Radiohead

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Radiohead

Radiohead: Thom Yorke, Jonny Greenwood, Colin Greenwood, Ed O'Brien, Phil Selway

Radiohead: Thom Yorke, Jonny Greenwood, Colin Greenwood, Ed O'Brien, Phil Selway
Osnivanje Abingdon, Oxfordshire, Engleska
Žanr/ovi Alternativni rock, eksperimentalni rock, electronic
Djelatno razdoblje 1985. – danas
Producentska kuća XL, Ticker Tape Ltd., Hostess, TBD, Parlophone, Capitol
Web-stranica radiohead.com
Članovi (članice)
Thom Yorke
Jonny Greenwood
Colin Greenwood
Ed O'Brien
Philip Selway

Radiohead britanska je rock skupina iz Abingdona, Oxfordshirea, osnovana 1985. godine. Grupa se sastoji od Thoma Yorkea (vokal, gitara, klavijature), Jonnyja Greenwooda (gitara, klavijature, ostali instrumenti), Eda O'Briena (gitara, prateći vokal), Colina Greenwooda (bas, sintisajzer) i Phila Selwaya (bubnjevi, udaraljke ).

Radiohead su prodali više od 30 milijuna albuma širom svijeta, njihov rad je postavljen visoko kod glazbenih kritičara i u anketama slušatelja. 2005. godine Radiohead su rangirani na 73. mjestu popisa "Najveći glazbeni umjetnici svih vremena" časopisa Rolling Stone, dok su Ed O'Brien(60. mjesto) i Jonny Greenwood(59. mjesto) uključeni na popis "Najveći gitaristi svih vremena" , a Thom Yorke(66. mjesto) u njihov popis "Najveći pjevači svih vremena".

Dok su njihovi raniji albumi bili najutjecajniji na britansku rock i pop glazbu,kasnija djela su ostavila ogroman utjecaj u mnogim glazbenim žanrovima. Iako je njihov stil ponekad klasificiran kao alternativni rock, na njega je duboko utjecala glazba različitih stilova. Radiohead je cijenjen zbog svojih višeslojnih pjesama i razvoja iz albuma u album, kao i koncerata uživo. Jedan su od najkreativnijih bendova s poklonicima diljem svijeta, spremni na rizik i eksperimentiranje novim i potpuno različitim glazbenim izričajima.

Povijest[uredi VE | uredi]

Počeci i rani uspjeh: Pablo Honey i The Bends (1985.-1995.)[uredi VE | uredi]

Radiohead je oformljen sredinom 1980-ih, originalno pod imenom "On A Friday"(referirajući na jedini dan kad su svi članovi benda mogli vježbati). Nakon okupljanja 1988. članovi benda su se razišli na nekoliko godina kako bi se posvetili studiju ili drugim poslovima da bi se ponovo okupili 1991. Tada izdaju svoj prvi demo "Manic Hedgehog".

Različite izdavačke kuće su počele pokazivati interes za njih i konačno su potpisali za EMI. Tada su shvatili da je ime benda loše i odlučili su ga promijeniti u Radio Head, naslov pjesme grupe Talking Heads s albuma "True Stories" koji je članovima benda omiljen i kasnije imao veliki utjecaj na njihov album Kid A. Prvi EP je izašao u ožujku 1992., sa 4 pjesme i "Prove Yourself" kao glavnim singlom. Došao je na 101. mjesto UK ljestvice singlova.

Tada je na red došao "Creep" koji je postao iznimno popularan i omiljen među fanovima, ali članovi benda nisu bili zadovoljni njime i odbijali su ga svirati na koncertima, vjerujući kako je krivo protumačen i precijenjen od fanova. Singl "Creep" je izašao u rujnu 1992., a album Pablo Honey (koji je završen u studiju u Oxfordu) je odgođen do veljače iduće godine.

U međuvremenu, radijska postaja Live 105 iz San Francisca Pablo Honey je proglasila svojim omiljenim albumom godine i ubrzo proslijedila KROQ-u iz L.A.-a i ostalim postajama zapadne obale. Singl je došao na 34. mjesto u SAD-u, a Pablo Honey je postigao zlatnu tiražu. Godinu dana nakon što je izašao, "Creep" je konačno došao na 7. mjesto UK ljestvica. Pablo Honey je bio dobar album, kojem je falilo snage i eksperimentiranja njihovih kasnijih radova, ali potencijal benda je bio očit u pjesmama "Creep", "Anyone Can Play Guitar", "Thinking About You" i "You". Album je postajao uspješan diljem svijeta i Pablo Honey turneja je potrajala 2 godine.

