Preobraćenje sv. Pavla na putu u Damask
.jpg) Preobraćenje sv. Pavla na putu za Damask | |
| Caravaggio, oko 1601. | |
| ulje na platnu | |
| 230 × 175 cm | |
| Kapela Cerasi, Santa Maria del Popolo, Rim | |
| Portal: Likovna umjetnost |
Preobraćenje sv. Pavla na putu za Damask (talijanski: Conversione di San Paolo) je slavno ulje na platnu talijanskoga baroknoga slikara Caravaggia.
Slika sa slikom Razapinjanje sv. Petra čini par koji okružuju oltar, već prethodno ukrašen raskošnom i bogatom slikom Uznesenje Gospino slikara Annibalea Carraccija. Caravaggio je zasigurno ranije vidio oltarnu sliku i odlučio ju uokviriti svojim tamnim i nejasnim slikama koje se gotovo stapaju s mrakom pozadine. Giovanni Baglione, rani Caravaggiov biografu, navodi kako je obje slike u rujnu 1600. godine naručio Tiberio Cerasi, rizničar pape Klementa VIII. i kasnije kardinal, ali je kardinal naglo preminuo, a njegov nasljednik odbio prihvatiti prve inačice. Slikar je bio prinuđen naslikati druge koje i danas uokviruju oltar, a neki povjesničari smatraju kako se odbijanje prvih verzija dogodilo jer je novi kardinal iskoristio mogućnost nabavke tih slika.[1] Izvorno Razapinjanje sv. Petra izgubljeno je, dok se Preobraćenje sv. Pavla nalazi u zbirci Odescalchi Balbi u Rimu.
Ova tenebristička slika prekretnica je u Caravaggiovom stilu. Kontrast svjetla i tame iskorišten je radi postizanja dramatike, ali istovremeno i nagovještaja božanskoga svjetla. Caravaggio na slici ne koristi ni linije ni boje, o čemu svjedoči činjenica kako nisu pronađeni njegovi crteži, kako bi ispričao priču. Naprotiv, koristi se svjetlom za isticanje odabranih pojedinosti, pa čak i šokiranje promatrača. Zbačeni Savao, koji će kasnije postati sv. Pavao nakon preobraćenja (Djela apostolska, IX.), leži na svojim leđima u jakom skraćenju, bespomoćan, zbačen s konja Božjom munjom koja također osvjetljava bok njegova golema konja koji zauzima veliku većinu prostora slike. Sjajno svjetlo iz nepoznata izvora s lijeve strane iskorišteno je kako bi modeliralo oblike i površine, a dominantno tijelo konja služi kao reflektor koji osvjetljava tijelo sv. Pavla i preplavljuje njegovo lice. Simbolika svjetla razvidna je, to je svjetlo Milosti koje obasjava grješnika. Crkva Santa Maria del Popolo pripadala je augustincima, a za sv. Augustina, najvećega teoretičara Božje Milosti, znanje je čista „vizija u Bogu“, stalna prosvijetljenost – sama spoznaja, dar koji sjaji s visina. Uzdignute ruke preobraćena progonitelja, zajedno s vratom životinje koja spušta svoju glavu i ruku sluge, daju naslutiti na završetak kruga ili elipse.[2] Figure su gotovo prevelike za prostor i stvaraju dojam kako su još veće i tek djelomice otkrivene svjetlom. Probirno osvjetljavanje čini ove figure u prirodnoj veličini zapanjujuće prisutnima i dramatično tipičnima za barok.[3]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ John Gash, Caravaggio, 2003., ISBN 1-904449-22-0
- ↑ Maurizio Calvesi, Caravaggio, Giunti, Prato, 1998., str. 44. ISBN 88-09-76268-1
- ↑ Janson's History of Art, Pearson Education Ltd., 2007., New Jersey, str. 664.-665. ISBN 0-13-193455-4
Poveznice[uredi | uredi kôd]
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Caravaggio: The Conversion on the Road to Damascus Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. srpnja 2018. (Wayback Machine), Oxford (engl.)