Povijest Europe

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Današnja politička karta Europe.
Kronologija povijesti Europe
360. pr. Kr. Platon kritizira Atensku demokraciju u Republici.
323. pr. Kr. Umire Aleksandar Veliki što uzrokuje raspad njegovog carstva.
264. pr. Kr. - 146. pr. Kr. Punski ratovi
44. pr. Kr. Ubijen Julije Cezar, početak kraja Rimske Republike.
27. pr. Kr. August uspostavlja carstvo.
330. Konstantin Veliki stvara Bizantsko Carstvo.
395. Nakon smrti Teodozija I., carstvo je permanentno podijeljeno na Zapadno i Istočno.
527. Justinijan postaje bizanstki car.
800. Leon III. okrunuio Karla Velikog za cara.
843. Verdunski ugovor - trodioba Franačkog Carstva.
962. Oton I. okrunjen za cara - nastaje Sveto Rimsko Carstvo.
1054. Crkveni raskol
1066. Vilim Osvajač izvršava invaziju Engleske.
1095. Urban II. započinje Križarske ratove.
1215. Ivan bez Zemlje usvaja Magnam chartam libertates.
1340. Crna smrt ubija trećinu europskog stanovništva.
1337. - 1453. Stogodišnji rat
1453. Osmanlije osvajaju Konstantinopol - kraj Bizantskog Carstva.
1492. Kristofor Kolumbo otkriva Novi svijet.
1498. Leonardo da Vinci slika Posljednju večeru - vrhunac renesanse.
1517 Martin Luther objavljuje svih 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu - začetak protestantizma.
1648. Westfalski mir završava Tridesetogodišnji rat.
1751. - 1772. Francuski prosvjetitelji na čelu s Denisom Diderotom izdaju Enciklopediju.
1789. Francuska revolucija
1804. Napoleon Bonaparte se kruni za cara - nastanak Prvog Carstva.
1815. Konačni poraz Napoleona kod Waterlooa, kraj Bečkog kongresa.
1848. Proljeće naroda.
1853. - 1856. Krimski rat
1867. Karl Marx izdaje prvo izdanje Kapitala - nastanak socijalizma.
1914. Gavrilo Princip ubija nadvojvodu Franju Ferdinanda - započinje Prvi svjetski rat.
1917. Početak Ruske revolucije.
1918. Završava Prvi svjetski rat - raspad velikih carstava.
1919. - 1920. Pariška mirovna konferencija
1922. Nastaje Sovjetski Savez.
1933. Adolf Hitler postaje njemački kancelar - početak nacističkog terora.
1938. Potpisan Münchenski sporazum kojim je riješena Sudetska kriza.
1939. Hitler napada Poljsku - započinje Drugi svjetski rat.
1941. Započela Operacija Barbarossa - početak kraja Trećeg Reicha.
1944. Operacija Overlord
1945. Osvajanjem Berlina i Hitlerovim samoubojstvom završava Drugi svjetski ratu Europi - započinje Hladni rat.
1989. Pad Berlinskog zida i Jesen naroda.
1991. Pad Sovjetskog Saveza - završetak Hladnog rata.
1992. U Maastrichtu potpisan ugovor o stvaranju Europske Unije.

Europa je igrala u svjetskoj povijesti mnogo važniju ulogu nego što bi se to očekivalo od njezinog ne odveć brojnog stanovništva ili veličine. Grci i Rimnjani kolonizirali su velike dijelove sjeverne Afrike i zapadne Azije, a od 15. stoljeća naovamo, europski narodi uspostavili su trgovačka carstva po cijeloj zemaljskoj kugli. Industrijska revolucija u 18. stoljeću, ekonomski je ojačala Europu što joj je omogućilo dominaciju svjetskom trgovinom, a i oba svjetska rata započela su u Europi. Od 1945. opada globalni utjecaj Europe, a bogastvo i moć prešli su u Sjevernu Ameriku i Aziju.

Prapovijest[uredi VE | uredi]

Rekonstrukcija obitelji Krapinskog pračovjeka, jednog od najpoznatijih primjera nedandertalca.

Iako se smatra da je život nastao na području afričkog kontinenta, daljne vrste u čovjekovoj evoluciji pojavljuju se na europskom kontinentu. Homo erectus i Homo neanderthalensis se pojavljuju na europskom tlu puno prije pojave Homo sapiensa - modernog čovjeka. Ostaci najstarijeg Europljanina nađeni su u gruzijskom mjestu Dmanisi, a znanstvenici tvrde da su stari oko 1,8 milijuna godina. Prva pojava anatomski modernog čovjeka u Europi datira oko 35,000 godine pr. Kr. Dokazi o prvim nastambama datiraju iz 7. tisućljeća pr. Kr., a nađeni su u današnjoj Rumunjskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Neolitik je u Europu stigao u 6. tisućljeću pr. Kr., s malim zakašnjenjem u dijelovima Sjeverne Europe gdje je stigao oko 5. ili 4. tisućljeća pr. Kr. Najstarija europska i jedna od najstarijih europskih civilizacija je Tripoljska civilizacija, a javlja se c. 5508. i traje sve do 2750. godine. pr. Kr., a nalazila se na području triju današnjih država - Ukrajine, Rumunjske i Moldavije.

U neolitiku se također javlja još jedna značajna europska civilizacija - civilizacija Camunni. Ostaci te civilizacije nađenu su u Valle Camonici, Italija, a značjna je po tome što je iza sebe ostavila više od 350,000 petroglifa, što je najveće nalazište u Europi.

Eneolitik u prapovijesnoj Europi dodnosi mnogo projmena, ali i konfuzije. Najvažniji događaj ovog perioda je dolazak srednjoazijskih naroda na tlo Europe, za koje povijesničari smatraju da su izvorni Indoeuropljani, no postoje određene teorije koje to pobijaju. Ostale pojave tijekom eneolitika su ekspanzija megalitizma te prva pojava ekonomske startifikacije te, u vezi s tim, pojava prvih monarhija na Balkanu. Prve poznate pismene civilizacije na europskom tlu su Minojska, koja se pojavila na Kreti, te Mikenska, koja se pojavila na tlu današnje Grčke u 2. tisućljeću pr. Kr.

Iako je obrada željeza Egejcima poznata od 110. pr. Kr., u Srednju Europu je stigla tek 800. pr. Kr. Otkrićem obrade željeza, u Europi počinje željezno doba i razvijaju se mnoge kulture od kojih je nazpoznatija ona Hallstattska. Ubrzo su se, zbog svoje tehnološke nadmoći, Indoeuropljani proširili i na područje Apenina i Iberije što je dovelo i do pojave civilizacija na tim područjima.

Antika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Antika

Zlatna maska kralja Agamemnona iz 16. stoljeća pr. kr. koju je u Mikeni pronašao Heinrich Schlieman.

Grci i Rimljani su toliko utjecali na europsku kulturu da je njihov utjecaj vidljiv u jeziku, kulturi, pravu, politici, znanosti i filozofiji. Antička Grčka bila je država sastavljena od mnogih polisa. U Ateni, jednoj od tih gradova-država, strateg Periklo razvija primitivni oblik demokracije. Tijekom Periklova doba, Atena je također bila najveće i najrazvijenije središte helenističkog svijeta. U Ateni su popularne bile i filozofske i političke debate, a među svi tim govornicima izdigla su se imena Platon, Sokrat i Aristotel, koji je ujedno bio i učitelj Aleksandar Veliki. Aleksandar Veliki, sin Filipa II., nasljedio je svog oca na čelu novoosnovane makedonske države i krenuo na pohod kojim je želio osvojiti svijet. Nakon nekoliko značajnih vojnih uspjeha, u kojima je palo i Perzijsko Carstvo, Aleksandar je svoj prvi poraz doživio u Indiji gdje da je porazio kralj Por. Pri povratku, Aleksandar i njegovi vojnici, prolaze kroz pustinjsku gdje Aleksandar i umire 323. godine.

Rimsko Carstvo 117. tijekom vladavine cara Trajana.

Tijekom vrhunca grčke civilizacije, na području Apenina razvijala se nova civilizacija - Rimska. Nastala 753., osnutkom Rima, ta civilizacija razvijala se i u svojoj povijesti prošla sva tri, tada, poznata državna ustroja - kraljevstvo, republiku i carstvo. Svoj primarno jačanje, Rim doživljava nakon tri punska rata (264. pr. Kr. - 146. pr. Kr.) u kojima su spektakularno poražava snažnu Kartagu. Grčki utjecaj stigao je i do Rima, pa je s vremenom, i moćna Atena ušla u sastav rimske države pod zastavom Senata i rimskog naroda. Rimljani su se s vremenom proširili do Arabije na jugoistoku i do Britanije na sjeverozapadu. Najveći raspon Rim je imao tijekom vladavine cara Trajana 117. godine. Na svom vrhuncu 44. pr. Kr., događa se kriza. Tadašnji vođa, Gaj Julije Cezar biva ubijen u uroti (15. ožujka 44. pr. Kr., na blagdan Martovskih ida) pod optužbom da je uzeo diktatorske ovlasti. U kaosu nakon ubojstva Cezara, njegov nećak Oktavijan uspijeva poraziti svog konkureta za prijestolje, Marka Antonija, u bitci kod Akcija 31. pr. Kr. i nakon 4 godine, 27. pr. Kr., uspostavlja Rimsko Carstvo.

Antička Grčka[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Antička Grčka

Sokrat, najutjecajniji grčki filozof i jedan od otaca zapadnječka filozofije. Njegovi sporovi s relativističkim nazorima sofista bit će jedan od temelja za razvoj ontološkog razdoblja grčke filozofije. Sokrat, najutjecajniji grčki filozof i jedan od otaca zapadnječka filozofije. Njegovi sporovi s relativističkim nazorima sofista bit će jedan od temelja za razvoj ontološkog razdoblja grčke filozofije.
Sokrat, najutjecajniji grčki filozof i jedan od otaca zapadnječka filozofije. Njegovi sporovi s relativističkim nazorima sofista bit će jedan od temelja za razvoj ontološkog razdoblja grčke filozofije.
Platon, Sokratov učenik i jedna od centralnih ličnosti ontološkog razdoblja. U svom je djelu (Država) kritizirao atensku demokraciju, a ostao je i zapamćen po pravcu znanom kao objektivni idealizam u kojem razlaže svoju slavnu teoriju o Idejama.