Bend je na turneji isprobavao nove pjesme što je pomoglo u stvaranju novog albuma 1995. The Bends. S obzirom na to da su do tada označavani kao bend s jednim hitom bio je neočekivano i iznenađujuće zreliji od njihovog prvijenca.

EP My Iron Lung(1994.) je objavljen između dva albuma i predstavljao je prijelaznu fazu između jednostavnosti Pablo Honey i muzičke dubine njihovog sljedećeg albuma. Zahvaljujući tome što su radili na pjesmama za vrijeme turneje, kad su se vratili u Veliku Britaniju ubrzo su dovršili album. Pod utjecajem muzike 1960-ih, također i tada popularnih bendova kao što su Pixies i R.E.M. album je bio značajan korak naprijed za bend. Pjesme poput "Planet Telex", "Street Spirit(Fade Out)" i "Fake Plastic Trees" bile su snažne, originalne i pokazatelji značajnog razvoja benda.

Iako nije bio britpop album, povezivali su ga s tim glazbenim pokretom zajedno sa slavnim bendovima poput Oasis, Blur, Pulp i Suede.Danas mnogi kritičari i fanovi smatraju The Bends jednim od najboljih albuma 1990-ih.

Slava, pohvale, kritike i eksperimentiranje: Ok Computer, Kid A, Amnesiac (1996.-2001.)[uredi VE | uredi]

Početkom 1996. su počeli stvarati OK Computer u njihovom probnom studiju Canned Applause, preuređenom skladištu voća, opremljenom najmodernijom opremom za snimanje. Do srpnja su snimili 4 pjesme, a poučeni iskustvom s The Bends odlučili su izvesti pjesme u živo prije nego dovrše album.Do srpnja 1996. Canned Applause je bio spreman za snimanje. Bio je to prvi put da je bend pokušao izvući pjesme izvan konvencionalnog studija i unatoč eksperimentiranju 4 pjesme s Canned Applause su našle svoje mjesto na albumu. Bile su to "Subterranean Homesick Alien", "Electioneering", "The Tourist" i "No Surprises".Krajem srpnja i u kolovozu kratko su se vratili na turneju kako bi prezentirali nove pjesme. U rujnu su se preselili u St. Catherine's Court, vilu u vlasništvu glumice Jane Seymour, gdje su snimili ostatak OK Computer bez pritiska. Maksimalno su iskoristili brojne sobe i atmosferu u kući, ali i izolacija od vanjskog svijeta ih je ohrabrila da rade u drukčijem ritmu, puno fleksibilnije i spontanije. Dvije pjesme, "Exit Music (For a Film)" i "Let Down" su snimljene u živo. Do Božića 1996. album je bio dovršen. 16. lipnja 1997. OK Computer je objavljen i bio je još bolje prihvaćen od The Bends. U njemu je Radiohead uveo neuobičajene glazbene elemente, eksperimentiranje ambijentom i bukom kako bi stvorili set pjesama koje mnogi smatraju vrhuncem rock glazbe kraja 20. stoljeća. Album je osvojio Grammy za najbolji alternativni album, nakon čega je slijedila njihova velika turneja "Against Demons World Tour". Objavili su dva EP-a No Surprises/Running From Demons(1997) i Airbag/How Am I Driving?(1998). Dojmljiviji je drugi na kojem je nekoliko pjesama koje se mogu opisati kao most između progresivnog alternativnog rocka OK Computer-a i njihovog eksperimentalnog rada.OK Computer se smatra jednim od najboljih rock albuma i još uvijek je na vrhu različitih glazbenih ljestvica. Definirao je Radiohead kao veliki bend i uzdignuo ih među najveće bendove 90-ih, među zvijezde poput R.E.M. i U2. Iscrpljeni slavom i gotovo potpuno istrošeni na kraju OK Computer turneje 1998., sljedeću godinu su proveli relativno tiho. Thom Yorke je priznao da je nakon turneje bend zaista bio na rubu raspada. Priznao je i da je pao u depresiju, ali se uspio oporaviti. Osobito se brinuo za prijateljstvo s Michael Stipeom (R.E.M.) koji se pokazao kao velika inspiracija Yorkeu, kako duhovno, tako i u stvaranju pjesama. Thom navodi kako su neke od najsnažnijih pjesama Radioheada s albuma nakon OK Computer inspirirane Michaelovim riječima i njegovom velikom i neumornom potporom.Bend je nastupio jedino na koncertu Amnesty International u Parizu (10. prosinca 1998.), a Thom Yorke i Jonny Greenwood su nastupili na Tibetan Freedom koncertu u Amsterdamu gdje su promovirali novu pjesmuf "Pyramid Song".


