Pozlata

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pozlaćena tibetanska skulptura Vajrasattve

Pozlata - termin pokriva veći broj tehnika ukrašavanja, poput nanošenja tankih zlatnih listića ili praha na površine od drveta, kamena, kože, stakla, keramike, papira ili metala, a sve u svrhu kako bi predmet prevukli tankim slojem zlata. Takav predmet opisujemo kao pozlaćen. Tradicionalno se kao osnovni metal za pozlatu koristilo srebro, no za podlogu se koristila i bronca, bakar, te željezo odnosno čelik. Metode pozlaćivanja uključuju one gdje se koristi ljepljivi lak, kao i kemijske postupke, te rad pomoću elektrolize. Koristile su se i tehnike gdje bi samo dijelovi predmeta bili pozlaćeni, tipičan su primjer kaleži, kod njih je u pravilu pozlaćena bila samo unutrašnja strana kupe.


Porijeklo i širenje[uredi VE | uredi]

Već Herodot spominje da su Egipćani pozlaćivali drvo i metale, te su i pronađeni brojni predmeti koji o ovome svjedoče. Neki slavni grčki kipovi bili su od pozlaćenog drveta i bjelokosti, a najznamenitiji su primjeri ove tehnike bili Zeusov kip u Olimpiji, te kip Atene Parthenos.

Plinije Stariji govori da su prvi primjeri pozlate u Rimu bili poznati nakon uništenja Kartage. Pozlaćivali su stropove kako hramova tako i palača bogatih građana. Ovaj se običaj brzo širio, te su na kraju i obični građani, kao i siromasi, počeli pozlaćivati zidove i stropove svojih kuća.

Pozlaćivanje u vatri, koje je koristilo amalgam zlata i žive, počelo se koristiti u 4. stoljeću prije Krista, i to prvo u Kini, spominju ga Plinije i Vitruvije.

U Europi je pozlata na srebru uvijek bila više raširena od one na bronci, koja je pak u Kini bila više zastupljena. U srednjovjekovnoj je Kini započelo i pozlaćivanje porculana, isto se kasnije raširilo i u Francuskoj te ostatku Europe.

Proces pozlate[uredi VE | uredi]

Suvremen proces pozlate primjenjiv je u raznim postupcima na najrazličitije podloge. Tradicionalnije primjene su izrada okvira za slike, rjeđe kod rezbarskih radova, na namještaju, u dekorativnom slikarstvu i unutarnjem uređenju, knjigoveštvu, ukrašavanju kože, keramike i porculana te stakla.

Mehanički postupci[uredi VE | uredi]

Pozlaćeni okvir za sliku,neposredno prije poliranja ahatom

Mehaničko pozlaćivanje uključuje sve tehnike koje koriste tanke zlatne listove kao materijal koji vežemo na željenu podlogu. To su poliranje listića pomoću ahata, mokro zlaćenje, te pozlatu na ulju koju koriste drvorezbari i pozlatari, kao i proces pozlaćivanja korišten od dekoratera, pismoslikara, knjigoveža i drugih.

Polirano željezo ili čelik, te drugi metali mogu se pozlatiti putem nanošenja zlatnih listića na metal ugrijan ispod temperature crvenog usijanja, potom listiće pritisnemo čeličnim alatom za poliranje, te tako obrađeni predmet još jednom zagrijemo kako bi nanijeli drugi sloj listića. Završimo hladnim poliranjem pomoću ahata ili čelika za poliranje.

Postavljanje zlatne folije ili listića na posebno pripremljene površine jedna je od najstarijih tehnika, spominju je Homerova Odiseja, te Stari zavjet.

Sljedeće dvije tehnike koriste zlatne listiće. Listići se proizvode tako da otpuštene, meke komade zlata tučemo do željene debljine, s time da su komadi zlata zamotani u posebne kožne pakete. Nekada su listići bili i desetak puta deblji nego danas. Listići se nanose na posebno pripremljenu kredno tutkalnu podlogu tkz. "Gesso"; ovaj sloj smočimo te nanosimo listiće, koje po sušenju još možemo i ispolirati ahatom za poliranje, umjesto ovog se mogao koristiti i vučji zub. U drugoj tehnici listići bi se samljeli u najfiniji prah te se dalje koristili kao svaki drugi pigment.

