Povijest Litve

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Flag of Lithuania.svg
Coat of arms of Lithuania.svg
Antički "Put jantara"

Povijest Litve je povijest prostora današnje Republike Litve i naroda Litvanaca od prapovijesti do danas.

Antička povijest[uredi VE | uredi]

Prvi ljudi na području današnje Litve su došli u 10. tisućljeću prije Krista nakon glacijarnog povlačenja na kraju ledenog doba. Prema povjesničarki Mariji Gimbutas, ljudi su došli iz dva smjera: s poluotoka Jutlanda i iz današnje Poljske; o čemu govore dva različita tipa alata i tehnologija. Kako su većinom bili nomadi/lovci, oni nisu gradili naseobine. U 8. tisućljeću prije Krista klima je znatno otoplila i nastale su guste šume, aljudi su počeli sakupljačku privredu (gljive i bobičasto voće), ali i ribolov. Od 6. do 5. tisućljeća pr. Kr. ljudi su sve više putovali i započeli su pripitomljavanje životinja, a kuće su postajale veće i kompleksnije. Zemljoradnja je stigla tek u 3. tisućljeću pr. Kr. zbog nedostatka poljoprivrednog alata. Proto-europljani su stigli oko 2500. pr. Kr., a Baltička plemena su nastala oko 2000. pr. Kr.

Baltička plemena oko 1200. god.

Prvi Litvanci su pripadali većoj skupini naroda koje zovemo Baltički narodi. Skupina ovih naroda (Zemgali, Seli, Kurši i Žemaiti) su se stopili u današnje Letonce i Litvance, dok je druga skupina (Prusi, Skalvi i Galindijci) nestala. Baltički narodi nisu bili pod direktnim kulturnim utjecajem Antičkog Rima, ali su trgovinom održavali kulturnu razmjenu (Jantarni put). Prvi spomen naroda Litvanaca zabilježen je u analima samostana u Quedlinburgu, 14. veljače 1009. god.

Teritorij Velike kneževine Litve, Rus'i i Samogitije na vrhuncu svoje moći u 15. stoljeću

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Tijekom 11. stoljeća Litvansko područje je bilo dijelom zemalja koje su plaćale danak Kijevskoj Rus'i, ali su već u 12. stoljeću Litvanci pustošili susjedna područja. Početkom 13. stoljeća njemački redovi, Teutonski red i Livonijska braća mača, su osvojili područja današnje Estonije, Latvije i Litve. To je izazvalo ujedinjenje Litvanskih plemena pod vodstvom Mindaugasa (Myndowe) koji je porazio Nijemce kod grada Šiauilaija 1236. god.

God. 1250. Mindaugas je potpisao sporazum s Teutonskim redom, te je i kršten slijedeće godine u prisustvu Chełmskog biskupa. Dana 6. srpnja 1253. god., Mindaugas je okrunjen za kralja Litve, čime je službeno Litvansko kraljevstvo prešlo na kršćanstvo. Mindaugasa je naposljetku ubio njegov nećak Treniota što je izazvalo opće nezadovoljstvo i povratak Litvanaca poganskim vjerovanjima. God. 1241., 1259. i 1275. Kraljevstvo su opustošili Mongoli iz klana Zlatne Horde.

Bula pape Inocenta IV. o podvrgavanju Litve rimskom biskupu i Mindaugasovom krštenju i krunidbi.
Martynas Mažvydas, Jasne riječi katekizma, prva tiskana knjiga na litvanskom jeziku (1547.)

Mindaugasovi nasljednici su vladali Litvom kao velike vojvode pa se država i zvala Veliko vojvodstvo Litva.

