Povijest Hrvatske ratne mornarice

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Srednjovjekovna hrvatska mornarica[uredi VE | uredi]

Prema izvoru longobardskog pisca Pavla Đakona godine 642. Hrvati su nazočni s mnoštvom brodova pod gradom Sepontom (Manfredonija u južnoj Italiji). U mletačkim zapisima iz druge polovine VII. stoljeća mnoštvo je zapisa o problemima Mletačke republike s hrvatskim gusarima, što je u to doba bio za sve zemlje znatan izvor prihoda. Isti izvori govore o Hrvatima kao uspješnim brodograditeljima. Već u doba kneza Vladislava (821. - 835.) izvori spominju jaku mornaricu. Zahvaljujući pomorskoj moći Hrvatske knez Mislav (835. - 845.) je omogućio Veneciji uspostaviti kontrolu na istočnom Jadranu. Za vladavine kneza Trpimira (845. - 864.) Hrvati su prodrli do Furlanije i pred samu Veneciju. Jaka Hrvatska mornarica za vladavine kneza Domagoja (864.-876.) uspješno je obranila svoju obalu od Venecije, te je 866. Mletački dužd Partezipazio bio prisiljen sklopiti mir. Velika napast u to doba na Jadranu bili su Saraceni. Stoga je sklopljen savez Bizanta, Venecije i Hrvata, a kasnije i Pape i Franaka; te se hrvatska mornarica 871. istakla kao saveznik franačkog cara Ludovika II. u oslobađanju Barija od Saracena.

U vrijeme kneza Branimira (879. - 892.), odnosno u vrijeme kada Hrvatska postaje potpuno neovisna država, i hrvatska mornarica nastavlja svoj uspon. To je razdoblje u kojem se odvija poznata bitka u srednje-dalmatinskom akvatoriju i kada su u potpunosti poraženi Mlečani 18. rujna 887. Tada je poginuo i sam mletački dužd Petar Candiano. Sljedećih stotinu godina za slobodnu plovidbu Jadranom, Mlečani su plaćali Hrvatima danak.

U djelu Konstantina Porfirogeneta De administando imperio navodi se da je Hrvatska imala 80 sagena s po 40 mornara i 100 kondura s 10 do 20 mornara, ne računajući veslače. Sudeći po tome jedino je Bizant raspolagao većom mornaricom. Osim ove moćne mornarice kralj Tomislav (910. - 928.) imao je i jake kopnene snage koje su brojile 60 000 konjanika i 100 000 pješaka. Razdoblje Stjepana Držislava ( 969. - 996.) obilježeno je uspješnom pomorskom trgovinom i čuvanjem pomorskih puteva, te dominacijom Hrvatske na istočnoj obali Jadranskog mora. Kralj Hrvatske i Dalmacije Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.) proširio je svoje kraljevstvo "na kopnu i na moru". U njegovoj darovnici samostanu Sv. Kreševana u Zadru godine 1069. navodi se da im daruje otok Maun koji se nalazi "u našem dalmatinskom moru" (in nostro dalmatico mari). U to vrijeme spominje se vojvoda Hrvatske kraljevske mornarice Rusin, a sama titula vojvoda koju su nosili samo državni dostojanstvenici govori o važnosti mornarice.

U prvoj godini vladavine kralja Dmitra Zvonimira (1074. - 1089.) na Jadran prodiru Normani. Kao Normanski saveznik, Zvonimir se uključio u rat protiv Bizanta i Venecije. Tako je 1084. normanski knez i vojvoda od Apulije, Robert Guiscard napao zapadne provincije Bizantskog carstva, kralj Zvonimir mu je poslao u pomoć svoju flotu.

Normani su zaposjeli gradove na istočnoj obali. Jedino je sigurno da Rab nikad nije pao. Od godine 1082. do 1084. doba je saveza Normana i Hrvata koji je sklopljen pod uticajem Pape Grgura VII.: Zajedno su vodili niz pomorskih bitaka protiv Bizantsko-mletačke mornarice. Tako je u studenom 1084. i u kolovozu 1085. strahovito je potučena mletačka flota.

Nažalost smrću Zvonimira pada državna i pomorska moć Hrvatske, a obalu osim Dubrovačke republike, zauzima Venecija pa Napoleon (1787). Neovisnost je, prije svega diplomacijom, jedino očuvala Dubrovačka republika, no njena se snaga očituje se i u pomorskoj moći.