Konačno su se vratili u studio kako bi snimili Kid A. Nisu željeli napraviti sljedbenika OK Computer u istom glazbenom stilu i odlučili su biti još ambiciozniji nego prije, stvarajući eksperimentalni elektronski album s minimalnom uporabom gitare koji spaja lirske i muzičke dubine ranijih radova s minimalističkim stilom.Album je završen u travnju 2000., bez singlova, bio je promoviran uglavnom na internetu. Tada je došlo do Radioheadove veze s Napsterom. Tri mjeseca prije izlaska Kid A, MP3 verzije kopletnog albuma su se našle na serveru i mogle downloadirati, tako da su do njegovog izlaska milioni fanova već posjedovali cijeli album. Izdavačka industrija je pretpostavila da je album sada osuđen na propast, s obzirom na to da su ga fanovi već besplatno nabavili. Ali desilo se upravo suprotno i bend, koji nikad do tad nije došao do 20. mjesta UK top ljestvica, zasjeo je na 1. mjesto u 1. tjednu Kid A-a. Album nije imao veliki marketing, nije se puštao na radijskim postajama i svejedno je stekao golemi broj fanova, možda upravo zbog Napstera i promocije na internetu. Bez obzira na razloge uspjeha albuma, Kid A je Radiohead pretvorio u super zvijezde.Objavljen je u listopadu 2000., a kao utjecaji su navedeni Alice Coltrane, Charles Mingus i Paul Lansky. Poput prethodnika, osvojio je Grammy za najbolji alternativni album, što je potvrdilo Radioheadov zvjezdani status. Neki kritičari su optuživali bend da su stvorili album koji nije lako slušljiv i pogodan za puštanje na radijskim postajama, ali većina fanova ga je proglašavala remek-djelom. Danas se Kid A smatra najboljim elektronskim albumom jednog rock benda i jednim od najboljih Radioheadovih albuma. Sljedbenik Amnesiac, objavljen u lipnju iduće godine sadržavao je daljnje pjesme sa snimanja Kid A. Zamišljeni kao dvije odvojene sekvence pjesama, ta dva albuma su slična u stilu i povezani su sa dvije različite verzije iste pjesme, "Morning Bell". Objašnjavajući odluku da objavi dva albuma umjesto jednog, Thom navodi: "Različiti su jer ne mogu postojati u ravnoj liniji jedan kraj drugog, međusobno se poništavaju, dolaze sa dva različita mjesta, mislim... Na neki čudan način, mislim da Amnesiac daje novi pogled na Kid A, formu objašnjenja. Nešto traumatično se dešava na Kid A i ovo je pogled unatrag na to, pokušaj da se posloži što se dogodilo. Vratite se i poslušajte Kid A nakon slušanja Amnesiaca i mislim da ćete to čuti." Album je vrlo dobro primljen i skoro je dosegnuo prodaju Kid A. Iako mnogi fanovi više vole Kid A od Amnesiac, on bi trebao biti doživljen kao sljedeće uspješno i eksperimentalno poglavlje Radioheadove ekspedicije u glazbeni svijet.Nakon izlaska albuma bend je organizirao vlastiti mini festival u Oxfordskom South Parku na kojem su, uz njih, nastupili Sigur Ros, Supergrass i Humphrey Lyttelton ( koji je svirao trubu na "Life In A Glass House", završnoj pjesmi Amnesiaca). To je bio koncert na kojem su konačno odsvirali "Creep", nakon što su godinama odbijali izvoditi tu pjesmu. Prvo su namjeravali izdati "I Might Be Wrong" kao novi singl nakon "Pyramid Song" i "Knives Out", ali uskoro se ideja proširila na kompletan live album. U jesen 2001. objavili su svoj prvi live album I Might Be Wrong:Live Recordings na kojem su bili nastupili u Berlinu, Londonu, Parizu i na nekoliko drugih koncerata, a također i neobjavljena pjesma "True Love Waits".