U 14. stoljeću litvanski veliki vojvoda Gediminas je sa svojim bratom Vytenisom ujedinio sva litvanska plemena i uspješnom vojnom politikom proširio granice Litve čime je stvoreno veliko gospodarstvo (najveća država u tadašnjoj Europi, od Baltičkog do Crnog mora) koje je dominiralo velikim dijelom istočne Europe sve do 16. stoljeća. U sastavu nove multikulturalne države našli su se i mnogi pravoslavni stanovnici, uglavnom Ukrajinci i Bjelorusi, koji su u kneževini činili većinu. Velika država se u originalu zvala Velika kneževina Litve, Rus'i i Samogitije te do danas predstavlja kneževinu koju su sa Litvancima zajedno izgrađivali visoko obrazovani ukrajinski i bjeloruski plemići.

Mnogi gradovi su prihvatili njemački sustav zakona (Magdenburško pravo), a najveći od njih - Vilnius, postao je 1322. god. glavni grad Litvanskog vojvodstva. Dana 2. veljače 1386. god., Poljski parlament (Sejm) izabrao je Litvanskog vojvodu Jogaila za kralja Poljske čime su htjeli moćnog saveznika protiv Teutonskih vitezova i Moskovske Rusije. Slijedeća četiri stoljeća Litvanija i Poljska su dijelile istu povijesnu sudbinu.

Litvanska renesansa[uredi VE | uredi]

Tijekom 16. st. mnogi Litvanci su se vratili sa studija iz inozemstva i Litvansko vojvodstvo je vrvilo burnim kulturnim životom koji se nekada naziva Litvanskom renesansom. Tada se uvodi talijanska arhitektura, a Litvanska književnost je cvala na latinskom jeziku. U to vrijeme su nastali i prvi rukom pisani, sli i tiskani, tekstovi na litvanskom jeziku koji započima dobivati jasnu strukturu. Taj proces su vodili vodeći znanstvanici kao Abraomas Kulvietis, Stanislovas Rapalionis, Martynas Mažvydas i Mikalojus Daukša.

Poljsko-litvanski savez[uredi VE | uredi]

Mapa povijesne države Poljsko-Litavske Unije (1619.).
Obrisi Poljsko-litvanskog saveza s glavnim pokrajinama oko 1619. god. i današnje granice država

██ Poljsko kraljevstvo

██ Prusko vojvodstvo, poljski vazal

██ Veliko vojvodstvo Litvanija

██ Vojvodstvo Kurlandija, pridruženi vazal

██ Livonija

Litva se 1569. god. ujedinila s Poljskom u tzv. Lublinsku uniju (poljski: Rzeczpospolita Obojga Narodow, litvanski: Abiejų Tautų Respublika). Otada je Litva bila podređena jedinica unutar poljsko-litvanske državne tvorevine, iako je zadržala naziv vojvodstva, vojsku i riznicu. Polonizacija je postala sve jača, te je 1696. god. poljski jezik postao službenim jezikom (umjesto dotadašnjih litvanskog i rutanskog jezika).

U poljskom parlamentu (Sejmu) donesen je ustav 3. svibnja 1791. god., s kojim je Poljska pokušala još više povezati Litvu s matičnom državom, premda je 20. listopada donesen amandman kojim je sačuvana, kakva takva, autonomija Litve. No dijelovi Saveza su već od 1772. do 1793. god. bili pod vlašću Prusije i Rusije i nakon tzv. Treće podjele Poljske 1795. god. veći je dio Litve pripao Ruskom Carstvu i tako je Litva prestala postojati kao država, više od jednog stoljeća.

Ruska Litva[uredi VE | uredi]

Ruska Litva (1867.-1914.)

God 1812. Litvanci su kao osloboditelje dočekali Napoleonovu vojsku, no nakon povlačenja Francuza, ruski car Nikola I. je započeo prvu rusifikaciju litvanskog stanovništva. Rusiji je 1815. god. pripojeno i područje na lijevoj obali Njemena (osim Klaipėde).

Litvanci i Poljaci su digli dvije neuspješne pobune protiv ruske vlasti (1831. i 1863.). Naposljetku su Rusi zabranili litvanski jezik i latinski alfabet u školama. U razdoblju od 1864. do 1905. god. u Litvi se intenzivno provodio proces rusifikacije litvanskog stanovništva. Litvanci su pružali kulturološki otpor tako što su tiskali knjige na knygnešiaiu u inozemstvu.

