Pučki ustanak

Izvor: Wikipedija

Pučki ustanak (mađ. Népfelkelő, njem. Landsturm) od 1868. naziv je za pričuvne postrojbe Austro-ugarske vojske na teritoriju Hrvatske.[1] Temeljio se na staroj tradiciji podizanja zemaljskog ili općeg ustanka u slučajevima rata ili velike opasnosti.[2] Stariji naziv za taj hrvatski pučki ustanak (vojsku Kraljevine Hrvatske) prije 1868. jest insurekcija.[3][2]

Insurekcija[uredi | uredi kôd]

Bitka kod Siska, 1593.

Od srednjega vijeka hrvatsko je kraljevstvo prema feudalnom pravu u slučaju opasnosti kao pomoć vladaru za obranu zemlje bilo obvezno podići vojsku, ovisno o osobnom statusu u društvu i veličini imovine, odnosno posjeda.[3] Insurekcijom je zapovijedao hrvatski ban, a u slučaju njegova odsustva mijenjao ga je kapetan ili potkapetan kraljevstva.[3]

Još 1478. zbog nadolazeće turske opasnosti Sabor je donio odluku o općem pozivu naroda pod oružje za obranu zemlje.[2] Plemići su morali na svakih 25 kmetova morali opremiti i dati jednog konjanika i jednog pješaka, dok su slobodnjaci osobno služili.[2] Obveze su često mijenjane sve dok Sabor 5. siječnja 1592. nije donio s:Zakon o općem ustanku, odnosno, insurekciji, kojem su se osobno morali odazvati svi plemići, slobodnjaci i građani.[2] Nemoćni i udovice plemića novcem su plaćali svoj doprinos obrani Hrvatske. Insurekcijska vojska imala je dvije vrste obveznika: veći dio bili su neplemići i podložni plemići koji su vojevali u sastavu pojedinih velikaških banderija, dok su manji dio bili srednji i sitni plemići (tzv. personalisti) koji su osobno morali ispuniti vojnu obvezu te su ulazili u sastav jedinstvenog državnog banderija.[2] Siromašniji su služili kao pješaci, a bogatiji kao konjanici. Insurekcija ili pučki ustanak mogao je biti opći i djelomičan.[3] Nadalje, razlikovala se personalna, banderijalna i portalna insurekcija:[3]

  • Personalna insurekcija odnosila se na plemiće (Turopoljce, Kalničane, iz okolice Sv. Ivana Zeline i drugi) koji su osobno morali poći u rat u banskim banderijima;[3]
  • Banderijalna insurekcija je u slučaju kada se podiže banderij kojeg su bili obvezni davati prelati i velikaši. Banderij je bio odred vojnika pod jednom zastavom (banderium) i vodstvom feudalnog gospodara. Podizali su ga vlasnici velikih imanja, a Sabor je određivao broj vojnika pojedinog banderija. Još od 15. stoljeća bilo je određeno da po jedan banderij podižu zagrebački biskup, kaptol, vranski prior i hrvatski ban. Banderijalisti crkvenih dostojanstvenika nazivali su se predijalisti.[3]
  • Portalna insurekcija se sastojala od broja obveznih vojnika iz seljačkih kuća (porta).[3]
Trenkovi panduri, 1740.
Hrvatski insurgenti u 18. stoljeću
Jelačićevi insurgenti 1848.

Vrstu insurekcije određivao je Sabor, koji ju je i uzdržavao unutar granica kraljevine. U slučaju da insurekcijska vojska ratuje izvan granica kraljevine njezine troškove snosio je kralj.[3] S prestankom izravne turske opasnosti insurekcija se više nije podizala, no ponovno je aktivirana u nekoliko navrata, kad je Monarhija bila pod izravnom ugrozom.[2] Tako su hrvatski insurgenti krenuli 1740. u Rat za austrijsko naslijeđe na poziv Marije Terezije, a insurekcija se proglašavala nekoliko puta tijekom Francuske revolucije.[2]