Stara Grčka je kao država bila sastavljena od više stotina polisa (gradova-država) koji su se međusobno razlikovali i prema političkim, ali i kulturološkim osobinama. Atena i Sparta su tijekom grčke povijesti bile najznačajnije, ali i jedne od najrazličitijih, grčkih polisa. Sparta, militaristička država osnovana na načelu ratovanja, stege i želje za pobjedom bila je čista suprotnost Ateni. Atena, kao kulturno središte Stare Grčke, potiče razvoj filozofije, književnosti, teatra, politike, sporta i znanosti. Atena je također bila prva država u kojoj se razvio, doduše primitivni, nekakav oblik demokracije. Svoje korijene, atenska demokracija dobiva tijekom vladavina Solona i Klistena, dok svoj vrhunac, koji ujedno rezultira političkom, kulturnom i gospodarskom nadmoći Atene, doživljava tijekom vladavine stratega Perikla. Ovaj oblik demokracije je prvi put u povijesti omogućio da demos izabire vlast i debatira o zakonima. Iz tih javnih debata izdigao se jedan od najvećih filozofa u povijesti, Sokrat, jedan od osnivača zapadnjačke filozofije.[1] Sokrat je najznačajniji po utemeljenju sokratske metode koja se i danas koristi. Sokratska metoda se primjenjuje postavljanjem pitanja ne samo sa svrhom dobivanja odgovora na njih, već i sa svrhom poticanja na vlastito zaključivanje koje bi dovelo do boljeg uvida u problem. Upravo zbog te metode, Sokret je optužen, ali i osuđen za "korumpiranje" atenske mladeži jer su se njegovi govori kosili s tadašnjim vjerkim pogledima. Sokrat je u skladu s tom optužbom osuđen na smrt, te je morao popiti otrov. Platon, Sokratov učenik, sljedeća je velika filozofska ličnost grčke povijesti. Platon je u svojem djelu Država oštro kritizirao atensku demokraciju i stvorio tip idealne države pod nazivim Politeia, a u djelu Obrana Sokratova prikazuje sudski proces koji je vođen protiv njegovog učitelja. Svojim idejama i djelima, Platon je osnovao novi filozofski pravac znan kao platonizam. Ontološko razdoblje zatvorio je Aristotel, vjerojatno najveći grčki filozof i ličnost koja je uvelike utjecala na daljni razvoj zapadne filozofije. Smatrao se najvećim učenjakom svoga doba, a u svojim je djelima iznio i objasnio izrazito kompleksan filozofski sustav koji je po svom opusu gotovo sveobuhvatan. Najznačajnija djela su mu Metafizika, opširno i kompleksno djelo u kojem iznosi svoje viđenje metafizičke razdiobe bića, te Poetika u kojoj, iako je sačuvana fragmentarno, iznosi filozofiju umjetnosti i ideju mimezisa (jedinstvo mjesta, vremena i radnje). Dok se Platon postavio kao idealist, Aristotel je odbacio dio njegovih učenja i postavio se kao jedan od začetnika filozofskog realizma.

U 8. stoljeću pr. Kr., Grci započinju kolonizaciju. Svoju državu, proširili su na teritorij cijelog Sredozemlja, dijelove Crnog mora i Male Azije, no najpoznatija kolonija, Magna Graecia nalazila se na otoku Siciliji. No, njihovo širenje na istok, koje se dogodilo u 5. stoljeću pr. Kr., uzrokovalo je probleme s Perzijancima. Ti problemi su bili primarni uzrok Grčko-perzijskih ratova. Rat je otvoren bitkom kod Maratona 490. pr. Kr., a donio je prvi, ali i iznenađujući, poraz moćne i brojčano nadmoćne perzijske vojske koju je vodio Darije I. Sljedeći značajni sukobi zbili su se 480. pr. Kr. kod Termopila, gdje Perzijanci jesu pobijedili, ali su pretrpjeli masivne gubitke od Leonidinih spartaskih trupa[2], te kod Salamine, gdje su Grci iskoristili svoje bolje pomorske vještine kako bi nanijeli težak poraz perzijskoj floti. Posljednju veliku pobjedu, Grci odnose kod Plateje 479. pr. Kr., gdje su ponovo iznenadili Perzijance, jer su kao brojčano nadjačani, Grci ipak uspjeli odnijeti pobjedu. Od tada, rat se polako smiruje, no ne potpuno. Kraj grčko-perzijskih ratova obilježen je potpisivanjem Kalijinog mira 449. pr. Kr. (ili 448. pr. Kr.).[3]

Aristotel je rođen u Stagiri i od 17. je godine bio učenik na Akademiji i to punih 20 godina. Bio je čvrsti realist i odbacio je metafizička učenja svoga učitelja Platona ("Drag mi je Platon, ali draža mi je istina"), da bi razvio svoj vlastiti sustav kojeg iznosi u Metafizici. Bio je erudit, polihistor i sistematičar i gotovo da nema područja ili znanosti koje se nije dotakao.

No, mir u Grčkoj nije dugo trajao. Atena, koja se smatrala glavnim odgovornim za pobjedu protiv Perzije, preuzima prevlast nad svim grčkim polisima. Kako bi učvrstila svoju nadmoć, Atena je 478. pr. Kr. osnovala Delski savez (koji je tijekom ratova još uvijek služio u borbi protiv Perzije). Još prije Atene, Sparta, koja je uspostavila prevlast na Peloponezu, osnovala je Pelopoeski savez koji je predstavljao rivale Delskom savezu. Ta dva saveza su oko 431. pr. Kr. započeli Peloponeski rat u svrhu dobivanja premoći nad grčkim polisima. Rat je započet tzv. Arhidamovim ratom (431. pr. Kr. - 421. pr. Kr.) koji je donio prvu veliku i značajnu pobjedu Spartancima. Nakon Arhidamovog rata, sklopljen je Nikijin mir, no to nije bilo potpuno primirje nego je samo donio kratko smirenje. Nikijin mir raskinut je 415. pr. Kr. kada započinje Sicilska ekspedicija. Tijekom Sicilske ekspedicije, Atena započinje protuudar. Na nagovor vojskovođe Alkibijada, Atena kreće u napad na Sirakuzu. Nakon osvajanja Katane, iz Atene stiže brod i obavještava Alkibijada da je uhićen pod optužbom da je skrnavio Eleuzinske misterije. Alkibijad je kasnije, na povratku u Atenu, uspio pobjeći te našao utočište u Sparti gdje je Spartancima detaljno iznio atenski plan. Ova izdaja rezultirala je potpunim krahom atenskog protuudara i još jednim teškim porazom atenske vojske. Peloponeski rat službeno je završen Dekelejskim ratom (413. pr. Kr. - 404. pr. Kr.). Tijekom Dekelejskog rata, Spartanci su pod vodstvom Lisandra uspjeli poraziti Atenjane, osvojiti sam grad (u kojem su uspostavili tzv. "Strahovladu tridesetorice") i postigli su konačni cilj - političku prevlast u grčkom svijetu. No, iako Atena nije više bila političko središte i sve je manje sudjelovala u političkom životu grčke, Atena je još uvijek ostala kulturno središte tadašnjeg svijeta.

Filip II. Makedonski, vođa koji je pokorio, ali i ujedinio Grke, otac Makedonske države. Filip II. Makedonski, vođa koji je pokorio, ali i ujedinio Grke, otac Makedonske države.
Filip II. Makedonski, vođa koji je pokorio, ali i ujedinio Grke, otac Makedonske države.
Aleksandar Veliki, Filipov sin, najveći makedonski osvajač - proširio je Makedonsku državu sve do današnje Indije.

U 4. stoljeću pr. Kr. dolazi do jačanja Makedonaca, jednog od grčkih naroda. Svoj vrhunac doživljavaju tijekom vladavine Filipa II., čiji je primarni plan bio osvajanje grčkog svijeta i uspostava Makedonske države. Kako bi to uspio, Filip je morao dobiti prizanje ostalih Grka. To je uspio tako što je iskoristio makedonske rudnike zlata kako bi podmitio Grke da puste Makedonce da sudjeluju na Olimpijskim igrama, što je tada značilo priznanje pripadnosti grčkom svijetu. Međusobni sukobi unutar grčkog svijeta još su više olakšali posao Filipu II. Iako je Demosten u svojim filipikama upozoravao na moguću opasnost, Filip II. je 338. pr. Kr. iznenadio, ali i porazio Grke u bitci kod Heroneje. Sljedeće godine, Filip II. saziva Korintski kongres na kojem ujedinjuje sve grčke polise u jedinstvenu, Makedonsku, državu.

Godine 336. pr. Kr., Filip biva ubijen, a nasljeđuje ga njegov sin Aleksandar. Aleksandar je bio Aristotelov učenik i mnogo je cijenio kulturu. Svoj vojni pohod Aleksandar počinje 334. pr. Kr. kada poražava Perzijance i dio Grka pod vodstvom zapovjednika Memnona u bitci kod Granika. Sljedeće godine, ponovo pobjeđuje Perzijance kod Isa koje je vodio Darije III. Godine 332. pr. Kr. ulazi u Egipat gdje ga slave kao osloboditelja. U Egiptu je osnovao novi grad, Aleksandriju, koji je uskoro postao glavni grad Egipta.[4] Posljednja velika bitka protiv Perzijanaca zbila se 331. pr. Kr. kod Gaugamele gdje je Aleksandar konačno dotukao Darija III. Konačnu prevlast nad Perzijom Alekasndar stiče 330. pr. Kr. kada odnosi pobjedu kod Perzijskih vrata. Nakon uspjeha u Perziji, Aleksandar je krenuo dalje prema današnjoj Indiji. Godine 326. pr. Kr. sukobljava se s kraljem Porom kod Hidaspa gdje doživljava svoj najteži poraz. Aleksandrov pohod je zaustavljen, a on i njegova vojska su se morali povući. Pri povratku u Babilon, Aleksandar 323. pr. Kr. umire pod, do danas, nerazjašnjenim okolnostima. Nakon njegove smrti, carstvo je podijeljeno na više helenističkih državica kojima su vladali Aleksandrovi nasljednici dijadosi.