Ipak, na početku 20. stoljeća došlo je do procvata litvanskog nacionalnog osjećaja. Za vrijeme okupacije Njemačkog Carstva za vrijeme Prvog svjetskog rata došlo je do proglašenja neovisnosti Republike Litve (1918.) koja je odmah stupila u rat sa sovjetskom Rusijom.

10. i 11. izdanje Aušre iz 1884. god.
Dr. Jonas Basanavičius, istaknuta osoba litvanskon narodnog preporoda, osnivač novina Aušra i predsjednik Sabora u Vilniusu (1905.)

Litvanski narodni preporod[uredi VE | uredi]

Za vrijeme ruske okupacije litvanski jezik je doživio preporod nakon nekoliko stoljeća zanemarivanja. Naime, mnogi litvanski plemići su bili polonizirani i samo je sirotinja i srednja klasa koristila litvanski jezik dok se poljski smatrao otmjenijim i stvarom prestiža. Očekivalo se čak da će litvanski jezik izumrijeti sa sve jačom uporabom poljskog na zapadu i ruskog jezika na istoku zemlje. Jedino mjesto gdje se litvanski odista održao bili su dijelovi Litve pod njemačkom okupacijom, ali su i ovdje njemački doseljenici potiskivali ovaj jezik.

Preporod je započeo s nastankom novina Aušra i Varpas, a nastavio se objavom pjesama i kniga na litvanskom jeziku. Ova djela su većinom slavila slavnu prošlost Velikog litvanskog vojvodstva, opisujuću snagu nekada moćne države i njene brojne narodne heroje. Preporod jezika je pokrenuo Pokret za neovisnost Litve, na što je odgovor carske Rusije bio još odlučniji te su čak katoličkoj crkvi zabranili tiskarsku djelatnost.

Unatoč tome, litvanski nacionalni pokret je jačao te je Sabor (Sejma) u Vilniusu, nakon Februarske revolucije 1905. godine, zahtjevao pokrajinsku autonomiju (5. prosinca 1905.). Carska Rusija je u strahu od ustanka učinila ustupke te se litvanski jezik vratio u škole i u javne djelatnosti, kao i latinski alfabet. Ipak, niti ruski liberali nisu razmatrali autonomiju Litve iako su je već ostvarili Estonija i Latvija pod njemačkom dominacijom[1].

Flag of Lithuania (1918-1940).svg Neovisna Republika Litva[uredi VE | uredi]

Zasjedanje skupštine u Vilniusu 1917. god.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, njemačka okupacijska uprava je dozvolila održavanje Konferencije u Vilniusu (18. - 22. rujna, 1917.) uz uvjet da Litvanci izjave vjernost Njemačkoj i pristanu na aneksiju. Dvadesetočlano povjerenstvo je usvojilo Akt o neovisnosti (16. veljače 1918.) i proglasilo Neovisnu Republiku Litvu koja je zasnovana na demokratskim načelima. Kako bi spriječili aneksiju od strane Njemačke, Povjerenstvo je proglasilo monačkog princa Mindaugasa II. svojim kraljem, no on nikada nije sjeo na prijestolje.

Litavski rat za neovisnost[uredi VE | uredi]

Republika Centralna Litva, zeleno (1920.-1922.)

