
• International Boxing Federation (IBF), utemeljena 1983., i
• World Boxing Organization (WBO), utemeljena 1988.

Prije 1921., prvaci su bili priznati općenito od javnosti. Prvak u to doba je bio borac koji je imao izrazitu pobjedu nad drugim borcem i koji je dalje pobjeđivao. Povlačenja ili osporeni rezultati su mogli odvesti prvenstvo raspodijeljeno među više ljudi tijekom vremena.

Stanje je na 6. rujna 2009..

Početak prvaštva	Kraj prvaštva	Prvak	Priznato od
7. veljače 1882.	7. rujna 1892.	John L. Sullivan	po svima
Sullivan je porazio Paddya Ryana 1882., čime je stekao prvi priznati naslov prvaka..
7. rujna 1892.	17. ožujka 1897.	James J. Corbett	po svima
17. ožujka 1897.	9. lipnja 1899.	() Bob Fitzsimmons	po svima
9. lipnja 1899.	13. svibnja 1905.1	James J. Jeffries	po svima
Jeffries je bio prvi suvremeni prvak koji je prepustio svoj naslov, najavivši svoje povlačenje i objavivši da će pobjednik borbe između Marvin Hart i Jack Root će biti idući legitimni prvak. Jeffries se vratio u ring za se susresti sa Jackom Johnsonom.
3. srpnja 1905.	23. veljače 1906.	Marvin Hart	po svima
23. veljače 1906.	26. prosinca 1908.	Tommy Burns	po svima
26. prosinca 1908.	5. travnja 1915.	Jack Johnson	po svima
5. travnja 1915.	4. srpnja 1919.	Jess Willard	po svima
4. srpnja 1919.	23. rujna 1926.	Jack Dempsey	po svima
23. rujna 1926.	31. srpnja 1928.2	Gene Tunney	po svima
Tunney je najavio svoje povlačenje iz profesionalnog boksa 31. srpnja 1928., prepustivši tako naslov prvaka..
12. lipnja 1930.	21. lipnja 1932.	Max Schmeling	po svima
Schmeling je porazio Jacka Sharkeya stekavši neosporeni naslov prvaka..
21. lipnja 1932.	29. lipnja 1933.	Jack Sharkey (rođen kao Josef Paul Zukauskas Cukoschay)	po svima
29. lipnja 1933.	14. lipnja 1934.	Primo Carnera	po svima
14. lipnja 1934.	13. lipnja 1935.	Max Baer	po svima
13. lipnja 1935.	22. lipnja 1937.	James J. Braddock	po svima
22. lipnja 1937.	1. ožujka 1949.2	Joe Louis	po svima
22. lipnja 1949.	27. rujna 1950.	Ezzard Charles	NBA
27. rujna 1950.	18. srpnja 1951.	Ezzard Charles	po svima
Charles je osvojio upražnjeno mjesto za prvaka po inačici National Boxing Association (Nacionalne boksačke asocijacije), ali nije bio neosporenim prvakom sve dok nije porazio Joea Louisa, bivšeg prvaka koji se reaktivirao.
18. srpnja 1951.	23. rujna 1952.	Jersey Joe Walcott	po svima
23. rujna 1952.	27. travnja 1956.2	Rocky Marciano	po svima
Marciano je najavio svoje povlačenje iz profesionalnog boksa, prepustivši tako naslov prvaka.
30. studenog 1956.	26. lipnja 1959.	Floyd Patterson	po svima
26. lipnja 1959.	20. lipnja 1960.	Ingemar Johansson	po svima
20. lipnja 1960.	25. rujna 1962.	Floyd Patterson	po svima
25. rujna 1962.	25. veljače 1964.	Sonny Liston	po svima
25. veljače 1964.	19. lipnja 1964.	Cassius Clay	po svima
