Preferans

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Preferans (fra. préférence - davanje prednosti) je kartaška igra adutskog tipa, koja se igra između tri igrača s 32 karte (od 7 do A). Mogu igrati i četiri igrača, ali tada uvijek po jedan igrač ne sudjeluje u svakoj novoj igri („suši se“). Postoji i inačica s dva igrača, ali nije uobičajena.

Povijest[uredi VE | uredi]

Uprkos francuskom porijeklu termina koji se koriste u igri, kao i samom nazivu igre koji potječe iz 1802.[1], vjerovatnije je da se preferans počeo igrati 1840.-ih među ruskim plemstvom.[2] Razvijao se najviše na osnovu igre vist, gdje je najveća promjena bila, da je preferans (najranija) igra bazirana na licitaciji boja u kartama. Igra je odmah postala vrlo popularna i privukla je čak i samog Lava Tolstoja.[3] Kasnije je igra postala popularna i u Istočnoj i srednjoj Europi, te su se „razvili“ austrijski i balkanski preferans koji se po pravilima razlikuju od ruskoga, mada su izgleda mnogo sličniji originalnoj igri.

Pravila[uredi VE | uredi]

Karte se dijele u smjeru suprotno kretanju kazaljke na satu, po 5 karata po igraču, zatim se ostavljaju 2 karte na talonu, a onda još po pet, tako da svaki igrač ima 10 karata u rukama.

Igrači licitiraju neku od slijedećih igara, tako što izgovaraju brojeve koji označavaju igre:

  • pik (2)
  • karo (3)
  • herc (4)
  • tref (5)
  • betl (6)
  • sans (7)
  • preferans (8)

Prve četiri igre su igre s adutima, a posljednje tri bez aduta. U svim igrama, osim u betlu, cilj onoga koji vodi igru je da odnese šest ruku, dok je cilj igrača koji prate da zajedno odnesu pet ruku (da „obore“ igrača koji vodi igru) ili četiri ruke što je dovoljno da „prođu“. U igri betl potrebno je da igrač koji je tražio tu igru ne odnese niti jednu ruku, jer u suprotnom „pada“. U igri preferans mora se odnijesti sve. Igru počinje igrač koji je počeo licitirati, osim kod sansa i preferansa kada igru počinje igrač ispred igrača koji je tražio igru. Licitacija se čini na slijedeći način: igrač koji je prvi na redu, može licitirati 2, igra, ili dalje, što znači slijedeće:

  • 2- znači da hoće sudjelovati u licitaciji i ako postigne najveći broj prilikom licitacije, da kupi talon kojim može da zamijeni bilo koje 2 od karata koje već ima u ruci.
  • Igra- znači da može odnesti bez kupovine talona 6 ruku i da ne želi licitaciju. Igrači ga mogu zaustaviti samo „jačom“ igrom. Sans i betl se „iz ruke“ licitiraju točnim imenom (ne može se reći igra, a igrati sans ili betl).
  • Dalje- znači da nema karte nositelja igre i prepušta se licitacija ostalim igračima. Ukoliko sva tri igrača „viču“ dalje, upisuje se refa. Broj refa se, kao i broj bula dogovara na početku partije (npr. 120/2 znači da se igra partija od 120 bula s dvije refe). Svaki igrač mora odigrati svoju refu, a vrijednost svake igre na refi je dvostruko veća (i bule i supe). Ukoliko jedan od igrača licitira 2 i igra pik, također se upisuje refa, ako jedan od dvojice igrača ne da kontru na tu igru. Nakon odigranih refa, ako se licitira pik, a nijedan od igrača „nema“ kontru, odigravač se bez pratnje spušta za 4 bule.

Svi igrači počinju od one vrijednosti bodova (koji se nazivaju bule) koju dogovore i ona praktično i znači dužinu trajanja igre. Ukoliko igrači „prođu“ neku igru, broj bula se smanjuje. Naravno, ukoliko „padnu“, povećava se. Za igrača čiji broj bula ima negativnu vrijednost kaže se, da je „otišao ispod šešira“. Svaka igra se računa tako što se vrijednost licitacije množi s dva (tzv. „dvostruko skidanje“). Ukoliko je igrač prošao na igri herc koju je licitirao, broj bula mu se smanjuje za 4×2=8. Ukoliko je „iz ruke“ tražio igru, broj bula se računa tako što se vrijednost licitacije najpre poveća za jedan i onda množi s dva. Za igru herc, to bi bilo: (4+1)×2=10. Igrači koji ga prate i koji su pri tome uzeli neku ruku, kaže se da ga „supe“. „Supa“ se računa tako što se vrijednost igre množi s brojem odnijetih ruku, kojih može biti najviše pet. Posebno se u igri računaju kontre. Ukoliko je protivnik siguran da može „oboriti“ igrača koji je licitirao igru, može da daje kontru. Opet, ako je igrač koji je tražio igru siguran da će proći, daje rekontru. Slijede subkontra i konačno mortkontra. Svaka nova kontra računa se dvostruko počevši od osnovne vrijednosti. Igra se završava kada zbroj bodova (tzv. bula) sva tri igrača bude jednak nuli. Bodovi koje su igrači ostvarili množe se s deset i na njih se dodaju vlastite „supe“, ali se i oduzimaju „supe“ koje su ostvarila druga dva igrača. Pobjednik je igrač koji ima najmanju vrijednost bodova.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Manning, R. D. (2007). Wandering Jew Card Game. Salt-of-the-Earth. ISBN 978-1-895507-02-7.
  2. ^ Chernenko: the last Bolshevik: the Soviet Union on the eve of Perestroika, str. 43. Ilya Zemtsov 1989. ISBN 0-88738-260-6
  3. ^ Parlett, David Sidney (1992). Oxford dictionary of card games. Oxford University Press, Incorporated. ISBN 978-0-19-869173-0.