Njemačka je potpisala predaju u Compiègneu (11. studenog 1918.), čime je Litva dobila priliku da uspostavi svoju vladu, koju je poveo Augustinas Voldemaras, i objavi ustav. No odlaskom njemačkih snaga u zemlju su ušle sovjetske koje su širile proletersku revoluciju. Sovjetski savez je na Baltiku ustanovio nekoliko vazalnih država; među njima bila je i Sovjetska Republika Litva. Do kraja prosinca sovjetske snage su došle do Litve i započeo je Litavsko-ruski rat. Litavska vlada je izbjegla iz Vilniusa u Kaunas koji je postao privremenim glavnim gradom. Vilnius je okupiran 5. siječnja 1919. god., a kako je Litavska vojska još bila u začetku sovjetske snage su do polovice siječnja zauzele dvije trećine Litve. Da situacija bude gora, litavske snage su se polovicom travnja podijelile zbog sudjelovanja i u Poljsko-litavskom ratu zbog terotorije Vilniusa. Polovicom svibnja general Silvestras Žukauskas je započeo ofanzivu protiv sovjetskih snaga i do kraja kolovoza odbacio ih je iz Litve. No, istovremeno su na sjeveru napali Bermontijanci (ruski Nijemci i Rusi koji su željeli obnoviti njemačku okupaciju) koji su pobijeđeni do kraja 1919. god.

Demokratska i diktatorska Litva[uredi VE | uredi]

Prva prijelazna vlada uspostavljena je u travnju 1920. god. i u lipnju je usvojen ustav i potpisan je mir sa SSSR-om koja je priznala neovisnost Litve. Iako je s Poljskom u kolovozu potpisan sporazum u Suwałki, poljski general Lucjan Żeligowski je izveo pobunu i izvršio invaziju na Litvu, zauzeo Vilnius, i ustanovio kratkotrajnu Republiku srednju Litvu, koja je referendumom u ožujku 1922. god. uklopljenja u Poljsku.

God. 1922. međunarodni položaj Litve je učvršćen kada su je priznale najutjecajnije svjetske države. Litva je u sukobu s Poljskom zbog Vilniusa koji je Litva zauzela 1920. god., ali i s Njemačkom zbog Memela koji je Litva zauzela 1923. god. U razdoblju do 1926. god. Litva je bila demokratska država u kojoj su redovito održavani parlamentarni izbori. No, 1926. god. u Litvi je Litavska nacionalna unija (tautininkai) i Litavski demokršćani (zbog straha od boljševizacije Litve) izvela vojni puč koji je djelomično dokinuo demokratska načela. Predsjednikom je postao Antanas Smetona (do 1940.) koji je za premijera postavio A. Voldemarasa (do 1929.) koji mu je postao glavnim protivnikom i vođom oporbe. Smetona je učvrtio predsjedničku vlast, usvojio naslov "tautos vadas" (vođa nacije) i započeo graditi svoj kult ličnosti.

Litva u Drugom svjetskom ratu[uredi VE | uredi]

Odmah nakon početka Drugog svjetskog rata (1939.) Memel je zaposjela nacistička Njemačka, a paktom između Hitlera i Staljina iz 1939. god. Litva je ušla u sovjetsku interesnu sferu. Sporazumom o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om, od 3. listopada 1939. god., u Vilniusu (koji je vraćen Litvi) smješten je sovjetski vojni garnizon.


U lipnju 1940. god. SSSR je ultimativno zatražio od Litve osnivanje nove litavske vlade koja je trebala biti prijateljska Sovjetskom Savezu. Odmah nakon toga sovjetska vojska je ušla u Litvu i okupirala je u skladu sa Njemačko-Ruskim sporazumom.[2]. Litavska vlada bila prisiljena pristati na osnivanje Litavske SSR kao savezne jedinice u sastavu SSSR-a[3]. Samo godinu dana kasnije došla je pod vlast nacističke Njemačke. Nakon povlačenja njemačkih snaga (Wehrmacht), Litva je ponovno okupirana od strane SSSR-a 1944. god.

Za vrijeme sovjetske i nacističke okupacije između 1940. i 1944. god., Litva je izgubila preko 780,000 stanovnika. Među njima oko 190,000 litavskih Židova (91% predratnog židovskog stanovništva), jedan od najvećih gubitaka po državi za vrijeme Holokausta. Procjenjuje se da je od tog broja oko 120,000 do 300,000[4] ubijeno od strane sovjetskih snaga ili je deportirano u Sibir, dok je su ostale deportirali nacisti u koncentracijske radne logore ili su pak svojevoljno izbjegli na Zapad.