WBA je povukla svoje priznanje naslova prvaka Clayu (koji je u međuvremenu promijenio ime u Muhammad Ali) u zamjenu za promptni pristanak na uzvratnu borbu sa Listonom, što je u to vrijeme bilo protiv pravila te organizacije. WBC i ine organizacije su ga nastavile priznavati kao prvaka. (vidi Ali protiv Listona.)
19. lipnja 1964.	6. veljače 1967.	Cassius Clay	WBC
5. ožujka 1965.	6. veljače 1967.	Ernie Terrell	WBA
6. veljače 1967.	29. travnja 1967.	Muhammad Ali	po svima
Sva tijela su povukla priznanje statusa prvaka Aliju zbog njegova odbijanja novačenju u američku vojsku nakon što je bio unovačen početkom 1967..
4. ožujka 1968.	16. veljače 1970.	Joe Frazier	WBC
28. travnja 1968.	16. veljače 1970.	Jimmy Ellis	WBA
16. veljače 1970.	22. siječnja 1973.	Joe Frazier	po svima
Početnog je bio priznat od moćnog i utjecajnog atletskog odbora američke savezne države New York i "odbjegličke" organizacije WBC, Fraziera su priznala sva mjerodavna tijela kao prvaka nakon što je porazio Ellisa; sveopće priznanje je došlo nakon što je porazio Muhammada Alija 8. ožujka 1971.. (vidi Borba stoljeća.)
22. siječnja 1973.	30. listopada 1974.	George Foreman	po svima
30. listopada 1974.	15. veljače 1978.	Muhammad Ali	po svima
15. veljače 1978.	18. ožujka 1978.3	Leon Spinks	po svima
18. ožujka 1978.	15. rujna 1978.	Leon Spinks	WBA
18. ožujka 1978.	9. lipnja 1978.	Ken Norton	WBC
9. lipnja 1978.	11. prosinca 1983.1	Larry Holmes	WBC
Holmes je prepustio mjesto prvaka po WBC-u za prihvatiti naslov prvaka po novostvorenoj organizaciji IBF-u.
15. rujna 1978.	27. travnja 1979.1	Muhammad Ali	WBA
Vjerujući da mu je karijera gotova, Ali je napustio svoj naslov po WBA u zamjenu za isplatu od strane promotora Dona Kinga, koji je pokušavao ugovoriti borbu između tadašnjeg prvaka po WBC-u Larryja Holmesa i Johna Tatea za objedinjenjavanje naslova. Borba se nikad nije dogodila, pa se Ali vratio u ring 1980..
20. listopada 1979.	31. ožujka 1980.	John Tate	WBA
31. ožujka 1980.	10. prosinca 1982.	Mike Weaver	WBA
10. prosinca 1982.	23. rujna 1983.	Michael Dokes	WBA
23. rujna 1983.	1. prosinca 1984.	Gerrie Coetzee	WBA
11. prosinca 1983.	21. rujna 1985.	Larry Holmes	IBF
9. ožujka 1984.	31. kolovoza 1984.	Tim Witherspoon	WBC
31. kolovoza 1984.	22. ožujka 1986.	Pinklon Thomas	WBC
1. prosinca 1984.	29. travnja 1985.	Greg Page	WBA
29. travnja 1985.	17. siječnja 1986.	Tony Tubbs	WBA
21. rujna 1985.	19. veljače 1987.3	Michael Spinks	IBF
17. siječnja 1986.	12. prosinca 1986.	Tim Witherspoon	WBA
22. ožujka 1986.	22. studenog 1986.	Trevor Berbick	WBC
22. studenog 1986.	7. ožujka 1987.	Mike Tyson	WBC
12. prosinca 1986.	7. ožujka 1987.	James 'Bonecrusher' Smith	WBA
7. ožujka 1987.	1. kolovoza 1987.	Mike Tyson	WBA, WBC
30. svibnja 1987.	1. kolovoza 1987.	Tony Tucker	IBF