Kemijski postupci[uredi VE | uredi]

Pozlata utrljavanjem[uredi VE | uredi]

Za ovaj proces zlato bi se otopilo u zlatotopci, te bi se sa ovom tekućinom natopila lanena krpu koju po sušenju spalimo, a dobiveni pepeo koristimo kao prah za pozlaćivanje. Ovaj se prah zatim pomoću komada kože ili prsta utrljava na predmet. Postoje i varijante koje koriste cijanidne otopine, no s obzirom na visoku otrovnost bolje je koristiti ovu primitivniju verziju postupka.

Mokra pozlata[uredi VE | uredi]

Koristimo otopinu zlato (III) klorida u eteru, u omjeru 1 dio otopine zlata i 2 dijela etera. Potom otopinu nanesemo na od oksida i masnoće očišćene čelične predmete, po isparenju etera na predmetu zaostaje tanak sloj zlata. Postoje i brojne na vodenim otopinama zasnovane varijante ove vrste pozlate.

Pozlata u vatri[uredi VE | uredi]

Pozlata u vatri je proces u kome se na metalnu površinu nanosi slitina žive i zlata, objekt potom zagrijemo kako bi živa isparila,a na predmetu ostao sloj zlata. Kod priprave amalgama zlato mora biti u obliku što tanje isjeckanog lima ili praha, koji zagrijemo do usijanja, te bacimo u posudu sa zagrijanom živom. Smjesu miješamo pomoću komada željeza, te se zlato potom potpuno rastvori u živi. Omjer žive i zlata najčešće je 6-8 na 1. Hladni amalgam pomoću komada kože stisnemo kako bi odvojili suvišak žive. Po ovoj operaciji amalgam bi morao imati konzistenciju maslaca. Na ravne površine amalgam možemo nanijeti direktno dok kod iskucanih, reljefnih predmeta predmet prvo uronimo u vodenu otopinu neke živine soli, najčešće nitrata.

Amalgam ravnomjerno nanesemo na metal, živa po zagrijavanju ispari, a na površini ostaje sloj zlata mutne boje, koji dodatno još moramo ispolirati čelikom ili ahatom za poliranje. Kako bi još poboljšali boju predmeta isti možemo obraditi i nanošenjem pozlatarskog voska. Osim pčelinjeg voska ovaj sadrži i crveni oker, verdigris, bakrene opiljke, kalij alumij sulfat, sumpornu kiselinu i boraks. Ova obrada još više intenzivira boju pozlate i izgleda da do toga dolazi uslijed potpunog raspršivanja zaostale žive. Nakon toga predmet prekrijemo kalij nitratom, ili stipsom, pomiješanima sa vodom ili razblaženim amonijakom. Nakon zagrijavanja predmet bacimo u vodu. Ako je sve ispravno izvedeno dobivena pozlata mora biti lijepe boje, te izvrsno prijanja za predmet. Kod svih ovih operacija živa kod grijanja isparava, a kako su njene pare vrlo otrovne sam je proces krajnje nezdrav po one koji ga izvode, ali i po okoliš općenito.

Iako nekada često i naširoko korišten danas je ovaj postupak potpuno istisnut od pozlate elektrolitskim putem, koja iako i sama opasna i štetna (još uvijek se najviše koriste kupke na osnovi visoko otrovnih cijanida) ipak predstavlja znatno manji rizik, te je stoga isplatljivija.

Pozlata preferentnim otapanjem neželjenih kompomenti[uredi VE | uredi]

Ova je tehnika otkrivena i korištena u predkolumbovskoj Americi, no treba naglasiti da su slični procesi dugo korišteni i u Europi ("bijeljenje" srebra niže finoće, "žuta kupka" u slučaju lošijeg zlata). Predmeti od slitine zlata i bakra, zvane od strane španjolaca tumbaga, bili su kuhani u smjesi organskih kiselina biljnog porijekla. Kod ovog bi kiselina na površini otopila bakar kao manje plemenitu komponentu, te bi tako dobili tanak sloj zlata. Ovaj bi se porozni sloj još dodatno ispolirao te bi ovi predmeti dobili izgled čistog zlata. Konkvistadori bi često bili prevareni ovom sličnošću, jer bi na kraju ustanovili da su predmeti koje su smatrali čistim zlatom u stvari od slitine siromašne zlatom. Kod procijene ovih predmeta zbunjeni su bili i suvremeni arheolozi, koji su pak isprva mislili da su predmeti bili pozlaćeni elektrolitskim putem.