Flag of Lithuanian SSR.svg Sovjetska Socijalistička Republika Litva[uredi VE | uredi]

Teritorij Klaipėda ili Memmel koji je bio područje spora Litve i Njemačke od 1923.-1939.
Spomenik žrtvama Holokausta u ulici Subačiaus u Vilniusu

God. 1944. Litvu ju je zauzela sovjetska vojska i priključila SSSR-u. Tada je započeo proces nacionalizacije privredne imovine i kolektivizacije gospodarstava.

Od 1944. do 1952. god. oko 100,000 Litvanaca je učestvovalo u partizanskim borbama protiv sovjetskog sustava i Crvene armije. Više od 20,000 partizana (tzv. "Šumska braća") je izgubilo živote u tim borbama a mnogo ih je više uhićeno i deportirano u Sibirske Gulage. Litvanski povjesničari smatraju ovo razdoblje litvanskim ratom za neovisnost od Sovjetskog saveza.

Komemorativni Litvanski litas koji slavi 10. godišnjicu Baltičkog puta

Tek je dolaskom Mihaila Gorbačova na čelo sovjetske KP sredinom 1980-ih započela liberalizacija (perestrojka i glasnost) sovjetskog režima u svim republikama SSSR-a, pa tako i u Litvi. Nakon gotovo polustoljetne sovjetske vlasti, u Litvi su u listopadu 1988. god. izbile masovne demonstracije s temeljnim zahtjevom za neovisnost (tzv. Raspjevana revolucija)[5]

Politička struja okupljena u Nacionalnom pokretu Sajudis dobila je većinu u litvanskom parlamentu, a predsjednikom države je postao Vytautas Landsbergis.

Flag of Lithuania (1918-1940).svgModerna Litva[uredi VE | uredi]

Litvanski predsjednik Valdas Adamkus (desno) s potpredsjednikom SAD-a Dickom Cheneyem u Vilniusu u svibnju 2006. god.

Dana 11. ožujka 1990. god. litvanski parlament je proglasio neovisnost Litve, kao prva sovjetska republika koja je to uradila. Crvena armija je na odcjepljenje odgovorila u noći 13. siječnja 1991. god. napadom na TV toranj u Vilniusu, koja je za posljedicu imala smrt 13. Litvanaca[6], i vojnom blokadom. No, Moskva je ipak bila prinuđena priznati njezinu neovisnost i vojska je dobila upute da napusti Litvu do 31. kolovoza 1993. god., ranije nego iz istočne Njemačke.

Dana 4. veljače 1991. god., Island je bio prva zemlja koja je priznala Litvu, dok je Švedska prva otvorila svoje veleposlanstvo. SAD je podržao Litvansku neovisnost i odbijao ruske pretenzije pod izgovorom da je Litva svojevoljno postala sovjetskom republikom.


Litva je postala članicom Ujedinjenih Nacija 17. rujna 1991., a 31. svibnja 2001. god. i 141. članica Svjetske trgovačke organizacije. Litva je također bila i prva bivša članica SSSR-a koja je zatražila prijem u NATO, što je i ostvareno 29. ožujka 2004. god.

Dana 1. svibnja 2004. god. postala je i članicom Europske Unije.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. John Hiden i Pastrick Salmon, Baltički narodi Europe, Longman, London, 1994.
  2. I. Žiemele., Godišnjak baltičkog internacionalnog prava, 2001., 2002., Vol.1 str.10
  3. K. Dawisha, B. Parrott, Pomirba demokracije u istočnoj Europi, 1997., str. 293.
  4. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, kolovoz 2006.
  5. http://books.google.com/books?id=nI73PdnqQlcC&pg Henri Vogt, Između utopije i zablude, str. 26.] ISBN 1571818952
  6. Reportaža BBC-a

Izvori[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Povijest Litve