Stari Rim[uredi VE | uredi]

Velik dio grčkog znanja prenesen je tijekom kolonizacije na rastuću Rimsku državu. Rim je brzo usvojio znanje i počeo se širiti preko Apenina koristeći nesložnost drugih naroda na tom području. Tijekom cijele njegove povijesti, jedini pravi rival Rima bila je fenička kolonija Kartaga, no u 3. stoljeću pr. Kr., Rim započinje Punske ratove koji su 146. pr. Kr. završeni pobjednom Rima. Ova pobjeda označila je početak rimske hegemonije. Rim se prvo uredio kao kraljevina kojom je vladalo 7 kraljeva. Nakon kraljevine dolazi do uspostave republike koja traje do 1. stoljeća pr. Kr. kada konačno dolazi do uspostave carstva. Rimsko Carstvo bila je donimantna svjetska sila sve do početka velike seobe naroda u 4. stoljeću. Najveći raspon doseglo je tijekom cara Trajana kada se priširilo do Britanije na sjeveru, a na istoku sve do Mezopotamije. Carstvo je u donijelo mir i snažnu centralističku vladu sranovnicima carstva, no mnogi građanski ratovi tijekom 3. stoljeća slabe državu. U 4. stoljeću, Dioklecijan i Konstantin Veliki dijele carstvo na Istok i Zapad (trajnu podjelu oveo je Teodozije I. Veliki 395.), te time usporavaju proces slabljenja carstva, no ne trajno. Dioklecijan je progonio kršćane, dok je Konstantin Milanskim ediktom iz 313. ozakonio kršćanstvo kao službenu religiju, te je time utro put da carstvo postane potpuno kršćansko, što je crkvu učinilo vrlo važnom institucijom u državi.

Rimsko Kraljevstvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimsko Kraljevstvo

Prema predaji, grad Rim osnovan je 753. pr. Kr. od strane braće Romula i Rema. Nakon što je Romul ubio brata Rema i uspostavio vlast, nastaje Rimsko Kraljevstvo. Kraljevstvom je, kroz njegovu dvjestogodišnju povijest, vladalo sedmero legendarnih kraljeva. Kao prvi oblik rimske države, kraljevstvo je period oblikovanja svih državnih tradicija koje će se kasnije prenijeti na slavnu republiku. U ovom periodu dolazi do društvene podjele na patricije i plebejce. Patriciji (lat. patricii) predstavljali su bogato stanovništvo, koje je svoj ugledni društveni status primarno steklo rodom, a tek sekundarno bogatsvom, imalo je glavnu ulogu u državi.[5] Plebejci (lat. plebs) predstavljali su stanovništvo, najčešće siromašno i seoskog porijekla, koje nije imalo nikakvih značajnih prava u državi.[5] Kako su plebejci primarno obavljali fizičke poslove unutar države, često su bili iskorištavani od strane patricija. Kako bi se izborili za svoja prava, plebejci su primjenjivali secesije[5], odnosno bijeg iz samog grada na neko od okolnih brežuljaka u znak prosvjeda (najznačajniji bijeg je onaj iz 494. pr. Kr., kada bježe na Aventin i uspijevaju izboriti pravo na tribuna).[5] S vremenom su se i neki plebejci počeli bogatiti što je uzrokovalo stvaranje novog društvenog sloja - plemića (lat. nobili). Plemići su zapravo bili obogaćeni plebejci koji su se svojim novcem uspjeli izboriti za veća prava i integrirati se među patricije. Period kraljevstva obilježen je i stvaranjem najvažnije rimske institucije - Senata.

Tijekom ovog perioda, Rim ratuje s mnogim narodima na Apeninskom polutoku, te u skladu s tim, proširuje svoj teritorij i stvara savezništva.[5] Najznačajnija vojna reforma događa se za vladavine Servija Tulija, 6. kralja (etrušćanskog porijekla)[5] koji je cijelu vojsku podijelio na 5 društveno-imovinskih klasa. Ova vojna reforma znala je stvoriti probleme jer su se vojnici 5. klase znali boriti s kamenjima ili nekakvim drugim primitivnim oružjima.

Krajem Rimskog kraljevstva smatra se tzv. otmica Lukrecije koja se zbila 509. pr. Kr. Sin posljednjeg kralja, Tarkvinija Oholog, Sekst silovao je Lukreciju, sestru Lucija Junija Bruta. Nakon što se Lukercija povjerila obitelji, Brut je poveo narod u pobunu protiv kralja i njegove obitelji koja je rezultirala kraljevim progonstvom, rušenjem kraljevstva i uspostavom republike.

Rimska Republika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimska Republika

Senatus Populosque Romanus - glavno geslo Rimske Republike.

Nakon istjerivanja posljednjeg kralja, Rim ulazi u razdoblje republike. U skladu s tim, dolazi i do promjene u državnom uređenju. Na čelu države više nije kralj, nego su to dvojica konzula (prvi su bili Brut i Kolatin). Senat preuzima glavnu zakonodavnu vlast, a sve ostale političke pozicije držao je magistrat. Konzuli su predstavljali najviše magistre, a obilježje svakog magistra bila je toga praetexta (običaj koji su naslijedili od Etrušćana).[5] Među ostale više magistre su spadali i pretori (koji su nosili fasces), cenzori, kvestori i tribuni.[5] Dvojicu konzula birali s centuriji na period od godinu dana, a ovlasti koje su dobili bile su ograničene (van granica Rima, odnosno u kolonijama i provincijama, imali su neograničenu vlast).[5] No, tijekom značajnih državnih kriza (npr. rat), konzuli su mogli dobiti neograničenu vlast na 6 mjeseci, čime bi postali diktatori.

Početak Rimske Republike je, osim uspostavom novog društvenog ustroja, obilježen i ratovima, ali i građanskim nemirima. Plebejci su se za svoja prava borili secesijama (koje započinju 494. pr. Kr., a završavaju oko 300. pr. Kr.). Prvi secessio plebis rezultirao je pojavom pučkog tribuna, no za povijest je također značajan i drugi secessio plebis. Tijekom polovice 5. stoljeća pr. Kr., plebejci započinju pobunu sa zahtjevom za stvaranjem pisanih i formalnih zakona u državi. Nakon dugog odupiranja, patriciji su popustili, te Decimvir donovi tzv. Zakon dvanaest tablica koji je predstavljao i formalno utemeljene građanskog zakona, ali i rimskog prava. Što se tiče oružanih sukoba iz ovog perioda, Rimljani su se sukobili s Latinima kod Regilskog jezera 493. pr. Kr. i porazili ih. U 4. stoljeću pr. Kr., ratuju i protiv Kelta, koji potpuno uništavaju Rim (no Rim se uspio oporaviti), i kasnije protiv Samnita. Ovi manji ratni sukobi predstavljali su samo početak rimske ekspanzije i teritorijalnog širenja, koje će svoj vrhunac ipak doseći nešto kasnije, tijekom perioda carstva.

Nakon ovog perioda građanskih nemira i ratnih sukoba započinje uspon Rimske Republike. Nakon sukoba u Tarentu s epirskim kraljem Pirom 280. pr. Kr., Rimljani interveniraju u sukobima grčkih kolonija koje su se nalazile na Sicliji u sklopu Magnae Graeciae. Kako su neke od kolonija i osvojili, Rimljani su ošli u dodir s njihovom kulturom. U cilju ostvarivanja i održanja kontrole na osvojenoj teritoriji, Rimljani počinju osnivati svoje kolonije i provincije, što opet vodilo ka stvaranju saveza s gradovima i plemenima s različitim pravima i privilegijama:

  1. punopravni građani Rima (građani Rima, kolonija i već svrstanih plemena)
  2. zajednice s rimskim građanskim pravima, ali bez prava odlučivanja
  3. saveznici, koji su mogli zadržati svoje autonomije

Ti sukobi oko grčkih kolonija kulminirali su 264. pr. Kr. u sukob znana kao Prvi punski rat. Rat je započet zbog sukoba interesa Rima i trgovačke države Kartage oko otoka Sicilije, točnije oko sukoba između lokalnih kolonija.[5] Prvi punski rat primarno je bio pomorski rat koji je trajao sve do 241. pr. Kr. Kako su Rimljani željeli kontrolu nad cijelom Sicilijom, intervenirali su kada su Kartažani zaposjeli Mesanu. Kako se rat primarno vodio na moru, Rimljani, koji nisu bili dobri u pomorskim bitkama i nisu bili vješti brodograditelji,[5] morali su iskoristiti znanja Grka kojima su pomagali. Grci su, kao izvrsni brodograditelji, uvelike pomogli Rimljanima tijekom borbi. Svoje brodograditeljske vještine prenijeli su na Rimljane, koji su ih jako brzo usvojili. Presudno "pomorsko pomagalo" koje su Rimljani koristili tijekom bitke bio je corvus (lat. gavran) - most kojim su se Rimljani mogli prebaciti na kartaške brodove i time simulirati kopnenu bitku, u kojoj su bili puno moćniji od Kartažana.[5] Taj izum uvelike je pomogao rimskom brodovlju koje je nakon 23 godine duge i teške borbe 241. pr. Kr. uspjela poraziti Katragu, koja je pak prisljena plačati odštetu i prepustiti Siciliju Rimu, no uspjela je zadržati svoj utjecaj u Španjolskoj.

Nakon završetka prvog rata, uslijedilo je kratkotrajno primirje. Kartaga se proširila na području Španjolske, a u početku međuratnog razdoblja glavni zapovjednik bio je Hamilkar Barkas. Barkas je mrzio Rim zbog poraza i sramote koje je nanijeo Kartagi u prvom punskom ratu, no nikada nije dobio odobrenje vladajućih plutokrata za početak ratnog sukoba. Svoju mržnji u bijes prenio je na svog sina, Hanibala.[5][6][7] Hanibal se odvažio na osvećivanje časti svoje zemlje te je 218. pr. Kr. krenuo prema Rimu. No, Hanibal nije krenuo morskim putem, kako se moglo očekivati, već je krenuo kopnenim putem preko juga Francuske i sa slonovima i cijelom vojskom uspjeva prijeći Alpe, što je do tada bio neviđen potez.

Hanibal prelazi Alpe.