1. kolovoza 1987.	13. kolovoza 1989.	Mike Tyson	IBF, WBA i WBC
6. svibnja 1989.	13. kolovoza 1989.	Francesco Damiani	WBO
Iako je Damiani porazio Johnnya DuPlooya, čime je postao prvi WBO-ov prvak u ovoj kategoriji, Tysonova prevlast u teškoj kategoriji u ovom razdoblju zapravno nikad nije bila osporena.
13. kolovoza 1989.	10. veljače 1990.	Mike Tyson	po svima
10. veljače 1990.	25. listopada 1990.	James "Buster" Douglas	IBF, WBA i WBC
25. listopada 1990.	13. studenog 1992.	Evander Holyfield	IBF, WBA i WBC
11. siječnja 1991.	24. prosinca 1991.3	Ray Mercer	WBO
15. svibnja 1992.	3. veljače 1993.3	Michael Moorer	WBO
13. studenog 1992.	14. prosinca 1992.3	Riddick Bowe	IBF, WBA i WBC
Boweu je oduzet njegov naslov po WBC-u jer je odbio boksati sa Lennoxom Lewisom.
14. prosinca 1992.	6. studenog 1993.	Riddick Bowe	IBF i WBA
14. prosinca 1992.	24. rujna 1994.	() Lennox Lewis	WBC
Lewis je pobijedio Razora Ruddocka 31. listopada 1992. u WBC-ovoj "eliminacijskoj" borbi. Čim je Boweov naslov bio mu oduzet, WBC je odmah dodijelio naslov Lewisu.
7. lipnja 1993.	29. listopada 1993.	Tommy Morrison	WBO
29. listopada 1993.	19. ožujka 1994.	Michael Bentt	WBO
6. studenog 1993.	22. travnja 1994.	Evander Holyfield	IBF i WBA
19. ožujka 1994.	11. ožujka 1995.	Herbie Hide (rođen kao Herbert Okechukwu Maduagwu)	WBO
22. travnja 1994.	5. studenog 1994.	Michael Moorer	IBF i WBA
24. rujna 1994.	2. rujna 1995.	Oliver McCall	WBC
5. studenog 1994.	4. ožujka 1995.3	George Foreman	IBF i WBA
WBA je povukao svoj naslov Foremanu, ali Foreman je zadržao naslov po IBF-u sve dok i ono mu nije bilo povučeno.
4. ožujka 1995.	28. lipnja 1995.3	George Foreman	IBF
11. ožujka 1995.	1. svibnja 1996.1	Riddick Bowe	WBO
8. travnja 1995.	7. rujna 1996.	Bruce Seldon	WBA
2. rujna 1995.	16. ožujka 1996.	Frank Bruno	WBC
9. prosinca 1995.	7. rujna 1996.3	Francois Botha	IBF
Test na droge, sproveden nakon Bothine pobjede nad Axelom Schulzom za ispražnjeni naslov prvaka po IBF-u (nakon što ga je Foreman napustio), je otrio da je Botha koristio nedopuštene anaboličke steroide. Nakon što se ovo otkrilo, IBF je "ispraznio" mjesto za prvaka. Organizacija je sukladno ovome, očistila svoje povijesne registre, maknuvši ga sa popisa prvaka koje je priznavala.
16. ožujka 1996.	7. rujna 1996.	Mike Tyson	WBC
22. lipnja 1996.	8. studenog 1997.	Michael Moorer	IBF
29. lipnja 1996.	17. veljače 1997.1	Henry Akinwande	WBO
Akinwande je bio rangiran kao drugi izazivač po WBC-u za naslov prvaka u trenutku kad je osvojio naslov po WBO-u. WBC, koji je bio u svađama sa WBO-om otkako je potonji osnovan 1988., je potom maknio Akindwandea sa svojih rangiranja. Akindwande je slijedom toga se odrekao naslova prvaka po WBO-u u zamjenu za mogućnost odmjeravanja sa Lennoxom Lewisom u borbi za naslov prvaka po WBC-u.
7. rujna 1996.	24. rujna 1996.1	Mike Tyson	WBA i WBC