Reduktivna pozlata[uredi VE | uredi]

U široj uporabi od 1970. godine,može se koristiti na bakru i slitinama ,niklu,srebru i paladiju.Po sastavu kalij cijano aurat ,kao reduktivno sredstvo obično se koristi dimetil amin boran ili kalij bor hidrid.Glavna primjena u industriji štampanih pločica za elektrotehniku.

Elektrolitska pozlata[uredi VE | uredi]

Danas najrašireniji postupak pozlate, tehnika koja je u potpunosti istisnula brojne zastarjele postupke. Metal spojen na minus pol izvora istosmjerne struje uronimo u otopinu elektrolita koji sadrži u vodi rastvorene zlatne soli, na pozitivan pol spajamo ploču od zlata ili platiniranog titanija, na metalu se uslijed rada električne struje istaloži sloj zlata. Prvi primjeri početkom 19. stoljeća (Brugnatelli), industrijska primjena nakon 1840. godine. Koristi se istosmjerni napon 2 - 6 volta.

Pozlata na keramici ili porculanu[uredi VE | uredi]

Keramika i porculan se pozlaćuju već stoljećima. Oko 1970. je ova proizvodnja trošila godišnje oko 5 tona zlata. Postupak je primjenjiv i na zidne pločice. Otopina se nanosi prskanjem, kistom, strojevima za oblikovanje ruba, direktnim ili indirektnim sitotiskom.

Po nanošenju predmeti se peku u keramičkoj peći, kako bi se zlato čvrsto i trajno spojilo sa glazurom. Na kvalitetu prevlake prije svega utječu sastav pozlate, stanje površine na koju se ista nanosi, debljina samog sloja, te uvijeti pečenja.

Nekoliko osnovnih načina i sastava otopine su slijedeći:

  • Kiselo zlato
  • Sjajno ili tekuće zlato
  • Zlato za poliranje

Dodatna literatura[uredi VE | uredi]

  • Draymann-Weiser,T. Gilded Metals-History,Technology,Conservation,London 2000
  • Emanuel Schreiber: Vergoldungs- und Versilberungskunst durch Einlegen oder Anreiben. Vogt, Weimar 1853
  • Leonhard Elsner: Die galvanische Vergoldung und Versilberung sowohl Matt als glänzend. 3. Auflage. Amelang, Leipzig 1856
  • Alfred Roseleur: Guide pratique du doreur, de l'argenteur, et du galvanoplaste. Paris 1873 (Digitalisat)
  • Johannes Klinger, Roland Thomas: Die Kunst zu vergolden. Beispiele, Techniken, Geschichte. Callwey, München 1989, ISBN 3-7667-0936-4
  • Kathleen P. Whitley: The gilded page. The history and technique of manuscript gilding. Oak Knoll Press, New Castle DE 2000, ISBN 1-884718-58-2 bzw. The British Library, London 2000, ISBN 0-7123-4670-8 (über das Vergolden in der Buchmalerei)
  • Hans Kellner: Vergolden. Das Arbeiten mit Blattgold. 4. Auflage. Callwey, München 2002, ISBN 3-7667-1531-3
  • Kurt Schönburg: Vergolden und Versilbern, echt und unecht, in: Historische Beschichtungstechniken. Erhalten und bewahren. 2. Auflage. Huss-Medien, Berlin 2005, ISBN 3-345-00889-0
  • Kirsten Beuster: Die Kunst-Akademie. Faszination Gold. Tradition – Anwendung – Gestaltung. Englisch Verlag, Wiesbaden 2006, ISBN 978-3-8241-1302-6

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]