Prva velika pobjeda Hanibalove vojske dogodila se već 217. pr. Kr. kod Trazimenskog jezera kada je Hanibal uspio poraziti Rimljane u jednoj od najbolje organiziranih zasjeda u vojnoj povijesti. Godine 216. pr. Kr. sukobili su se kod Kane, što je značajno jer je u njoj pogunilo više od 50,000 ljudi. Nakon toga, Hanibal se sve više približavao Rimu i opsjedao ga punih 16 godina, no nikada nije uspio ući u sam grad i osvojiti ga. Sklopio je savez s Filipom V., makedonskim vladarom, no Rim je uspio naći saveznika koji se pobrinuo za Makedoniju, te je tako poslao svog vojskovođu Publija Kornelija Scipiona[8] na Pirineje, gdje je izborio mnogo pobjeda. Hanibal, koji nije očekivao takav protuudar, poziva svog brata Hazdrubala (koji je ubio Scipinovog oca i ujaka u borbi) u pomoć, no on biva presreten od strane Scipiona Afričkog, čime je taj pokušaj propao. Rimljani tada mogli doći do Kartage, a vojsku je predvodio upravo Scipion. Kada su Kartažani uvidjeli da trebaju pomoć na njihovom tlu (današnji Tunis), pozvali su Hanibala natrag, čime se on povukao s Apenina, nikada ne osvojivši sam Rim. Posljednji sukob zbio se kod Zame 202. pr. Kr. u kojoj Rimljani pod vodstvom Scipiona, koji je zbog svojih vojnih uspjeha dobio nadimak Africanus (lat. Afrički), konačno pobjeđuju Kartagu, te im nameću sramotan mirovni ugovor prema kojem su morali predati velik dio teritorija Rimu, plaćati odštetu i, što je bilo ključno za Treći punski rat, nisu se smjeli braniti, ili napadati bez dozvole rimskog Senata. Hanibal je nakon ovog poraza otišao na Istok gdje se priključio vojsci. No, nakon što je i ta vojska izgubila od strane Rimljana, Hanibal, ne želeći pasti pod njihov utjecaj, počinjava samoubojstvo trovanjem.

Katon Stariji, rimski konzul koji se najviše zalagao za uništenje Kartage.

Sklapanje mirovnog sporazuma i prestanak sukoba nisu smanjili tenzije između Rima i Kartage. Jedna od ključnih osoba unutar Rima, koja se zalagala za daljni rat, ali i uništenje Kartage, bio je konzul Marko Porcije Katon Stariji. On je značajan po tome što je svaki svoj govor u senatu, neovisno o temi rasprave, završavao riječima Ceterum censeo Carthaginem esse delendam (lat. Uostalom, smatram da Kartagu treba uništiti.).[9] No, kako Kartaga nije prekršila nijedan dio sporazuma, Rim nije imao osnove za napad. No, to se ubrzo promijenilo. Numiđani, pod vodstvom Mazinise[5], bili su južni susjedi Kartage i konstantno su je napadali želeći ju osvojiti. Kartaga je više puta tražila odobrenje za rat s Numiđanima, u skladu sa sporazumom, no nije ga dobila. Tada je Kartaga samoinicijativno[5] odlučila obraniti svoje granice te je time prekršila uvjete sporazuma. Rimljani 149. pr. Kr. šalju svoje trupe u Kartagu, koje je vodio adoptirani sin Scipiona Afričkog, Publije Kornelije Scipion Emilijan. Nakon tri godine borbe, 146. pr. Kr. Rimljani odnose konačnu pobjedu (nakon 6 dana teških borbi za svaku ulicu unutar samoga grada) i time se službeno završavaju Punski ratovi. Sama Kartaga je nakon trećeg rata uništena, upravo kako je Katon rekao, a zemlja na kojoj se nalazila je razorana i pretvorena u rimski provinciju. Sva gradska bogatstva su opljačkana i prenešena u Rim od strane Emilijanove vojske, a preživjeli Kartažai su postali robovi.

Godine 146. pr. Kr., Rimljani završavaju Makedonske ratove, a svoj pohod na istok završavaju dobivanjem Pergama 133. pr. Kr., kojeg im je pergamski kralj ostavio oporučno nakon svoje smrti.[5] No, u ovom periodu se unutar samog Rima počinju javljati prve pobune. Nakon Sicilijske pobune robova, Gaj Marije od 111. do 105. pr. Kr. vodi rat protiv Numiđana koje je vodio Jugurta. Tijekom ovog rata, Gaj Marije će steći onu moć koju je imao tijekom unutarnjopolitičkog sukoba sa Sulom i uspostaviti svoju plaćeničku vojsku, prvu privatnu vojsku u Rimu.[5]

Varlo važan događaj u ovom periodu predstavljaju i borbe braće Grakho. Tiberije Grakho, stariji od dvojice braće, 133. pr. Kr., kao pučki tribun,[5] započinje provođenje niza reformi, od kojih su najznačajniji leges agrarii (lat. agrarni zakoni), kojima je želio poboljšati status plebsa. No, kako su te reforme direktno umanjivale moći vladajućeg sloja, taj isti sloj je reagirao, potkupio velik dio Tiberijevih pristaša i 133. pr. Kr. organizirao "protuudar", organiziran u obliku javnih nemira, u kojem su Tiberije, koji je duduđe ubijen unutar same zgrade Senata, tijekom sjednice, od strane svog rođaka Scipiona Nasice, i mnogi njegovi pristaše ubijeni i kasnije bačenu u rijeku Tiber.[5] Deset godina poslije, Tiberjev brat Gaj pokušava napraviti isto. No, Gaj svoje reforme ne temelji iskuljučivo na agrarnim zakonima, već želi poboljšati status plebsa u svim aspektima života. No, isto kao ni Tiberije, ni Gaj nije uspio u svom naumu te su njegove reforme zaustavljenje na isti način. No, za razliku od brata, Gaj je uspio izbjeći smrt od strane građana (za razliku od njegovih sljedbenika), te je pobjegao sa svojim vjernim robom Filokratom, kojem je, nakon bijega, najvjerojatnije naredio da ga ubije što je ovaj i učinio.[10][5] No, najveći paradoks u ubojstvima dvojice boraca za pravo naroda je ta što je pobunu protiv njih započeo upravo podmićeni narod, kojeg je podmitila vlast, kojemu su braća Grakho željela pomoći.

Nakon braće Grakho, u Rimu dolazi do nove društvene podjele. Narod se sada dijeli na populare (zalagali se za veća prava puka) i optimate (željeli zadržati stari odnos). Ovakvo frakcioniranje dovesti će i do prvog građaskog rata u povijesti Rima. Gaj Marije, koji je stao na stranu populara, i Lucije Kornelije Sula, vođa optimata, sukobljavaju se 88. pr. Kr. i time započinju građanski rat. Zanimljivo je kako sukob nije izbio zbog ideoloških nesuglasica, već zbog Pontskog rata. Pontski vođa Mitridat VI. diže ustanak protiv rimske vlasti i Senat mora donijeti odluku koga poslati da ga suzbije. Pravo je prvobitno dobio Sula, no Marije je uspio pritisnuti Senat da promijeni odluku.[5] Sula, nezadovoljan, svojom vojskom napada marijevce, izvolijeva pobjedu i kreće u Pont. Tamo također odnosi pobjedu i vraća se u Rim kao proslavljeni vođa. 83. pr. Kr. se iskrcao u Italiju sa svojom legijom i savladao otpor pristalica Gaja Marija u krvavoj bitci kod Porta Kolina. Nakon tog sukoba, Sula 82. pr. Kr. uvodi diktaturu u kojoj se krvavo obračunao sa svojim protivnicima. Svojim proskripcijama Sula je ozakonio ubojstvo i pljačku svih marijevaca bez ikakvih zakonskim posljedica, a za red u državi bili su zaduženi kornelijevci, privatna vojska sastavljena od oslobođenih robova.[5] No, treba spomenuti kako Sulina diktatura nije uvedena s ciljem rušenja državnog poretka već s ciljem dokazivanja da se, tada, već propadajuća Republika može voditi stabilno i čvrsto te kako još nije vrijeme za njezin pad. Njegov pokušaj da obnovi moć republike trajao je nešto više od 50 godina nakon što Sula, 79. pr. Kr., stupa s vlasti i ukida diktaturu. Nakon tih 50 godina, uslijedio je period carstva, no prije toga se trebaju spomenuti i Katilinina urota, te dva trijumvirata koja su prethodila padu republike.

Iako je Sula uspio dokazati da se Republika može voditi čvrstom i sigurnom rukom, interne spletke i urote s ciljem rušenja Republike su se nastavljale. Tijekom cijelog perioda Republike, možda najpoznatija urota je Katilinina urota. Lucije Sergije Katilina je već nekoliko godina unazad planirao zavjeru za rušenje Republike i uvođenje osobne diktature zbog niza političkih neuspjeha. Prije nego što je uspio provesti urotu, slavni govornik (nazivan i pater patriae) Marko Tulije Ciceron saznao je za njegov plan i odlučio ga zaustaviti. Nizom govora u Senatu, Ciceron je javno optužio Katilinu za kovanje urote protiv Republike i ovaj je bio prisiljen pobjeći. Tijekom tog bijega, Katilina umire, a Republika doživljava još jedan snažan interni udarac koji ju dodatno slabi.

