Povijest Rumunjske

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Povijest rumunjske države do I. svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Kontinuitet naseljenosti na području Rumunjske može se pratiti od kamenog doba. U starome vijeku današnje područje Rumunjske bilo je znano pod imenom Dacia. To su kraljevstvo u 2. stoljeću osvojili Rimljani pod vodstvom cara Trajana (za kojeg je carstvo postiglo najveći opseg). Provedena je romanizacija stanovništva i doseljavanje stanovništva. Prihvaćen je latinski jezik i rimski običaji. U ovom periodu izgrađene su brojne ceste i ostala infra-struktura. 270. poslije Krista rimski je car Aurelijan pod pritiskom Gota donio odluku o povlačenju kolonista i rimske vojske. No unatoč tome dio je civila odlučio ostati. Slijedećih nekoliko stoljeća Rumunjska je napadana od strane Huna, Avara, Slavena i Bugara. Kršćanstvo se raširilo u 3. stoljeću. Rumunjskom tada vladaju Bugari i Bizant. Početkom 11. stoljeća Mađari su okupirali sjeverozapadni dio Rumunjske (Erdelj) i Transilvaniju. U vrijeme crkvenog raskola 1054. stanovništvo današnje Rumunjske bilo je sklono više istočnim utjecajima pa se priklonilo pravoslavlju. U 13. stoljeću Bela IV. doseljava brojno germansko stanovništvo u Transilvaniju kako bi ojačao dominaciju Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Brojno je stanovništvo protjerano, a ono je kasnije organiziralo vojvodstva Vlaške i Moldavije.

Vlaška je bila do 1417. pod Hrvatsko-ugarskom okupacijom u Mađarskom dijelu kraljevstva kada se Mađari polako povlače. 1526. Vlaška definitivno potpada pod Osmanlijsko carstvo. Uprava, religija i teritorij nisu se mijenjali u tom periodu jer je Vlaška dobila vazalan odnos. No krajem 16. i početkom 17. sveti Mihail Vitazeul jedan od najvećih Rumunjskih heroja pokušao je ujediniti sve Rumunjske pokrajine, no povijesne prilike nisu mu dopustile da to uspije jer nakon njegove smrti 1601. državu su brzo raskomadale velike sile. Nakon toga nastupa mračno razdoblje jer su Rumunjima vladali «hospodari» okrutni vlastelini Grčkog porijekla iz okolice Konstantinopola (današnji Istanbul). Masovni zbjegovi i pomori od gladi karakteriziraju ovo doba u kom je izrabljivanje kmetova bilo gotovo nezamislivo.

Moldavijom su prvo vladali Poljaci, a zatim Mađari da bi to područje u 15. st. potpalo pod Osmansku vlast. Iz ovog perioda značajna je ličnost Stjepan III. Moldavski (Stjepan Veliki) također narodni heroj. On je vladao od 1457. do 1479. i u tom je periodu hrabrom borbom protiv Osmanlija osigurao nezavisnost, ali traženu pomoć od susjednih zemalja nije dobio pa je i njegova država propala njegovom smrću, a Moldavija slijedi sudbinu Vlaške.

U 18. stoljeću Rusi se proglašavaju zaštitnicima svih pravoslavaca na Balkanu. Tako su se Rumunji priklonili Rusima. 1812. Bukureštanskim ugovorom Rusi si priključuju Besarabiju (otprilike današnji prostor republike Moldavije). 1821. Tudor Vladimirescu, rumunjski časnik u ruskoj vojsci potaknuo je nacionalni revolt protiv Osmanlija. Okrutni vlastelini zamijenjeni su domaćom vlastelom. 1829. Rusi dobivaju protektorat nad Vlaškom i Moldavijom. Nametnut je novi ustav sličan Ruskom pa su domaći plemići dobili ogromne ovlasti.

Tijekom 19. st. Pokret za ujedinjenjem je postajao sve jači, no 1859. Pariškim mirom okončan je Krimski rat pa su Moldavija i Vlaška nastavile davati danak Turcima. 1857. vijeća Moldavije i Vlaške odlučile su se za zajedničko ime: Rumunjska, za autonomiju i za postavljanje princa. Alexandru Ion Cuza izabran je za princa 1859. 1862. zemlje su se ujedinile. 1864. donesen je novi ustav, a ukinuto je i kmetstvo. Reformistički stavovi koštali su ga gubitka vlasti, za novog je princa postavljen njemac Karlo I. On je imao pravo veta i vladao je do 1914. Rumunjska je ekonomski napredovala, ali su političke slobode ostale male. Konačno 1877. Rumunjska je proglasila nezavisnost, što joj je i međunarodno priznato 1878. na Berlinskom kongresu. čime je okončana gotovo 500 godina duga dominacija Osmanlijskog carstva. Rusija si je opet uzela Besarabiju ali je Rumunjskoj dodijeljena Dobruđa, prije dio Bugarskog carstva. 1881. Karlo I. se okrunio za kralja. U Balkanskim ratovima Rumunjska je zajedno s ostalim Balkanskim državama ratovala protiv Osmanlijskog carstva u prvom i Bugarske u drugom ratu kada je anektirala Južnu Dobruđu. 1914. umro je Karlo I., a njega je naslijedio Ferdinand I., njegov nećak.

