Srbizacija
Srbizacija ili posrbljavanje označava kulturnu i nacionalnu asimilaciju nesrpskog stanovništva u srpsku naciju. Sastoji se u, primjerice, preuzimanju srpskih imena, srpskog jezika i srpske pravoslavne vjeroispovjesti.
Američki autor Stephen Schwartz smatra kako korijen srbizacije čini uvjerenje da su svi Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci u biti Srbi.[1]
Pojam[uredi | uredi kôd]
Pojmovi srbiti i srbljenje prvi put spominju se u srpskom rječniku Vuka Karadžića iz 1818. godine, u značenju prihvaćanja srpstva, postajanja Srbinom.[2]
Srbizacija u Makedoniji[uredi | uredi kôd]
Nakon priključena vardarske Makedonije u Kraljevinu Srbiju Makedonski Narod bio je suočen s politikom prisilne srbizacije.[3][4]
9. rujna 1919. godine Carigradska patrijaršija je za 800.000 franaka ustupila jurisdikciju nad pravoslavnim vjernicima vardarske Makedonije Srpskoj pravoslavnoj crkvi.[5] Pravoslavni Makedonci, su kasnije na popisima stanovništva Kraljevine Jugoslavije prikazani kao Srbi.
Politika srbizacije uključivala je i promijenu prezimena (npr. Petrov i Popov u Petrović i Popović).[6] Područje Makedonije je u Kraljevini Jugoslaviji nazivano „Južnom Srbijom“ (neslužbeno) ili „Vardarskom banovinom“ (službeno).
Prema navodima Makedonskog dela, časopisa Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije, nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u makedonskim školama sprovođena je sistematska politika denacionalizacije i srbizacije makedonskog stanovništva.[7]
Srbizacija Kosova[uredi | uredi kôd]
Po priključenju Kosova Kraljevini Srbiji (poslije Kraljevini SHS), kosovski Albanci bili su suočeni s politikom prisilne srbizacije, koja je zabranila korištenje albanskog jezika, pokrštavanju i etničkom čišćenju.[8]
Srbizacija Crne Gore[uredi | uredi kôd]
Još od početka 20. stoljeća velikosrbi pisali su raznorazne monografije o crnogorskim temama (država, kultura, narod; ponajviše o crnogorskim nahijama, plemenima, selima, bratstvima), pri čemu su se služili izmišljotinama neslućenih razmjera, sve radi negiranja crnogorstva i prikazivanja istih srpskim. Podrijetlo crnogorskih bratstava izvodili su od poznatih srpskih osoba, pri čemu krivotvoritelji nisu prezali ni od izmišljanja osoba.[9] Krivotvorenje i srbiziranje crnogorske baštine su u svojim radovima sprovodili Đorđe Branković, Dositej Obradović, Jovan Rajić, Gavrilo Stefanović Venclović, Simo Milutinović, Vuk Stefanović Karadžić, Ilija Garašanin, Milorad Medaković, Dimitrija Milaković i ini.[9] Metode kojima su se služili bile su po sličnom ili istom obrascu koje se primijenilo i na Hrvate i još neke narode: u tumačenju povijesnih izvora i književnih radova crnogorsko se jednostavno proglašavalo srpskim, ili se u povijesne tekstove ubacivalo "srpski" u tekst, odnosno, mijenjalo se riječ u tekstu koju su zamjenjivali pridjevom "srpski".[9]
Uništavanje crnogorske povijesti sprovodilo se i uništavanjem izvornika povijesnih dokumenata, krivotvorenim "kopijama prijepisa" i "rig"-ovima podmetanim pod izvornike.[10] Veliku ulogu u tome je imao Dušan Vuksan kojeg su kraljevske srbijanske vlasti nakon što su okupirale Crnu Goru poslale ondje za povjerenika na najodgovornije znanstveno-prosvjetne položaje. Isti je u crnogorsku povijesnu znanost podvalio podosta krivotvorina i upitnih "otkrića". Preinačivao je crnogorske dokumente i/ili dodatno dorađivao i raspačavao velikosrpske povjesničarske podvaljene krivotvorine dajući im tako "vjerodostojnost", skrivajući i mijenjajući izvore (kao što je bio Simo Milutinović) tih kopija, posrbljujući crnogorski jezik u tekstovima, tako da je primjerice u slučaju oporuke Petra Prvog u svojim "kopijama prijepisa" (ne provjeravajući izvore) napravio 150 razlika "leksičke, gramatičke, sintaktičke, sadržajne, materijalne i formalne" naravi, sve radi toga kako bi se izgubila izvornost dokumenta, odnosno da bi se posrbilo crnogorski jezik i mentalitet općenito.[10] Težina i štetnost zahvata Dušana Vuksana je tolika da se u crnogorskim znanstvenim krugovima otvoreno postavljaju zahtjevi za znanstveno preispitivanje svih njegovih "svjedočanstava". Zahtjevi idu dotle da se znanstveno preispita tradicionalna crnogorska povijesna znanost i ponovno utvrde činjenice, a radi postavljanja pravilnih zaključaka, sinteza i objašnjenja na točnim osnovama, jer je tradicionalna crnogorska povijesna znanost velikim dijelom bila građena na postavkama Dušana Vuksana koji je dugo, i u današnjici, nekritički prikazivan kao velikan crnogorske povjesnice.[10]
Srbizacija Vlaha[uredi | uredi kôd]
Srpski povjesničar Ilarion Ruvarac spominje posrbljene Vlahe u Srbiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća.[11] Engleski povjesničar Noel Malcolm smatra kako su tijekom povijesti brojni Vlasi Bosne i Hercegovine asimilirani u srpsku populaciju putem pripadnosti srpskoj pravoslavnoj crkvi.[12]
U današnje vrijeme, pojedini predstavnici Vlaha, koji se na svom jeziku nazivaju Rumâni (Rumanji), ne prihvaćaju naziv Vlasi, tvrdeći da su svi oni Rumunji koji su u Timočkoj krajini izloženi "nečuvenoj asimilaciji i srbizaciji".[13] Međutim, drugi predstavnici Vlaha opovrgavaju ovakve tvrdnje, naglašavajući vlašku autentičnost i smatrajući kako je svrstavanje Vlaha u Rumunje zapravo pokušaj rumunjizacije.