Pokušaj jačanja Republike ponovo je započeo 60. pr. Kr. kada Gaj Julije Cezar, Marko Licinije Kras i Gaj Gnej Pompej sklapaju prvi trijumvirat. Cezar, sposobni vojskovođa, Kras, bogataš koji se istakao u Spartakovom ustanku 73. pr. Kr. i Pompej, politički moćnik, formiraju savez kojim su došli na vlast i osnažili Republiku. Kako bi lakše upravljali državom, trijumviri su Republiku podijelili na tri dijela - Pompej je ostao u Rimu i imao vlast na Apeninskom poluotoku, Cezar je dobio sjeverni dio gdje je vršio teritorijalnu ekspanziju (Galija, otok Velika Britanija), dok je Kras poslan u Afriku gdje je postao general i poginuo u bitci.[5] Tijekom Krasove pogibelje, Cezar je bio van Rima, a Pompej je, želeći cijelu vlast za sebe, huškao senat protiv njega. Godine 50. pr. Kr., Senat, na nagovor Gneja Pompeja, proglašava Cezara izdajicom i naređuje mu da se vrati i preda oružje. Cezar, svjestan moguće opasnosti, dolazi sa svojom vojskom do rijeke Rubikon. Nakon što je odlučio priječi rijeku (tada je izrekao svoj poznati slogan Alea iacta est)[5] započinje Drugi rimski građanski rat. Cezar, iskusniji i sposobniji vojskovođa od Pompeja, uspio je Pompeja natjerati na bijeg. No, Cezarove trupe su ga slijedile te su u nekoliko sukoba (jedan se čak vodio i na hrvatskoj obali)[5] od kojih je najznačajniji bio onaj kod Farsale 48. pr. Kr., uspio dotući Pompejeve pristaše. Sam Pompej pobjegao je u Egipat gdje je njegovo ubojstvo naredio kralj Ptolomej XIII., Cezarov saveznik.[5] No, Cezar je to ubojstvo iskoristio kako bi okupirao Egipat, prevarivši tako Ptolomeja. Nakon ovog građanskog rata, Cezar uvodi diktaturu. Tijekom te diktature, Cezar je na unutarnjopolitičkom planu težio ka pridobivanju podrške siromašnijih slojeva, a na vanjskopolitičkom planu, potporu je uspio dobiti raseljavanjem tada prenapučenih gradova u neke rimske prekomorske provincije.

No, takva vlast, pogotovo zato što ju je držao samo jedan čovjek (koji se još sam proglasio doživotnim diktatorom), nije pogodovala bogatim republikancima, te su oni započeli kovati urotu protiv Cezara.[11] U uroti su sudjelovali mnogi Senatori, među kojima je bio i Cezarov blizak savjetnik i usvojeni sin[12], Marko Junije Brut, no prema nekim izvorima, on je bio prisiljen sudjelovati u uroti.[13] Atentat na Cezara izvršen je 15. ožujka 44. pr. Kr., na blagdan Martovskih ida, ispred zgrade Senata. Dok je bio na stepenicama, urotnici su mu prišli i izboli ga 23 puta[14], no povjesničar Svetonije tvrdi da je samo jedan ubod, i to u prsa, bio smrtonosan.[15] Zanimljiva polemika vodi se i oko Cezarovih posljednjih riječi. Postoji nekoliko verzija, od one da nije rekao ništa pa do one da je rekao Zar i ti, sine?, međutim, danas je najpoznatija, a prema mnogim i najtočnija, ona teza da su Cezarove posljednje riječi bile Et tu, Brute? (postoje i verzije Et tu, Brute, mi fili? i Tu quoque, Brute, mi fili?), time aludirajući na činjenicu da je i Brut bio među urotnicima.[5][16][17]

Marko Emilije Lepid, član Drugog trijumvirata, nakon trodiobe vlasti poslan je u Afriku gdje ga je Oktavijan optužio za protudržavnu urotu i oduzeo mu sve ovlasti osim one pontifexa maximusa, te ga se time riješio.

Cezarova smrt nije postigla željeni učinak. Snaga Republike nije vraćena, a željeni mir je još više poremećen. U politčkom sukobu između cezarovaca i republikanaca pobijedili su cezarovci predvođeni trima osobama. Marko Antonije, Cezarov najvjerniji prijatelj, Marko Emilije Lepid, bogati Cezarov pristaša i Cezarov usvojeni pranećak Oktavijan August su oštro kritizirali Cezarove protivnike i zahtijevali smrt za njegove ubojice, a 43. pr. Kr. sklapaju savez i osnivaju Drugi trijumvirat. Ponovo je došlo do trodiobe vlasti - Oktavijan ostaje u Rimu, Lepid na upravo dobija Hispaniju i Afriku, a Antonije odlazi na Istok kako bi se sukobio s Partom, tada najvećim neprijateljem Rima. Oktavijan je također, po uzoru na Sulu, uveo proskripcije čija je žrtva bio i slavni govornik Marko Tulije Ciceron, koji je u svojim filipikama već otprije kritizirao trijumvirat. Kao i u prvom trijumviratu, skladnom savezu dolazi kraj. Oktavijan je, kao Cezarov srodnik, smatrao da ima najveće pravo na vlast se nizom spletki riješio svojih suradnika. Lepida, koji je tada bio pontifex maximus, optužuje za protudržavnu urotu i oduzima mu sve ovlasti osim titule pontifexa maximusa i time ga de facto eliminira iz politike.

Oktavijan August, Cezarov pranećak. Sukobio se s Antonijem u građanskom ratu i uspio ga je poraziti. Nakon toga je dobio apsolutnu vlast i utemeljio Rimsko Carstvo. Oktavijan August, Cezarov pranećak. Sukobio se s Antonijem u građanskom ratu i uspio ga je poraziti. Nakon toga je dobio apsolutnu vlast i utemeljio Rimsko Carstvo.
Oktavijan August, Cezarov pranećak. Sukobio se s Antonijem u građanskom ratu i uspio ga je poraziti. Nakon toga je dobio apsolutnu vlast i utemeljio Rimsko Carstvo.
Marko Antonije, Cezarov najvjerniji prijatelj. Nakon trodiobe vlasti poslan na Istok da se sukobi s Partom, no nakon afere s Kleopatrom optužen je, od strane Oktavijana, za antidržavne aktivnosti. Nakon Oktavijanove invazije Egipta počinio je samoubojstvo.

Antonije je bio veći problem jer je bio popularniji i imao je veću podršku, no njegova afera s egipatskom kraljicom Kleopatrom i prestanak rata s Partom dala je Oktavijanu dobar razlog za to da optuži Antonija za antidržavne aktivnosti. Uskoro je Oktavijan Senatu predstavio i Antonijevu oporuku u kojoj je on vlast ostavio svom sinu Cezarionu, kojeg mu je rodila Kleopatra, a želio je i da ga se pokopa u Aleksandriji zajedno s Kleopatrom.[5] Dio o Cezarionu kao nasljedniku nije dirnuo Senat, no Antonijeva želja da se pokopa izvan Rima razbijesnila je senatore. Oktavijan je, kao rođeni političar, optužio Kleopatru, a ne Antonija. Tako je dobio dopuštenje Senata za napad na Egipat što je i napravio, ali se time planirao riješiti i Antonija jer je znao da će doći u pomoć svojoj voljenoj. Tako se i dogodilo. Godine 31. pr. Kr. započela je bitka kod Akcija. Antonije je predvodio egipatske snage, a Rimljane je predvodio Oktavijanov iskusni general, Marko Vipsanije Agripa. Bitka se odvijala 2. rujna 31. pr. Kr., a Agripa je uspio odnijeti pobjedu i time je Oktavijan postao pobjednik posljednjeg građanskog rata Rimske Republike.

No, kako Antonije nije bio mrtav Oktavijan je nastavio invaziju Egipta, iako je pobjeda već bila osigurana. Antonije je sljedeće godine, našavši se u bezizlaznoj situaciji, počinio samoubojstvo probovši se nožem, no mislio je da je Kleopatra to već učinila. Najvjerojatnije dva tjedna nakon Antonijeve smrti i Kleopatra je počinila samoubojstvo (prema legendi je dala da ju ugrize aspa),[5] a njihov sin Cezarion je ubijen.

Ovim samoubojstvima rat je i de iure priveden kraju i Oktavijan je ostao jedini i potpuni vladar Rimske Republike (princeps). No, Republika nije trajala dugo jer je već 16. siječnja 27. pr. Kr. Oktavijan, od strane Senata, proglašen carem i tim činom službeno prestaje Republika, a počinje period Rimskog Carstva.

Rimsko Carstvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimsko Carstvo

Principat[uredi VE | uredi]

Nakon uspjeha u borbi proti svojih protivnika i uspjeha u Senatu, Oktavijan je 16. siječnja 27. pr. Kr. postao August (lat. Uzvišeni) i time službeno utemeljio Rimsko Carstvo. Carstvo općenito dijelimo na principat i dominat. Principat označava period u kojem su carevi, iako u monarhističkom uređenju, davali privid da vladaju kao u doba republike, dok dominat predstvalja period u kojem je car i de facto i de iure imao apsolutnu, vrhovnu vlast. Rimsko Carstvo je kroz svoju povijest prošlo nekoliko povijesno važnih događaja, pa čak i diobu na dva dijela, a obilježilo ga je nekoliko carskih dinastija iz kojih su dolazili carevi. Prva, Augustova loza, bila je Julijevsko-Klaudijevska dinastija. Julijevsko-Klaudijevska dinastija, za koju se tada smatralo da je direktan potomak Eneje, osnivača Rima, dala je ukupno 5 careva - Augusta, Tiberija, Kaligulu, Klaudija i Nerona. Među ovih 5, samo se jedan može nazvati "imperator bonus" (lat. dobri car), a to je upravio bio prvi rimski car, Oktavijan August. Iako je držao titulu cara, August nikada nije službeno uveo diktaturu i uvijek je rimskom narodu davao velika prava i slobode. Takva vladavina uvjetovala je njegov konstantn reizbor na poziciji vladara, jer je August zadržao praksu izbora vladara, što se pokazao kao vrlo važan potez. Tijekom vladavine, osim titule cara, August je držao i mnoge druge političke i vojne titule, od kojih su najznačajnije one pontifex maximusa i vrhovnog vojnog zapovjednika Rimske Vojske. Kao vrhovni zapovjednik, August je, kao i većina njegovih nasljednika, širio carstvo i osvajao nova područja. No, nisu svi pohodi i bitke bili uspješni. U sukobu s Heruscima kod Teutoburške šume 9. godine, Publije Var se sukobio s heruškim zapovjednikom Arminijem i izgubio 3 od svojih 9 legija, a time i cijelu bitku. Ova bitka predstavljala je najveći rimski poraz tijekom Augustove vladavine.