Rumunjska u prvom i drugom svjetskom ratu (jačanje fašizma)[uredi VE | uredi]

Kad je izbio Prvi svjetski rat Rumunjska se deklarirala kao neutralna država. Međutim veliki dio teritorija na kojem su živjeli Rumunji ostao je pri ujedinjenju uklopljen u teritorije drugih država. Tako je 1916. Rumunjska ušla u rat na strani sila Antante. Kako je iz prvog svjetskog rata izišla kao pobjednik, Rumunjska je od Austro-ugarska monarhije dobila Bukovinu, Transilvaniju, dio Banata te još neka područja u sastavu Mađarske. Od Rusije je dobila Besarabiju. Iako su Rumunji u tim područjima činili većinu, ta područja su uglavnom bila multietnička a prijašnje stanovništvo, napose Mađari nisu se htjeli odreći određenih privilegija. Rumunjska je gotovo udvostručila površinu i broj stanovnika, što je utjecalo da do tad etnički homogena Rumunjska postane multietnička iako su Rumunji i dalje činili veliku većinu. Takvo stanje rezultiralo je raznim trzavicama između manjina i Rumunjske većine. Rumunjska je između dva rata bila velika zemlja s parlamentarnim sustavom. Provedena je agrarna reforma što je povoljno utjecalo na razvoj zemlje. 1927. umro je Ferdinand I., a na njegovo mjesto umjesto regenta Karla dolazi njegov sin Mihajlo.

1929. Rumunjsku zahvaća Velika gospodarska kriza što rezultira velikom nezaposlenošću i još većim nemirima. To sve dovodi do jačanja fašističkih organizacija od kojih je najveća Željezna garda. Na prijestolje se 1930. vraća Karlo koji je okrunjen za kralja Karla II. Rumunjska polako dolazi sve više pod utjecaj Njemačke. Uskoro se postrožuju zakoni sve se cenzurira i Rumunjska se preobražava iz parlamentarne monarhije u fašističku diktaturu. 1938. kralju su dane diktatorske ovlasti. 1939. nakon potpisivanja pakta o nenapadanju između S.S.S.R.-a i Njemačke Rumunjskoj su oduzeti Besarabija i sjeverna Bukovina u korist S.S.S.R.-a dok je Mađarska prigrabila dio Transilvanije. Južni dio Dobruđe uzela je Bugarska. Pribojavajući se pobune, kralj je ovlasti dao generalu Ioanu Antonescuu. Ovaj se proglasio premijerom i potpomognut Željeznom gardom 1940. postavio je ponovno Mihajla za kralja. Uskoro se proglasio predsjednikom države i predsjednikom vijeća ministara.

Rumunjska 1941.

1941. Rumunjska je slijedila napad na S.S.S.R. i vratila Besarabiju i dio Bukovine. Nakon toga objavila je rat SAD-u i Ujedinjenom kraljevstvu. Rumunjska kao da se natjecala s Bugarskom i Mađarskom tko će poslati više vojnika za pomoć Nijemcima. Uskoro je Rumunjska okupirala dijelove Ukrajine, ali je pretrpila velike gubitke u bitci za Staljingrad 1943. 1944. Sovjeti ulaze u Rumunjsku i ponovno joj oduzimaju Besarabiju dok se dio okupirane Ukrajine oko grada Odesse još uvijek nalazio pod rumunjskom okupacijom. 2. travnja 1944. Rumunjska prelazi na stranu saveznika. Antonescu je razvlašćen i uhićen, te mu je suđeno za ratne zločine nakon čega je 1946. pogubljen.