24. rujna 1996.	9. studenog 1996.	Mike Tyson	WBA
9. studenog 1996.	8. studenog 1997.	Evander Holyfield	WBA
7. veljače 1997.	13. studenog 1999.	() Lennox Lewis	WBC
28. lipnja 1997.	26. lipnja 1999.	Herbie Hide (rođen kao Herbert Okechukwu Maduagwu)	WBO
8. studenog 1997.	13. studenog 1999.	Evander Holyfield	IBF i WBA
26. lipnja 1999.	1. travnja 2000.	Vitalij Kličko	WBO
13. studenog 1999.	29. travnja 2000.3	() Lennox Lewis	IBF, WBA i WBC
U prvoj polovici 2000. Svjetsku boksačku asocijaciju i Lewisa su tužili predstavnici Johna Ruiza tvrdeći da su WBA i Lewis prekršili ugovor po kojem je Ruiz morao se boriti protiv Lewisa za naslov prvaka po WBA-u. Sud u New Jerseyu je presudio u Ruizovu korist te naredio Lewisu da mora idućoj borbi boksati protiv Ruiza ili odustati od naslova. Lewis je umjesto toga izabrao boksati protiv izazivača Michaela Granta, predavši svoj naslov po WBA-u na dan borbe.
1. travnja 2000.	14. listopada 2000.	Chris Byrd	WBO
29. travnja 2000.	22. travnja 2001.	() Lennox Lewis	IBF i WBC
12. kolovoza 2000.	3. ožujka 2001.	Evander Holyfield	WBA
14. listopada 2000.	8. ožujka 2003.	Volodimir Kličko	WBO
3. ožujka 2001.	1. ožujka 2003.	John Ruiz	WBA
22. travnja 2001.	17. studenog 2001.	Hasim Rahman	IBF i WBC
17. studenog 2001.	5. rujna 2002.1	() Lennox Lewis	IBF i WBC
Lewis je predao naslov po IBF-u nakon što mu je promotor Don King platio milijun am.dolara, koji je želio ugovoriti borbu između Chrisa Byrda i Evandera Holyfielda za upražnjeni naslov.
5. rujna 2002.	6. veljače 2004.2	() Lennox Lewis	WBC
14. prosinca 2002.	22. travnja 2006.	Chris Byrd	IBF
1. ožujka 2003.	20. veljače 2004.1	Roy Jones Jr.	WBA
8. ožujka 2003.	9. listopada 2003.1	Corrie Sanders	WBO
20. veljače 2004.	30. travnja 2005.	John Ruiz	WBA
Ruiz je pobijedio Hasima Rahmana 13. prosinca 2003., čime je postao WBA-ov međuprvak. Naslov mu je WBA dodijelila nakon što je Roy Jones najavio da predaje naslov radi usredotočivanja na lakše težinske kategorije.
10. travnja 2004.	1. travnja 2006.	Lamon Brewster	WBO
24. travnja 2004.	9. studenog 2005.2	Vitalij Kličko	WBC
30. travnja 2005.	17. svibnja 2005.	James Toney	WBA
10. svibnja 2005. test na droge, sproveden nakon Toneyeve pobjede nad Johnom Ruizom za WBA-ov naslov je otkrio da je on koristio tvari koje sadrže nandrolon, anabolički steroid. Atletski odbor sav. države New York je preinačio Toneyevu pobjedu u "bez vrjednovanja" (no contest). 17. svibnja 2005., WBA je rekao Toneyu neka "napusti svoj naslov", čime je vraćen Johnu Ruizu.
17. svibnja 2005.	17. prosinca 2005.	John Ruiz	WBA
9. studenog 2005.	13. kolovoza 2006.	Hasim Rahman	WBC
Rahman je pobijedio Montu Barretta 13. kolovoza 2005. čime je postao WBC-ov "međuprvak". Naslov mu je dodijeljen nakon što je Vitalij Kličko najavio povlačenje zbog ozljede..