Državši vlast i imavši podršku naroda, senata i vojske, August se pri kraju života povlači iz javnog života i odlučuje o pitanju nasljednika. Iako je podršku naroda imao Germanik, August je za svog nasljednika izabrao Tiberija, koji je bio uz njega sve do smrti. August je umro prirodnom smrću u 77. godini života, a njegovi posmrtni ostatci položeni su u Augustov mauzolej. Period Augustove vladavie poznat je još i pod nazivima "zlatno doba" i "Pax Augusta" (lat. Augustov mir). Drugi rimski car, Augustov nasljednik, bio je Tiberije. On je bio vrlo sposoban vojskovođa, ali ne toliko sposoban političar. Ugušio je pobunu dalmatinskih i panonskih plemena u Batonskom ratu, pobunu u Germaniji, kao i u provincijama Traciji, Galiji i Numidiji. Postao je nepopularan poslije čudnovate smrti svog nećaka Germanika 19. godine, za koju su mnogi tvrdili da je on bio odgovaran. Pred kraj života postaje sve više sumnjičav i paraoničan te likvidira sve one koji bi mu bili mogući protivnici. Umro je u svojoj vili u 78. godini života, prema nekima prirodnom smrću, a prema nekima je pak ubijen.

Nakon Tiberijeve smrti na vlast stupa mladi Kaligula. Prema jednoj povijesnoj priči trebao je vladati zajedno sa Gemelijom, no dao ga je ubiti,[18] kao i samog cara Tiberija, no za tu priču ne postoji previše dokaza.[19] Kaligula je car koji je najkraće vladao Rimom. Ojačao je snagu principata i povećao teritorij carstva, no prema nekim izvorima vladao je kao tiranin, smatrao se bogom i bio je nastran.[20][21] Mnogi rimski povjesničari i izvori prikazivali su Kaligulu ludim[22][23], a Svetonije tvrdi da je imao i epilepsiju.[24] Jedna anegdota koja potvrđuje priču o ludosti je ona u kojoj je Kaligula svog konja Incitata pokušao učiniti svećenikom i konzulom.[25][26] Kaligula je ubijen kada je imao 28 godina u uroti koji su skovali senatori kako bi vratili republiku, no već sljedeći dan, pretorijanci su proglasili Klaudija carem.

Klaudije je prvi rimski car rođen izvan Italije (Lugdunum je danas Lyon). Imao je mnogih zdravstvenih[27][28][29], a neki tvrde i mentalnih[30][31][32][33][34] problema pa nije bio idelana kandidat za cara, no po dolasku na prijetolje, prema rimskim povjesničarima, stanje mu se poboljšalo.[35] Iako nije bio dobar političar, Klaudije je uvelike doprinio razvoju carstva. Osvojio je Britaniju, a često je sudjelovao i u suđenjima. Ženio se ček 4 puta: s prve dvije se razveo, treću je dao ubiti, a četvrta mu je rodila Nerona – njegovog nasljednika. Stvari kojima su se ljudi najviše čudili kod njega bile su njegova zaboravljivost i rastresenost[36][37], a često bi se u razgovoru i ponašanju toliko zaboravio da se činilo da ne zna niti tko je, niti s kim priča, a kamoli o čemu se radi.[38][39] Umro je 13. listopada 54. godine, u 64. godini svog života. Uzrok smrti bilo je trovanje, najvjerojatnije gljivom. Ubojstvo je najvjerojatnije izvršila njegova tadašnja supruga Agripina mlađa kako bi Nerona dovela na tron. Pokopan je s punim carskim sjajem i uvršten među bogove (deifikacija).

Neron, Klaudijev sin i nasljednik, 5. rimski car bio je ujedno i posljednji car Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Na tron rimskog cara dovela ga je majka Agripina mlađa nakon što je prethodno otrovala svoga muža, cara Klaudija. U početku je vladao kao dobar car[40][41][42], no kasnije je postao tiranin i jedan od najomraženijih rimskih careva.[43][44] Na početku terora dao je ubiti svog brata[45][46][47][48], svoju majku[49][50][51], svog savjetnika, te svoje prve dvije supruge. Neron je bio bolesno ambiciozna osoba. U toj svojoj nerealnoj ambiciji želio je ponoviti djelo Aleksandra Makedonskog te je vodio skupe i nesigurne ratove na Istoku uzalud pokušavajući osvojiti Armeniju, sjevernu obalu Crnog mora i Etiopiju. Godine 64. Neron je zapalio Rim[52][53] i za to okrivio kršćane te ih je počeo sustavno proganjati. Prema priči, Neron je svirao pjesmu o padu Troje dok je gledao kako mu grad gori.[54] Kasnije naređuje još ubojstava, čak i nevinih osoba, a slavni pisac i filozof Seneka je bio prisiljen na samoubojstvo. Između 66. i 67. posjetio je Grčku, a kada se vratio u Rim, Senat ga je proglasio neprijateljem rimskog naroda i osudio na smrt, te je car u 31. godini života počinio samoubojstvo.[55] Nakon njega je uslijedila godina četiri cara, nakon koje na vlast stupa druga dinastija u povijesti carstva, dinastija Flavijevaca.

Godinu četiri cara, svojevrsnu mini krizu, započeo je Galba. Galba je već prije trebao biti ubijen po Neronovom naređenju, no uspio je izbjeći smrt. Njegova vladavina obilježena je neuspjelom financijskom reforom zbog koje je i ubijen u 70. godini života. Naslijedio ga je car Oton. Oton je bio taj koji je započeo pobunu protiv Galbe i njegovom je smrću postao car. No, ista stvar dogodila se i njemu kada je Vitelije počeo planirati pobunu protiv njega. Nakon neuspješnih pregovora, Vitelije je ušao u Rim i porazio Otonovu vojsku nakon čega je ovaj počinio samoubojstvo. Vitelije nije bio naročito ambiciozan car te je svu svoju vlast de facto prepustio savjetnicima. Takav oblik vladavine izazvao je veliko nezadovoljstvo naroda, koji je na koncu proglasio Vespazijana za cara, iako je de iure car još uvijek bio Vitelije. Vitelije je želio sklopiti mirovni sporazum, ali bez uspjeha. Ubijen je tijekom nereda u 58. godini života, a tijelo mu je kasnije bačeno u rijeku Tiber.

Tit Flavije Vespazijan je svojim preuzimanjem vlasti postao posljednji car u godini četiri cara (69.) i prvi car nove dinastije Rimskog Carstva - dinastije Flavijevaca. Na vlast je došao pobijedivši Vitelija u ratu.

Konsolidirao upravu i financije carstva i uveo novu politiku u provincijama – uveo je municipalne statute (leges) o upravljanju u provincijama, a bio je prvo car koji je ukinuo autonomiju grčkim gradovima.[56][57] Vespazijan je tijekom vladavine započeo i niz ambicioznih građevinskih projekata od kojih je najznalčajniji rimski Koloseum. Umro je u 70. godini života od posljedica bolesti, a posljednje riječi su mi bile: Dovraga, mislim da postajem Bog![58] Vespazijana je nasljedio nejgov najstariji sin Tit.

Tit Flavije bio je najstariji Vespazijanov sin i naslijedio ga je nakon njegove smrti 79. godine. Iako je po dolasku na vlast bio izrazito nepopularan, popularnost mu je kasnije porala i postao je jedan do tada najpopularnijih careva. Odmah po dolasku na vlast zbila se erupcija Vezuva koja je potpuno uništila gradove Herkulanej i Pompeji[59][60] , a u erupciji je preminuo i slavni povjesničar Plinije Stariji. Sam Tit zaslušan je za dovršetak Koloseuma[61], kojeg je započeo njegov otac, te za gušenje Židovskog ustanka u Judeji u Prvom rimsko-židovskom ratu (66.). Poticao je i financirao gradnju mnogih javnih ustanova.[62][63] Tit je preminuo vrlo mlad, u 41. godini života. Uzrok smrti neki pripisuju malariji, a neki Titivom bratu i nasljedniku Domicijanu, koji je naredio liječniku da otruje Tita kako bi on sam došao na vlast.[64][65] Ono što ne ide u prilog toj teoriji je činjenica da je Domicijan po dolasku na vlast deificirao svog brata.

Tit Flavije Domicijan bio je treći i posljednji car iz dinastije Flavijevaca, nasljedio je svog brata brata Tita. U prvo vrijeme istakao se kao valjan vladar; podizao je poljoprivredu, gradio ceste i trošio velike svote za građevine, osnivao biblioteke, utemeljio posebna natjecanja u grčkoj i latinskoj poeziji i glazbi i pomagao književnike, održavao je mir u provincijama i proširio teritorij, a u čast bratove pobjede nad Židovima, podiže i Titov slavoluk.

No, kada se proglasio bogom (deus) i gospodarom (dominus postao je neomiljen i uskoro se počela kovati urota. Ubili su ga zavjerenici[66] među kojima je bila i njegova žena Domicija Longina. Senat je nad njim izrekao damnatio memoriae, tj. odredio je da se njegovo ime briše sa svih spomenika i unište svi njegovi kipovi. U vrijeme smrti je imao 44 godine.

Vladavinu Flavijevaca je 96. je zemijenila vladavina tzv. Pet dobrih careva nakon kojih je uslijedila kratkotrajna, ali efikasna, dinastija Antonina. Ovaj je period obilježilo veliko blagostanje, dobro upravljanje carstvom i velika ekspanzija, a u povijesti je period znan i kao Humanitarno Carstvo.

U ovom periodu upoznajemo se s pojmom uzurpatora. Prvi se pojavio u ovom periodu, a najviše ih je bilo rijekom krize III. stoljeća. Uzurpator Rimskog Carstva je pridjev koji se daje onoj osobi koja je u udaljenim krajevima carstva pokušala preuzeti vlast bez pravnog autoriteta i podrške, te svrgnuti legitimnog cara. Tijekom povijesti ustanci uzurpatora bili su kratki, a samo uzurpatori su ubijani tijekom svojih buna.

Prvi vladar od tih 5 dobrih careva bio je Marko Kokcej Nerva. Već je prio vladao, kao konzul 71. i 90. godine. Nakon ubojstva Domicijana narod i vojska su ga uz privolu senata proglasili carem. Najznačajnija točka vladavina mu je Lex agraria (Agrarni zakon), prema kojemu su mnogi bezemljaši dobili zemlju.