Stari, tada već anakroni običaj podizanja insurekcije potrajao je sve do 19. stoljeća kada doživljava svoj vrhunac.[3] Ratne 1809. godine u vrijeme Napoleonskih ratova u Hrvatskoj je podignuta najveća insurekcijska vojska do tada. Ne samo da je bila najveća, već je bila i najbolje organizirana: podignuto je gotovo 20.000 ljudi, a najveći dio priprema odradio je Sabor i Kraljevinska konferencija na čelu s banskim namjesnikom, zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcom.[3] Još nekoliko puta za vrijeme Napoleonskih ratova proglašavana je insurekcija, a posljednji opći ustanak Sabor je pokrenuo revolucionarne 1848., kad je Hrvatsku ugrozila agresivna mađarska hegemonija.[2] Ukidanjem kmetstva ukinuta je i drevna insurekcija, a zamijenili su je opća vojna obveza i ustroj domobranstva.[2]

Austro-Ugarska[uredi | uredi kôd]

Pučko-ustaška iskazna knjižica, 88. pučko-ustaški kotar, 1877.

Austro-ugarskom nagodbom 1867. osnovana je zajednička austro-ugarska vojska, koja se dijeli na stalnu vojsku i bojno pomorstvo, domobranstvo (posebno za austrijski, posebno za ugarski dio Monarhije) te isto tako i pučki ustanak.[4] Zajednička vojska ima zadaću braniti dvojnu monarhiju protiv "izvanjskog neprijatelja i uzdržavati red i sigurnost u zemlji".[4] Domobranstvu je zadaća podupirati zajedničku vojsku i braniti granice od napada, te iznimno za održavanje reda i sigurnosti.[4] Pučki se ustanak predviđa kao krajnja obrambena mjera u ratu u slučaju prodora neprijatelja na teritorij Monarhije.[4]

Pučko-ustaški obveznici u Austro-Ugarskoj su "osobe između 36. i 50. godine i one koje još nisu služile vojsku, dakle od 18. do 21. godine",[5] "rezervisti domobranskih jedinica, uglavnom starijih godišta; posljednja obrana"[6] Pučki ustanak se diže samo u slučaju rata, tj. opće mobilizacije, a posebno je ustrojen tek 1886.[7] Do noveliranja vojnog zakona iz 1908. pučki ustanak je postojao samo na papiru.[7] U ratu je i taj vid vojske djelomično funkcionirao kao trećelinijska vojna snaga, bez naoružanja, a često i bez časničkog i dočasničkog kadra.[7]

Ustroj[uredi | uredi kôd]

Hrvatski domobrani na križanju Šabac-Mitrovica-Bogatić, 2. prosinca 1914.

Poziv i otpust iz pučko-ustaške službe vrše od 1868. do 1914. pučko-ustaška kotarska zapovjedništva (mađ. Népfelkelő parancsnokság) (njem. Landsturmbezirkskommando) koja su nosila brojeve odgovarajućih domobranskih bojni i satnija: 81. pučko-ustaško kotarsko zapovjedništvo (Zagreb), 82. (Sisak), 83., (?) 84. (Karlovac), 85. (Ogulin), 86. (Gospić), 87. (Bjelovar), 88. (Varaždin), 89. (Nova Gradiška), 90. (Vinkovci) 91. (Virovitica) te (Rijeka).[8] Od 1914. do 1918. ustrojena su okrupljena pučko-ustaška zapovjedništva (njem. Landsturmkommando) koja su nosila brojeve pripadajućih domobranskih pukovnija: 23. pučko-ustaško zapovjedništvo (Šibenik), 25. (Zagreb), 26. (Karlovac), 27. (Sisak), 28. (Osijek) te 37. (Herceg Novi). Pučko-ustaški obveznici su slijedom toga prevedeni u šest pučko-ustaških pukovnija (njem. Landsturmregiment):

Prvi svjetski rat[uredi | uredi kôd]