Moderno doba[uredi VE | uredi]

Napoleonski ratovi[uredi VE | uredi]

Vojna luka Pula
Bitka kod Visa

Ukupna dubrovačka flota godine 1800. zajedno s ribarskim brodovima iznosila je 673 jedrenjaka od čega je bilo 255 većih brodova koji su plovili izvan teritorijalnih voda Dubrovnika. Ukupan broj jedrenjaka prekooceanske plovidbe iznosio je oko 230 brodova. Republika je imala svoja konzularna predstavništva u preko 80 gradova. Tada je u Dubrovniku bilo oko 7000 pomoraca, brodograditelja, brodovlasnika i pripadnika drugih pomorskih struka.

Razdoblje od 1806. do 1813. doba je francuske vladavine maršala Marmonta u Dalmaciji i razvoja pomorske trgovine. Nakon Napoleona vrijeme je vladanja Austro-Ugarske, a godine 1818. Jadranskim morem 02. studenog zaplovio je prvi parobrod "Carolina". Početkom 1838. godine proglašena je slobodna parobrodska plovidba na Jadranu s redovitom parobrodskom prugom na relaciji Trst-Mali Lošinj-Zadar-Šibenik-Split-Hvar-Korčula-Dubrovnik-Kotor. Ova godina obilježena je i prestankom dominacije jedrenjaka i ulaskom parobroda u ratnu flotu.

Austro-ugarska[uredi VE | uredi]

Viribus Unitis
Admiral Janko Vuković

Talijanski kralj Viktor Emanuel II. u lipnju 1866. objavljuje rat Austriji. Jadran je po tko zna koji put ratno poprište. 20. rujna sukobljavaju se obje flote i otvaraju žestoku artiljerijsku paljbu. Tada zapovjednik austrijske flote Wilhelm von Tegetthoff uplovljava sa svim topovnjačama u višku luku. Pobjedom kod Visa Austrija je osigurala prevlast na Jadranskom moru. Vrijedno je spomenuti godinu 1869. kada austrijska fregata Donau od 2000 BRT s 350 članova posade koji su, osim viših časnika, bili pomorci s otoka i obale istočnog Jadrana; poduzima putovanje oko svijeta. Brod je krenuo iz Pule u srpnju i vratio se u ožujku 1871. obišavši cijelu zemaljsku kuglu. Sačuvan je i brodski dnevnik kojeg je vodio član posade Matija Politeo iz Starigrada na otoku Hvaru. Razdoblje od 1911. do 1914. izuzetno je bitno za razvoj ratne mornarice. Tada su porinuti njeni najveći brodovi: SMS Viribus Unitis, SMS Tegetthoff , SMS Prinz Eugen i SMS Szent Istvan. Ovo su razdoblje obilježili i pomorski zapovjednici hrvatskog porijekla na najvišim položajima u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici poput admirala Maksimilijana Njegovana ili Janka Vukovića Podkapelskog.

Završetak Prvog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Godine 1918. Austro-ugarska ratna mornarica na admiralskom brodu Viribus Unitis u Puli bila je prisiljena, po nalogu cara Karla, predati se delegatima zagrebačkog Narodnog vijeća dr. Anti Tresiću Pavičiću, Vilimu Bukšegu i dr. Ivanu Čopu, te članovima Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Puli. Tada je na brod istaknuta hrvatska zastava. Nažalost, istog dana jedna talijanska brodica specijalne konstrukcije zvana mignata, slična upravljanom torpedu prodrla je u pulsku luku i potopila bojni brod Viribus Unitis zajedno sa 250 naših mornara i zapovjednikom Jankom Vukotićem.

Jugoslavenski period[uredi VE | uredi]

Vođena hrvatskim pomorskim znalcima ratna i trgovačka mornarica nadalje se razvija i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i u vrijeme socijalističke Jugoslavija. Hrvatski mornari i časnici bili su prisutni u svim strukturama ratne mornarice, a glavne pomorske baze su se nalazile na području Hrvatske.

Moderna hrvatska mornarica[uredi VE | uredi]

Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991. kojom je imenovao admirala Svetu Leticu zapovjednikom, službeno je započelo ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice osnivanjem prvih vojnih postrojbi. Prvi brod u floti bio je desantno-jurišni čamac DJČ-103 koji je zaplijenjen od JNA 14. rujna 1991. dok je bio na remontu u Veloj Luci. U Šibeniku od 16. do 22. rujna 1991. snage 113. brigade i postrojbe PU Šibenske zarobile su u vojarni Kuline 15 ratnih brodova i plovila dok su radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik preuzeli Zavod u svoje ruke, uključujući i 19 ratnih brodova i plovila. Zapoviješću zapovjednika HRM-a 24. rujna ustrojena je Ratna luka Šibenik, a 29. rujna zarobljeni brodovi ustrojeni su u Udarne pomorske snage (UPS):

Izvori[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]