Značajan je i jer je 97. godine usvojio Trajana kao svog sina i postavio ga za suvladara. Dana 1. siječnja 98. Nerva je dobio srčani udar[67], a samo 26 dana kasnije umro je od posljedica vrućice u 67. godini.[68][69]

Trajan je bio drugi car iz u periodu pet dobrih careva. Bio je zapovjednik i upravitelj Germanije kada ga je Nerva posvojio i odredio kao svog nasljednika. Poslije Nervine smrti, postao je carem. Za njegove vladavine Rim je doživio najveću ekspanziju (117. godina).

Najznačajnija pobjeda bila mu je ona u ratovima protiv Dačana koja se i dan danas komemorira slavnim Trajanovim stupom. Vladao je iznimno dobro i imao je snažnu podrušku, pa je Senat govorio: "Budi sretniji od Augusta i bolji Od Trajana. Umro je od posljedice edema u 63. godini. On je jedini Rimljanin koji je bio mrtav u vrijeme održavanja trijumfa za njegove pobjede.

Hadrijan je bio Trajanov nasljednik i treći od pet dobrih careva. Povijest ga uglavnom pamti kao cara koji je poticao kulturni razvoj, no ipak je, kroz iznimno pacifističnu politiku, uspio očuvati tadašnju snagu carstva.

Najznamenitija značajka njegove vladavine je zid koji je odvojio Britaniju od Škotske, znan kao Hadrijanov zid.

Za njegove vladavine izgrađen je i najpoznatiji (i najbolje očuvani) rimski hram - Panteon. Neki povjesničari tvrde da je planove za ovaj velebni hram s kupolom dovršio sam Hadrijan. Umro je u 62. godini, a njegovo tijelo je nakon smrti premiještano iz raznih gradova sve dok nije kremirano. Posmrtno je deificiran.

Antonin Pio bio je pretposljednji vladar od pet dobrih careva, osnivač dinastije Antonina. U suradnji sa senatom proveo administrativne reforme koje je započeo Hadrijan, a uspješno je branio teritorij casrtva koji je naslijedio od Trajana i Hadrijana.

Bio je iznimno sposoban i omiljen vladar, što i dokazuje činjenica da je nesmetano vladao pune 23 godine, najduže nakon samog Augusta. Preminuo je od vrućice u 75. godini života.

Antonina Pija su naslijedila dvojica careva - Lucije Ver i Marko Aurelije. Ovo je bio prvi slučaj tijekom Carstva da su istovremeno bila dva legitimna cara. Njih su dvojica svoju vladavinu započeli 8. ožujka 161. godine, dan nakon smrti Antonina Pija i zajedno su vladali do 169. godine, kada Ver umire a Aurelije nastavlja vladati samostalno.

Lucije Ver je bio vrlo rastrošan car i mnogo je trošio na samog sebe i vlastite užitke. Marko Aurelije nije odobravao takvo ponašanje, no nije mogao ništa pošto je Ver svoje carske dužnosti obavljao bez većih poteškoća. Ver je svoj najveći ratni uspjeh postigao u ratu protiv Parta (162. - 166.) kada je, nakon nekoliko značajnih pobjeda, prislio partskog vladara na primirje. No, novi rat je bio i njegov kraj. Godine 168. izbili su Markomanski ratovi na istočnim teritorijima carstva. Iako su ratovi trajali sve do 180. godine, Ver nije izdržao niti prvu godinu rata. Po povratku s bojišnice u Rim, Ver je pokazivao simptome trovanja hranom, te je na koncu i preminuo iste godine. No, njegova smrt nije skroz razjašnjena jer se pretpostavlja da su mogući uzrok smrti boginje, pošto je Ver umro tijekom Antoninske pošasti. No, ta teorija nije potvrđena. Iako su postojale nesuglasice među njima, Aurelije je tugovao zbog smrti svog posvojenog brata i čak održao svečane igre u njegovu čast, nakon prijenosa tijela u Rim.

Aurelije je pak bio dosta drugačiji vladar od svog brata. Cijeli se život bavio filozofijom, te je i kao car pohađao je filozofska predavanja. Njegovo djelo, napisano na grčkom jeziku, Samome sebi (Meditations), sastoji se od misli i upozorenja koje je car samom sebi uputio tijekom jednog ratnog pohoda protiv Markomana. Iako je djelovao u helenističko-rimskom razdoblju, bio je stoik. Umro je s 58 godina ili u Sirmiju ili u Vindoboni (Beč), najvjerojatnije od posljedica malarije.

Dominat[uredi VE | uredi]

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Kasna antika[uredi VE | uredi]

Velika seoba naroda i njezine posljedice[uredi VE | uredi]

Franačka[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Franačka

Nova sila - Bizantsko Carstvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bizantsko Carstvo

Feudalizam[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Feudalizam

Razvijeni i kasni srednji vijek[uredi VE | uredi]

Monotonija ranog srednjeg vijeka razbijena je 1054. kada dolazi do shizme u kojoj je došlo do konačne podjele između kršćanske crkve na zapadnu (katoličku, sa središtem u Rimu) i istočnu (pravoslavnu, sa središtem u Konstantinopolu).

Shizma 1054.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crkveni raskol

Sveti ratovi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Križarski ratovi
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rekonkvista
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Magna charta libertatum

Kuga[uredi VE | uredi]

Europa u novom vijeku[uredi VE | uredi]

Renesansa i barok - početak buđenja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Renesansa
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Barok

Crkvena reformacija[uredi VE | uredi]

Velika geografska otkrića[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Velika geografska otkrića

Klasicizam i prosvjetiteljstvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Klasicizam
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prosvjetiteljstvo

Revolucije, modernizacija i nacionalizam - Europa u XIX. stoljeću[uredi VE | uredi]

Prva industrijska revolucija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prva industrijska revolucija

Političke revolucije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Američki rat za neovisnost
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Francuska revolucija

Napoleon[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Napoleon Bonaparte

Jacques-Louis David: Car Napoleon u svom uredu u Tuileriesu

Godine 1769., na otoku Korziki, rođen je Napoleon Bonaparte. Taj budući francuski general i car postat će jedan od najvećih osvajača i zapovjednika u povijesti, a njegov utjecaj na cijelu epohu, u kojoj je pokazao svu silinu francuske vojske i svojih taktičkih sposobnosti, bio je neizmjeran.

U svojim početcima, Napoleon je bio odani pristaša jakobinaca, a takva povezanost s vlašću, kombinirana s njegovim genijem, donijela mu je čin generala već 1793., odnosno u 24. godini. Nakon pada Robespierreovog Komiteta javnoga spasa i dolaska Direktorija (kojim upravljaju termidorci) na čelo, Napoleon kraći period provodi u kućnom pritvoru, no već 1797. sudjeluje u invaziji Italije. Nakon vojne pobjede u ratu i dogovora o podjeli s Habsburškom Monarhijom, Napoleon vrši invaziju Mletačke Republike koju će, nakon potpisivanja Mira u Campoformiju 1797., službeno ukinuti. Francuskoj su pripali apeninski dijelovi, dok je Monarhija dobila mletačke posjede na području današnje Slovenije i Hrvatske. Već sljedeće godine, Napoleon napada Egipat, kako bi oslabio britanske trgovinske puteve, no nakon pobjeda kod Piramida i Abukira, njegova opsada Aleksandrije nije bila uspješna, nakon čega se, 1799. godine, vraća u Francusku.

Po povratku u Francusku, Napoleon, sklapa dogovor s tadašnjim Direktorima opatom Josephom Sieyèsom (inače svećenikom i revolucionar), Rogerom Ducosom (kasnijim konzulom) i Josephom Fouchéom (kasnijim Ministrom policije), i 18. Brumairea izvršava coup d'etat, ukida Direktorij i uvodi Konzulat. Sam Napoleon postao je glavni konzul, dok su uz njega, u petogodišnjem periodu postojanja konzulata, na čelu države bila još 2 konzula, čiji je autoritet bio manji od Napoleonovog. Godine 1800. godine, Napoleon prelazi Alpe i sukobljava se s Habsburgovcima kod Marenga. U toj ključnoj bitci, Napoleon je odnio još jednu važnu pobjedu i 1801. potpisao Mir u Lunévilleu. Ovaj rat nije imao nekakvu posebnu motivaciju ili političku pozadinu, tako da je već u ranoj fazi njegove vladavine, do izražaja došla Napoleonova osvajačka politika. Godine 1804., on uvodi svoj Građanski zakonik kojim uvelike reformia političkodruštveni sustav i uvodi zakon temeljen na prosvjetiteljskim idejama. Neke stavke tog zakonika i dan su danas dio zakona brojnih svjetskih država. Dana 2. prosinca 1804., u crkvi Notre Dame, Napoleon Bonaparte okrunit će se za cara i tako postati Napoleon I. Na krunidbi će biti prisutan i papa Pio VII., no on je samo predao krunu novom caru, dok si ju je na glavu stavio on sam. Bio je to jedan od najboljih primjera suvremene sekularizacije. Vječna boljka bit će mu i Velika Britanija, jedina zemlja koju, uz Rusko Carstvo, nikada nije pokorio. Prvi rat započet će već 1803., ali konačni i najznačajni sukob dogodio se francuskim pomorskim desantom 1805. godine. Francuska sredozemna flota napala je Englesku flotu kojom je zapovijedao admiral Horatio Nelson. Ključni sukob zbio se kod Trafalgara 1805. godine. Bio je to konačni poraz francuske mornarice i posljednji direktni sukob te dvije zemlje. Lord Nelson uspio je pobijediti Napoleonovog admirala Pierrea de Villeneuvea i tako dotuči francusku mornaricu, no kao posljedica bitke, Nelson je izgubio desno oko i desnu ruku i nedugo nakon toga i preminuo. Napoleon se tada okrenuo kontinentu i svoje ratove nastavio voditi isključivo na kopnu. Njegova prva velika kopnena bitka bila je kod Austerlitza 1805. godine u kojoj je bez većih poteškoća porazio prusku vojsku, potpisao Mir u Požunu i, nakon odlučujuće pobjede kod Jene, ukinuo Sveto Rimsko Carstvo. Kao savez 16 državica na području bivšeg carstva, Napoleon je 1806. godine utemeljio Rajnski Savez koji je bio podložan francuskoj upravi. Njegovi daljnji pohodi nastavljaju se na Istok gdje ratuje s Rusima i Prusima i ulazi u Varšavu. Mirom u Tilzitu uveo je kontinentalnu blokadu Rusima (ranije je napravio isto i Britancima), a sljedeće godine, 1808., okupira Španjolsku gdje za kralja postavlja svog brata Josepha. Iste godine, uz britansku pomoć, započeo je i Španjolski rat za nezavisnost (Poluotočki rat). Započeo je manjim gerilskim ustancima (Zaragoza i Bailén), a kasnije se razvio u pravi rat u kojem su španjolsko-britanske snage sve više i više potirale Francuze (veliki poraz bila je predaja generala Duponta kojom je pao Madrid), dok ih 1814., nakon prvog Napoleonovog pada, nisu skroz protjerali iz zemlje.