Pojava, uspon i pad socijalizma u Rumunjskoj[uredi VE | uredi]

Počeci socijalizma-sovjetizacija[uredi VE | uredi]

Prisutnost sovjetskih snaga uzrokovala je postavljanje lijevo orijentirane vlade pod vodstvom Petrua Groze u ožujku 1945. Mirovnim ugovorom Rumunjskoj je vraćen dio Transilvanije, a oduzeti su joj Besarabija i sjeverna Bukovina. Rumunjska je vojna sila ograničena i zajamčeno je poštivanje ljudskih prava. 30. prosinca 1947. monarhija je ukinuta, a kralj je bio prisiljen abdicirati. Proglašena je Narodna Republika Rumunjska na čelu s komunističkom partijom. Sve je preorganizirano na sovjetski način. 1949. su SAD i UK dva puta opominjali Rumunjsku da krši ljudska prava, a time i mirovni sporazum. 1950. to su učinile i UN. 1952. na vlast je došao Gheorghe Gheorghiu-Dej (inače vođa partije od 1945.). Donesen je novi ustav, kao i onaj iz 1965. napravljen prema sovjetskom uzoru.

«Nezavisni» režim[uredi VE | uredi]

Nakon Staljinove smrti 1953. Rumunjska se polako udaljava od S.S.S.R.-a. Nova je Rumunjska vlast mislila da treba razviti svoj oblik socijalizma. U pedesetima provedena je nacionalizacija, ubrzo se zemlja počela i industrijalizirati što je rezultiralo i urbanizacijom. Provedena je i elektrifikacija. Kolektivizacija je provedena u razdoblju od 1949.-1962. tako da je sva obradiva površina proglašena javnim dobrom, no poljoprivrednicima je bilo ostavljano nešto malo zemlje za osobnu uporabu. Rumunjska je u pedesetim sudjelovala u svim organizacijama sovjetskog bloka, a od šezdesetih Rumunjska sama kroji vanjsku politiku. 1965. na vlast je došao Nicolae Ceausescu. Industrijski rast Rumunjske procjenjuje se na oko 12% što je skoro najviše u Istočnom bloku.

Ceausescu - sposoban vanjski političar i brutalan diktator[uredi VE | uredi]

1965. Rumunjska je dobila novi ustav. Iako je bio sličan onom sovjetskom Rumunjska se s njime ipak nešto udaljila od S.S.S.R.-a. Razvoj Rumunjske nastavljen je do sedamdesetih godina. Potres 1970., brojne poplave, teška industrija koja je sve više zagađivala okoliš kao i sve brutalniji odnos prema stanovništvu, uzrokovali su smanjenje rasta ind. proizvodnje kao i popularnosti vlasti. Rast rumunjskog gospodarstva održivim je spašavala strana politika. Ceausescu je varirao između tada već posvađanih Kine i S.S.S.R.-a te zapada. Posjetio je Kinu, nije se uplitao u sovjetske diplomatske i vojne pohode te je nekoliko puta posjetio SAD.

Samu Rumunjsku posjetio je i američki predsjednik Nixon 1969. te Brežnjev 1976., vođa S.S.S.R.-a. Razni gospodarski sporazumi potpisani su s organizacijom EFTA, EEZ (preteća EU), S.S.S.R.-om, SAD-om, Izraelom, Egiptom, Kinom, Istočnom Njemačkom, Jugoslavijom, Mađarskom i Bugarskom. 1976. potpisan je i 10 godišnji ugovor sa SAD-om. Dobri odnosi sa SAD-om nastavljeni su i danas. Rumunjska je jedan od najvećih političkih saveznika SAD-a. Rumunjska je bila i promatrač u Pokretu nesvrstanih i član MMF-a te Svjetske banke.

Potop režima i politička previranja u devedesetima[uredi VE | uredi]

Osamdesete su bile početak kraja socijalizma. Ceausescu je potrošio skoro sve rezerve Rumunjske kako bi platio strani dug. To je dovelo do nestašica benzina i hrane. Stanje u ionako već siromašnoj Rumunjskoj postalo je neizdrživo. Režim je i dalje gušio građanske slobode, kao i bilo kakvo političko suprostavljanje. Zemlja je bila izolirana iako je režim pokušavao to prekriti vanjskom politikom. Uskoro je režim pokušao brojnim (mahom suludim) potezima spasiti državu, no to nije išlo. Propadanje socijalizma u Europi imalo je utjecaja i u Rumunjskoj. U prosincu 1989. velike su demonstracije u Temišvaru ugušene u krvi (1160 mrtvih, 3352 ranjena) što je rezultiralo masovnim negodovanjem i iniciralo prosvjede po cijeloj zemlji. Vlast je na demonstracije odgovorila slanjem vojske na narod, ali vojska je ubrzo prešla na stranu pobunjenika i počela napadati provladine snage. Od 16. do 22. 12. 1989. u brojnim okršajima je stradalo mnogo ljudi, ali je okrutni režim zbačen. Ceausescu (koji je oko cijele svoje obitelji stvorio kult ličnosti) je sa svojom ženom Ellenom pobjegao iz Bukurešta. Međutim, isti su dan uhićeni i u kratkom suđenju proglašeni krivim. Smaknuti su 25. prosinca 1989.