Za domovinu palim junacima 37. domobranske i pučko ustaške pukovnije, 1917.
Podrobniji članak o temi: 104. domobranska pučko-ustaška brigada

Početkom Prvog svjetskog rata i u Hrvatskoj je također provedena opća mobilizacija, pa je od 25., 26., 27. i 28. pučko-ustaške pukovnije, zajedno s dvije dopunske pukovnije (38. i 10.), koje su tijekom rata popunjavane Hrvatima i Srbima s područja Hrvatske i Slavonije, oblikovana 104. domobranska pučko-ustaška brigada pod zapovjedništvom general bojnika Theodora Bekića.[9] U Osijek je, primjerice, 26. listopada 1914. stiglo 7.000 pučkih ustaša unovačenih iz godišta 1892., 1893. i 1894.[10] Za obranu morske obale je formiran 3. pučko-ustaški bataljun u Dubrovniku.

Raspuštanje pučkog ustanka[uredi | uredi kôd]

Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba pokrenut je krajem 1918. proces demobilizacije u kojem su raspušteni Pučki ustanak i Kraljevsko hrvatsko domobranstvo. Raspuštanje je počelo u studenome 1918., a pučko-ustaška zapovjedništva preustrojena su u pukovske okružne komande prema modelu koji je postojao u Kraljevini Srbiji.

Pučko-ustaške postrojbe u NDH[uredi | uredi kôd]

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. krenulo se u obnovu hrvatskog domobranstva - željela se nastaviti vojna tradicija iz vremena Austro-Ugarske. Tako je u sklopu Hrvatskih oružanih snaga od vojnih obveznika u ljeto 1944. pod zapovjedništvom general-bojnika Josipa Metzgera formiran Pučko-ustaški zdrug (zbor) s 4 pukovnije,[11][12] koje su se nazivale pučko-ustaškima:

  • Pučko-ustaška pukovnija "Baranja"
  • Pučko-ustaška pukovnija "Vuka"
  • Pučko-ustaška pukovnija "Posavlje"
  • Pučko-ustaška pukovnija "Livac-Zapolje"[11]

Ove postrojbe sastojale su se uglavnom od starijih vojnih obveznika, dok je časnički i dočasnički kadar bio ustaški, što ove formacije čini sličnima njemačkom Volkssturmu.[12] Pučko-ustaška pukovnija "Livac-Zapolje" pridružila se Luburićevoj "Ustaškoj obrambenoj brigadi" u prosincu 1944.[12] Ostale tri pukovnije su se borile zajedno kao dio 5. zbora, a raspuštene su u ožujku 1945.[12]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Hrvatski vojnički koledar, Zagreb, 1912., str. 1.
  2. ↑ a b c d e f g h i j HRT, TV kalendar, 5. siječnja - insurekcija
  3. ↑ a b c d e f g h i j k Vladimir Brnardić: : Hrvatska insurekcija 1809.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. rujna 2012. (Wayback Machine), Hrvatski vojnik, broj 51., rujan 2005.
  4. ↑ a b c d Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
  5. ↑ Vladko Maček, Memoari, Zagreb, 1992., IV - Prvi svjetski rat, str. 37
  6. ↑ Miroslav Krleža, Hrvatski bog Mars 1965, str. 456.
  7. ↑ a b c Nikola Tominac, U pripremi spomen knjiga o sudjelovanju ličana u Prvom svjetskom ratu. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. prosinca 2015. Pristupljeno 9. svibnja 2012.
  8. ↑ [1]
  9. ↑ austro-hungarian-army.co.uk. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. srpnja 2012. Pristupljeno 28. rujna 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  10. ↑ Hrvatska obrana, "Dolazak pučkih ustaša" Br. 255. 26. listopada 1914., str. 2
  11. ↑ a b vojska.net, oružane snage NDH, prosinac 1944.
  12. ↑ a b c d Allen Milcic: Croatian Axis Forces in WWII
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatski vojnik (http://www.hrvatski-vojnik.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatski vojnik.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pučki_ustanak&oldid=6822198"