Adolf Northern: Napoleon se povlači iz Moskve
George Cruikshank: Napoleonov ulazak u Berlin

Napoleon se zaustavlja u Poljskoj (tamo je utemeljio Veliko Vojvodstvo Varšave) i svoje ratovanje nastavlja s Habsburgovcima. Prva značajna bitka bila je kod Wagrama 1809. godine. Nakon mira u Schönbrunnu, Napoleon je sklopio brak s Marijom Lujzom, kćeri cara Franje II., kako bi učvrstio veze s Monarhijom (koje su bile iznimno labave), a pridobio je i obalna i gorska područja današnje Hrvatske i dobar dio Slovenije. Napoleonov general, Jacques Lauriston, već je 1808. ukinuo Dubrovačku Republiku, ušavši u grad prevarom, da bi nakon toga, bez Napoleonove direktne naredbe, raspustio Vijeće i proglasio Dubrovnik francuskim. Nakon spomenutog mira, Dubrovnik je ujedinjen s ostatkom dobivenog teritorija na čijem su mjestu proglašene Ilirske pokrajine. Njihovo središte bilo je u Ljubljani, a prvi upravnik bio je maršal Auguste Marmont. Pokorivši tako cijeli Zapad i dobar dio srednje Europe, Napoleon dalje kreće prema Istoku, na Rusiju.

Rusku vojsku predvodio je proslavljeni general Mihail Kutuzov, koji je koristio neobičnu i lukavu taktiku povlačenja, želeći namamiti Napoleona u zamku ruske zime. Nakon Smolenska, dvije vojske sukobljavaju se, u rujnu 1812., kod Borodina. Iako su Francuzi pobijedili i dobili slobodan put prema Moskvi, bio je to samo dio lukavog plana genrala Kutuzova. Netom prije Napoleonovog ulaska u glavni grad, car Aleksandar I. bježi u Petrograd, evakuira Moskvu i pali grad. Napoleon tako ulazi u prazan, zapaljen grad koji mu je donio više problema nego što je planirao - car je odbio kapitulaciju, a Napoleon se morao poražen vratiti iz Rusije. Prilikom povratka, njegova je vojska gotovo desetkovana i uvelike oslabljena teškim zimskim uvjetima. To su iskoristile europske sile i dočekale napoleona kod Leipziga 1813., gdje su ga u četverodnevnoj "Bitci naroda" dotukli. Prilikom povratka u Pariz, car Napoleon je zbačen s vlasti i protjeran na otočić Elbu u Sredozemlju.

No ipak, broj Napoleonovih pristaša i njegov utjecaj i dalje su bili iznimno veliki. Uspjevši pobjeći s Elbe, okupio je svoju vojsku i krenuo prema Parizu. Tamo ga je dočekala vojska, no Napoleon je stao, upitao ih hoće li se boriti protiv njega i čekao odluku velikog broja francuskih vojnika. Tada započinje njegova Vladavina 100 dana, odnosno njegov slavni povratak na francuski tron. Jasno, njegovim povratkom Europa se ponovo uzbunila i formirana je nova koalicija kojoj je cilj bio, trajno, zaustaviti Napoleona. Ključni sukob zbio se 18. lipnja 1815. godine kod Waterlooa u Belgiji. Napoleonova vojska teško je poražena od strane koalicijske vojske koju su predvodili engleski zapovjesnik Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona i pruski genral Gebhard von Blücher. Nakon ovoga poraza, Napoleonu je konačno došao kraj. Poslan je na otok Sveta Helena, blizu afričke obale, gdje je i preminuo 1821. godine. Neki povijesni izvori navode kako je uzrok njegove smrti otrovni arsen trioksid koji se nalazio u zidnim bojama i koji ga je, sustavnim isparavanjem, otrovao.

Proljeće naroda[uredi VE | uredi]

Imperijalizam i kolonijalizam[uredi VE | uredi]

Druga industrijska revolucija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Druga industrijska revolucija

Rat i mir - Europa u XX. stoljeću[uredi VE | uredi]

Prvi svjetski rat (1914. - 1918.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prvi svjetski rat

Ruska revolucija 1917.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ruska revolucija

Međuratno razdoblje - privremeni mir[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mirovni ugovori i stvaranje versajskog poretka
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Europa i svijet između dva svjetska rata
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Velika depresija

Drugi svjetski rat (1939. - 1945.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Drugi svjetski rat

Hladni rat (1945. - 1991.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hladni rat

Europska Unija - reunifikacija i integracija suvremene Europe[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Europska Unija

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Socrates. 1911 Encyclopaedia Britannica (1911). pristupljeno 2008-03-04
  2. Herodot: Povijest, VIII, str. 24
  3. Rhodes, P.J.: The History of the Classical World 478-323BC, 2005.
  4. ibid str. 41
  5. 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 5,13 5,14 5,15 5,16 5,17 5,18 5,19 5,20 5,21 5,22 5,23 5,24 5,25 5,26 5,27 5,28 M. Ferček: Povijest, udžbenik za 1. razred gimnazije, Školska knjiga
  6. Ayrault Dodge, Theodore (1995.). Hannibal: A History of the Art of War Among the Carthagonians and Romans Down to the Battle of Pydna, 168 BC. Da Capo Press.
  7. Reverse Spins Patton, the Second Coming of Hannibal.
  8. Tit Livije: Od osnutka grada, XXVI 50
  9. Traditus per L. Annaeum Florum, Epitome de T. Livio Bellorum Omnium XXXI (Bellum Punicum tertium)
  10. Plutarh: Vitae Parallelae - Fratres Gracchi
  11. Kasije Dio, Povijest Rima, 44.8.4.
  12. Plutarh: Vitae Parallelae
  13. Kasije Dio, Povijest Rima, 44.12.2.
  14. Woolf Greg (2006.), Et Tu Brute? - The Murder of Caesar and Political Assassination, 199 stranica - ISBN 1-8619-7741-7
  15. Svetonije: Julije, c. 82.
  16. Stone, Jon R. (2005.). The Routledge Dictionary of Latin Quotations London: Routledge. str. 250. ISBN 0415969093.
  17. Morwood, James (1994.). The Pocket Oxford Latin Dictionary (Latin-English) Oxford, England: Oxford University Press. ISBN 0198602839.
  18. Filon Aleksandrijski, O veleposlanstvu Gaju, V.29
  19. Kornelije Tacit, Anali, VI.50
  20. Seneka, O ljutnji xviii.1, O ljutnji III.xviii.1; O kratkoći života xviii.5
  21. Filon Aleksandrijski, O veleposlanstvu Gaju XXIX
  22. Filon Aleksandrijski, O veleposlanstvu Gaju XIII
  23. Seneka, O čvrstoći mudraca XVIII.1; Seneka, O ljutnji I.xx.8
  24. Svetonije, Život dvanaest careva, Kaligula 50
  25. Svetonije, Život dvanaest careva, Kaligula 55
  26. Kasije Dio, Rimska povijest LIX.14, LIX.28
  27. Leon (1948.)
  28. Seneka Apokolocintoza. 5, 6.
  29. Svetonije, Klaudije 30.
  30. Svetonije, Klaudije 34, 38
  31. Tacit Anali XII 20.
  32. Burden, George. Carski gen, The Medical Post, 16. srpnja 1996.
  33. Svetonije, Klaudije 35, 36, 37, 39, 40
  34. Kasije Dio Rimska povijest LX 2, 3.
  35. Svetonije, Klaudije 31.
  36. Svetonije, Klaudije 35, 36, 37, 39, 40
  37. Kasije Dio Rimska povijest LX 2, 3.
  38. Svetonije, Klaudije 35, 36, 37, 39, 40
  39. Kasije Dio Rimska povijest LX 2, 3.
  40. Lukan, Građanski rat
  41. Seneka O milosti
  42. Dio Krisostom, Diskursi
  43. Tacit, Anali I.16
  44. Kragelund, Patrick, "Neron u Tacitu i u Oktaviji", The Classical Quarterly, 2000, str. 494-515
  45. Tacit, Anali, XIII.16
  46. Josip, Povijest Židova, XX.8.2
  47. Svetonije, Život dvanaest careva, Neron
  48. Caije Dio, Rimska povijest, LXI.7
  49. Tacit, Anali, XIV.1
  50. Svetonije, Život dvanaest acreva, Neron,34
  51. Tacit, Anali
  52. Svetonije, Neron,38
  53. Kasnije Dio, Rimska povijest, LXII.16
  54. Svetonije, Život dvanaest careva, Neron 38
  55. Svetonije Život dvanaest careva, neron 49
  56. Svetonije, Životi dvanaest careva, Vespazijan 8
  57. Filostrat II, Apolonijev život 5.41
  58. Svetonije, Životi dvanaest careva, Vespazijan 23.4
  59. Kasije Dio, Povijest rima LXVI.22
  60. Kasije Dio, Povijest rima LXVI.23
  61. Roth, Leland M. (1993.). Understanding Architecture: Its Elements, History and Meaning, Prvo, Boulder, CO: Westview Press. ISBN 0-06-430158-3
  62. Kasije Dio, Povijest rima LXVI.25
  63. Svetonije, Život dvanaest careva - Tit 7
  64. Svetonije, Životi dvanaest careva - Domicijan 2
  65. Kasije Dio, Povijest rima LXVI.26
  66. Jones (1992.), str. 193
  67. Viktor Aurelije, Epitome de Caesaribus 12.10
  68. Jerome, Kronika, Romlajni, str.275
  69. Viktor Aurelije, Epitome de Caesaribus 12.11

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]