Poznate dragovoljno posrbljene osobe[uredi | uredi kôd]
- Petar Ičko (oko 1775. – 1808.), srpski i osmanski diplomat bugarskog ili cincarskog podrijetla.[14]
- Jovan Sterija Popović (1806. – 1856.), srpski književnik aromunskog (cincarskog) podrijetla.[15]
- Branislav Nušić (rođen kao Alkibijad Nuša; aromunski: Alchiviadi al Nusha) pisac aromunskog podrijetla.[15]
- Nikola Pašić, političar bugarskog ili aromunskog[15] podrijetla.
- Đorđe Vajfert (rođen kao Georg Weifert), srbijanski i jugoslavenski industrijalac njemačkog podrijetla.
- Pavle Jurišić Šturm (rođen kao Paulus Eugen Sturm), general, lužičko-srpkog podrijetla.
- Emir Kusturica, redatelj bošnjačkog podrijetla, koji se pokrstio i uzeo srpsko ime Nemanja.
- Ivo Andrić, književnik i diplomat hrvatskog podrijetla.
- Meša Selimović, književnik bošnjačkog podrijetla.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ (engl.) Beyond "Ancient Hatreds" By Stephen Schwartz, What really happened to Yugoslavia. Hoover Institution. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. svibnja 2008. Pristupljeno 20. listopada 2009.
- ↑ na 786. i 787. strani Rječnika.
- ↑ Dejan Djokić, Yugoslavism: histories of a failed idea, 1918-1992
- ↑ R. J. Crampton, Eastern Europe in the twentieth century - and after
- ↑ Hugh Poulton, Who are the Macedonians?
- ↑ L. S. Stavrianos, Traian Stoianovich, The Balkans since 1453
- ↑ The Real Face of Serbian Education in Macedonia (engleski). newspaper "Makedonsko Delo", No. 9 (Jan. 10, 1926), Vienna, original in Bulgarian. Pristupljeno 3. kolovoza 2007.
- ↑ Izveštaj međunarodne komisije za ispitivanje uzroka i vođenja Balkanskih ratova
- ↑ a b c (crnog.) Branko Đ. Nikač: Nekoliko srpskih falsifikata, Publika (podlistak)
(1) - Nemanja nasljednik rimskog imperatora Likinija?, Publika, 14. ožujka 2002., str. 25
(2) - Šta znači Pravoslavna srpska nova godina, 15. ožujka 2002., str. 25
(3) - Izmislili "srpsku, latinsku, tursku vjeru", 16. ožujka 2002., str. 25
(4) - Prećutkivanje okupacije Duklje od strane Nemanjića, 17. ožujka 2002., str. 25
(5) - I Bog je bio Srbin, 18. ožujka 2002., str. 25 - ↑ a b c (crnog.) Sreten Zeković: Naučno krijumčarenje i dograđivanje krivotvorst(a)va (podlistak), Publika
(1) - Dušan Vuksan - stručni povjerenik beogradskog režima, 20. lipnja 2002.
(2) - Petar Prvi nije srbovao, osim u krivotvorenim dokumentima, 21. lipnja 2002.
(3) - Riječi "naroda našega" Simo Milutinović preinačava u "naroda srpskoga", 22. lipnja 2002.
(4) - "Nova" krivotvorenja i ispuštanja: "rigovi" i "kopije prepisa", 23. lipnja 2002.
(5) - Umjesto "slovenski i ilirski jezik" prevodi se - "srpski jezik", 24. lipnja 2002. - ↑ Olivera Milosavljevic, Izbor ili nametanje tradicije Ilarion Ruvarac: „...u nas Srba i posrbljenih medju nama Bugara, Vlaha, Cincara i Arbanasa...“., Republika, br. 281., 2002., preuzeto 3. studenoga 2013.
- ↑ (engl.) Noel Malcolm, The Vlachs in Bosnia, preuzeto 3. studenoga 2013.
- ↑ Vlasi suočeni sa krizom identiteta Glasovi sa druge strane ograde jednako zustro tvrde da su Vlasi iz regiona Timoka bili liseni svojih prava i izlozeni "nečuvenoj asimilaciji i srbizaciji". Slavoljub Gaćović, osnivač rumunjske nevladine organizacije "Ariadnae filum" decidirano tvrdi da Vlasi ne postoje. "Svi smo mi Rumunji"
- ↑ Srpska porodična enciklopedija; Narodna knjiga, Politika NM; 2007., knjiga 11, str. 72., ISBN 978-86-331-2740-0
- ↑ a b c (srp.) Poznati Cincari i ljudi cincarskog porekla Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. kolovoza 2009. (Wayback Machine), preuzeto 3. studenoga 2013.