Ion Iliescu postao je novi predsjednik, a nova je vlast uhićivala i progonila suradnike bivšega režima. U svibnju 1990. održani su prvi slobodni izbori. Za predsjednika je izabran gore spomenuti Iliescu, a njegova stranka Nacionalni Front Spasenja (koja se uglavnom sastojala od bivših komunista) pobijedila je na izborima. Ali demokratski izbori nisu pomogli u smanjivanju napetosti. U prosincu 1991. donesen je novi ustav prihvaćen referendumom. U rujnu i listopadu su održani novi izbori gdje se vlast samo potvrdila. 1993. vladajuća stranka mjenja ime u Socijaldemokratska partija Rumunjske (slobodan prijevod). Tijekom 1994. i desne stranke dobivaju neke funkcije u vladi. Kroz sve ovo vrijeme jak je sukob na etničkoj razini između Rumunja i Mađara te Rumunja i Roma (Cigana). Stanje je bilo pogoršano i potresom koji je zahvatio Bukurešt 1990. Deseci tisuća Roma emigrirali su tijekom 1991. Odnosi Rumunjske s Mađarskom bili su zategnuti. 1993. prava su manjina bila povećana, a 1994. u Rumunjskoj se održavala konferencija o nacionalnim manjinama, no u lipnju 1995. prava su manjina smanjena. 1996. napokon je sklopljen dogovor o prijateljstvu između Rumunjske i Mađarske koji je napokon regulirao prava Mađara u Rumunjskoj. Izbori su u studenom 1996. bili prvi s mirnom promjenom vlasti; umjesto dotadašnje došla je na vlast koalicija, a novi predsjednik i premijer su bili Emil Constantinescu i Victor Ciorbea (popularni gradonačelnik Bukurešta). Uskoro su provedene i brojne gospodarske reforme uz pomoć MMF-a. Tijekom 1997. još su sređeni i odnosi s Ukrajinom oko nekih teritorijalnih razmirica te je zemlju posjetio i mađarski predsjednik. Kralju Mihajlu iste je godine dozvoljen povratak u zemlju.

Suvremena Rumunjska[uredi VE | uredi]

Službeno joj je ime România.

Današnja Rumunjska ima površinu od 238.391 četvornih kilometara i 21.698.000 stanovnika. S gustoćom naseljenosti od nešto više od 91 stanovnika na četvorni kilometar. Površinom je 80., a brojem stanovnika 49. zemlja svijeta. Većina stanovnika su pravoslavci sa značajnom rimokatoličkom manjinom. Rumunji čine oko 90% stanovništva, a najveća su manjina Mađari. 1991. imala je 23.181.000 stanovnika, što govori da se rumunjsko stanovništvo smanjuje, što je rezultat lošeg gospodarskog stanja u zemlji. 2002. imala je BDP od 1900 $ po glavi stanovnika (1993.=1180 $). Novčana jedinica je rumunjski lej (ROL). Urbanizirano je 53% stanovništva. Rumunjska je član NATO saveza i zemlja kandidat za EU. Vlast je ustrojena kao višestranačka dvodomna parlamentarna demokracija s glavnim gradom Bukureštom. Najviši vrh je Moldovenau sa 2543 m. Najduža je rijeka Dunav, a najveće jezero Razelm. Najduža je granica ona s Ukrajinom, dok je granica na moru duga oko 245 km, dok je ukupna granica Rumunjske sa ZND-om oko 1320 km.

Zemlja je podijeljena na 40 okruga, plus grad Bukurešt. Svi građani stariji od 18 godina imaju pravo glasa, dok predsjednik države ne smije biti član niti jedne stranke i smije biti izabran 2 puta na 4 godine. Smrtna kazna je zabranjena.

Očekivani životni vijek je 68,8 god. za muškarce i 74,8 za žene.

Rumunjsku siječe 25. meridijan i 45. paralela. Krajnje su joj točke između 43 stupnja i 37 minuta do 48 stupnjeva i 16 minuta N, te između 20 stupnjeva i 16 minuta do 29 stupnjeva i 16 minuta E. Iako je zemlja urbanizirana, provedene su elektrifikacija i industrijalizacija zemlja još uvijek ima goleme probleme. Veliki su dijelovi zemlje još uvijek zaostali, socijalni problemi su golemi (pogotovo trgovina ljudima), a zagađenost okoliša i nerentabilna industrija stvaraju dodatne probleme ovoj ionako relativno siromašnoj zemlji.

Današnja Rumunjska može se podijeliti na nekoliko zemljopisnih cjelina: Delta Dunava, Dobruđa, Moldavija, Vlaška (koja se djeli na Olteniju i Munteniju), Transilvanija, Maramureš, Krišana i Banat (istočni).