17. prosinca 2005.	15. travnja 2007.	Nikolaj Valujev	WBA
1. travnja 2006.	4. studenog 2006.	Sergej Ljahovič	WBO
22. travnja 2006.	23. veljače 2008.	Volodimir Kličko	IBF
13. kolovoza 2006.	8. ožujka 2008.	Oleg Maskajev	WBC
Maskajev se rodio u Kazahstanu. Roditelji su mu Rusi. Izvorno je bio kazačkim državljaninom. Američkim državljaninom je postao 2004.. U prosincu 2006. je dobio i rusko državljanstvo. 24. rujna 2007. je Samuel Peter proglašen za WBC-ovog "međuprvaka". 8. ožujka 2008. je Peter na kraju pobijedio Maskajeva.
4. studenog 2006.	2. lipnja 2007.	Shannon Briggs	WBO
15. travnja 2007.	4. srpnja 2008.4	Ruslan Čagajev	WBA
Čagajevljevu obveznu obranu naslova protiv bivšeg prvaka Valujeva koju se bilo dogovorilo za 5. srpnja 2008. se moralo odgoditi po drugi puta nakon što se Čagajevu potpuno pokidala Ahilova tetiva tijekom treninga za ovu borbu. Zbog te ozljede i radi davanja vremena koje je bilo neophodno da se oporavi prvaku, WBA je odlučila Čagajeva proglasiti "prvakom u mirovanju", a glavne izazivače Valujeva i Ruiza obvezala boriti se za naslov prvaka. WBA je potom postavila 26. lipnja 2009. kao rok za Čagajeva do kojeg se morao boriti protiv prvaka, a no budući da nije udovoljio tom roku, WBA je prigodom objave svojih slubženih ljestvica od lipnja 2009. Čagajevu oduzela naslov "prvaka u mirovanju".
2. lipnja 2007.	23. veljače 2008.	Sultan Ibragimov	WBO
23. veljače 2008.	danas	Volodimir Kličko	IBF i WBO
8. ožujka 2008.	11. listopada 2008.	Samuel Peter	WBC
4. srpnja 2008.4	24. srpnja 2009.	Ruslan Čagajev	WBA
WBA je postavila 26. lipnja 2009. kao rok za Čagajeva do kojeg se morao boriti protiv prvaka, a on nije udovoljio tom roku. Stoga je 24. srpnja 2009. WBA objavila svoje službene ljestvice po kojima je od lipnja 2009. Čagajevu oduzet naslov "prvaka u mirovanju".
30. kolovoza 2008.	danas	Nikolaj Valujev	WBA
Valujev je vratio naslov po WBA pobijedivši Johna Ruiza 30. kolovoza 2008., netom je Čagajev postao "prvakom u mirovanju". Nakon što je Čagajevu WBA dodijelila taj naslov, zadala je rok od 26. lipnja 2009. do kojeg se morao boriti protiv prvaka. Nije udovoljio roku i WBA mu je oduzela naslov "prvaka u mirovanju" prigodom objave svojih službenih ljestvica od lipnja 2009..
11. listopada 2008.	danas	Vitalij Kličko	WBC

Podnožje

¹ Prepušteni naslov prvaka.

² Povukao se kao prvak, prepustivši naslov.

³ Već priznati naslov je bio povučen od organizacije dodjeliteljice naslova zbog prvakova zakazivanja ili odbijanja u obrani naslova protiv prvog izazivača.

⁴ Status mu je promijenjen iz "prvak" u "prvak u mirovanju" (Champion in Recess).

Izvori

• Steve Dimitry's Heavyweight Boxing History Povijest teškaškog boksa, stranice Stevea Dimitrya

Arnold, Peter (1989). Encyclopedia of Boxing. London: WH Smith Books. ISBN 1-85435-200-8