Prijenos podataka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Prijenos podataka[1] ili digitalna komunikacija je fizički prijenos podataka (digitalni tok bitova) iz jedne točke u drugu (point-to-point) ili iz jedne točke u više njih (point-to-multipoint) preko komunikacijskih medija.

Komunikacijski mediji[uredi VE | uredi]

Komunikacijski mediji preko kojih se prenose podatci mogu biti bakrene žice, optička vlakna, bežični komunikacijski mediji (wireless) ili medija za pohranjivanje podataka (CD-ROM) podatci se prenose u obliku elektro-magnetskog signala (radijski , mikrovalni ili infracrveni signal).

Vrste prijenosa[uredi VE | uredi]

Prijenos podataka može biti analogni ili digitalni. Analogni prijenos podrazumijeva niz od međusobno različitih signala, dok se kod digitalnog prijenosa govori o nizu od međusobno različitih poruka. Kod digitalnog prijenosa[2], podatci mogu biti poslani sa izvora podataka kao što je miš ili tipkovnica,dok će analogni signal biti više u obliku telefonskog poziva ili video poziva.

Prijenos putem osnovnog i propusnog pojasa[uredi VE | uredi]

Fizički prenešeni signal može biti prenešen preko osnovnog pojasa (baseband) ili propusno pojasnog pojasa (passband). Osnovni pojas (ditalni signal preko digitalnog) je niz električnih ili svjetlosnih impulsa koji su proizvedeni linijskim kodiranjem. Tehnologija koja prenosi podatke preko osnovnog pojasa je Ethernet, optička vlakna i serijski kabeli. Propusni pojas (digitalni signal preko analognog) je modulirani sinusni val signala koji predstavlja digitalni tok bitova,a signal se stvara modulacijom i demodulacijom koju obavlja modemska oprema (npr. modem). Tehnologija koja prenosi podatke preko propusnog pojasa je kabelska televizija, telefonska mreža i bežična komunikacijska oprema.

Povijest primjene prijenosa podataka[uredi VE | uredi]

Podatci su se slali ne-elektroničkim putevima (npr. optičkim, mehaničkim, akustičnim) već od prve pojave komunikacije, dok je analogni signalprvi put poslan pojavom telefona. Kao takvi, prvi uređaji za elektromagnetski prijenos podataka koji su se pojavili u modernim vremenima su telegraf (1809.) i teleprinter (1906.).

U sadašnjosti, prijenos podataka se najviše koristi kod:


Prijenos podataka: računala[uredi VE | uredi]

Kod računala, prijenos podataka se najvećim dijelom odvija preko računalnih sabirnica i pretižito služi za komunikaciju računala sa perifernim uređajima putem paralelnih i serijskih priključaka (RS -233, Firewire, USB). Podatci se mogu prenjesti i preko medija za pohranjivanje podatka kako bi se eventualno uočile greške i ispravile (Error detection and correction).

Prijenos podataka:računalne mreže[uredi VE | uredi]

Podatci se mogu prenositi preko računalnih mreža tj. uređaja kao što su modemi (1940.), lokalni mrežni adapteri (1964.), ponavljači, razdjelnici, mikrovalne veze, bežične pristupne točke (1997.) itd., koji služe za komunikaciju između dva ili više računala.

Prijenos podataka: telefonske mreže[uredi VE | uredi]

Podatci se prenose i preko telefonskih mreža,tj. prenosi se velik broja telefonskih poziva preko iste bakrene ili optičke žice. Prijenos podataka se odvija pomoću PCM-a (pulse code modulation) u kombinaciji s TDM-om (time division multiplexing). Krajem 1990-ih, načini pristupa širokopojasnoj mreži kao što su ADSL, kabelski modemi, FTTB, FTTH su postali sve više rašireni u malim uredima i domova što omogućava brži razvoj telekomunikacijskih usluga, te zamjena trenutačnih usluga sa paketnim načinom komunikacije (IP tehnologija i IPTV).

Prijenos podataka: digitalna telekomunikacija[uredi VE | uredi]

Raširenost digitalne revolucije je stvorila mnoge digitalne telekomunikacijske aplikacije kod kojih se primjenjuje princip prijenosa podataka. Mobiteli druge generacije (2G), stanična telefonija, video konferencija, digitalna televizija, digitalni radio i telemetrija su samo neki od primjera takvih aplikacija.

Serijski i paralelni prijenos podataka u telekomunikaciji[uredi VE | uredi]

Serijski prijenos je sekvencijski prijenos sastavnih dijelova signala neke grupe koja predstavlja neki znak (ili zasebnu jedinicu) nekog podatka. Paralelni prijenos je istovremeni prijenos sastavnih dijelova signala neke grupe koja predstavlja neki znak (ili zasebnu jedinicu) nekog podatka.Paralelni način je brži od serijskog, ali se koristi na male udaljenosti, jer na veće udaljenosti dolazi do kvarenja poruke (što nije slučaj kod serijskog prijenosa).

Tipovi komunikacijskih kanala[uredi VE | uredi]


Raznovremeni i istovremeni prijenos podataka[uredi VE | uredi]

Raznovremeni (asikroni) prijenos podataka koristi početni (start) i završni (stop) bit kako bi označio da neki ASCII znak stiže i kada je završio (npr. 1 0100 0001 0 - gdje je "1" početni bit, a "0" završni bit). Istovremeni (sinkroni) prijenos podataka se ne koristi početnim i završnim bitovima, već sinkronizira brzinu prijenosa na početku i kraju prijenosa putem satnih signala koji su ugrađeni u svaku kompenentu.Iako je istovremeni prijenos brži, može doći do gubitka bitova ukoliko satovi prestanu biti sinkronizirani.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. A. P. Clark , "Principles of Digital Data Transmission", Published by Wiley, 1983
  2. Sergio Benedetto, Ezio Biglieri, "Principles of Digital Transmission: With Wireless Applications", Springer 2008, ISBN 0306457539, 9780306457531

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Transmission