Rat u Bosni i Hercegovini

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži
Rat u Bosni i Hercegovini
 Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava)
Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.
Povijest Bosne i Hercegovine
Sarajevska skupština gori

Rat na području Bosne i Hercegovine, od 1992.. do 1995. godine.

Zaraćene strane:

Materijalna šteta se procjenjuje u milijardama dolara.

Grad Sarajevo je bio pod opsadom punih 1 425 dana, u teškoj oskudici vode, struje, plina, hrane i drugih osnovnih životnih potreba. Bio je pod stalnim artiljerijkim i snajperskim napadima.

Rat je završen 1995., kad su bosanskohercegovački predsjednik Alija Izetbegović, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali Daytonski mirovni sporazum.

Sadržaj

[uredi] Tijek događaja

[uredi] Uvod u rat

[uredi] Raspad Jugoslavije i demokracija

Tijekom osamdesetih godina dolazi do porasta nacionalizma u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Koristeći navodnu ugroženost Srba na Kosovu od strane Albanaca u Srbiji na vlast dolazi Slobodan Milošević koji uskoro pučevima takozvanim događanjima naroda u Crnoj Gori, Kosovu i Vojvodini osvaja 4 od 8 mjesta u jugoslavenskom predsjedništvu. Te akcije u ime srpstva dovode jačanja nacionalizma u svim ostalim jugoslavenskim republikama (Slovenija, Hrvataska, Bosna i Hercegovina, Makedonija) gdje se tamošnje stanovništvo protivi nastanku nove Jugoslavije u kojoj će dominirati Srbija. Ubrzo takav razvoj događaja dovodi do kratkog rata u Sloveniji i agresije na Hrvatsku 1991 godine.

Istovremeno 1989. godine [1][2] u Bosni i Hercegovini na nagovor Dobrice Ćosića budućeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije bivši osuđeni kriminalac Radovan Karadžić koji je sam sebe proglasio ludim da ne bi odslužio kaznu [3] dobiva zadatak osnivanja Srpske Demokratske Stranke s ciljem zadržavanja "srpskih područja" u sklopu Jugoslavije ako Bosna i Hercegovina proglasi nezavisnost.

Tijekom svibnja sljedeće godine je osnovana stranka bošnjačkog naroda imena Stranka demokratske akcije. Njen prvi predsjednik je bio Alija Izetbegović koji je tijekom osamdesetih godina bio osuđen na robiju zbog teksta Islamska deklaracija. Zadnja od osnovanih nacionalnih političkih stranaka je ona hrvatskog naroda koja se pod imenom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine osniva u kolovozu 1990. Za predsjednika stranke će najprije biti izabran Davorin Perinović koji će nakon incidenta u Australiji biti zamijenjen s piscem Stjepanom Kljujićem 7. rujna 1990. godine. Tijekom prvih demokratskih izbora u studenom 1990. godine nacionalne stranke će osvojiti 204 od 230 mjesta u parlamentu i stvoriti koalicijsku vladu. Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine je trebao postati Fikret Abdić jer je dobio najveći broj glasova, ali on prepušta taj položaj svom stranačkom predsjedniku Aliji Izetbegoviću.

[uredi] Pripreme za rat

Demokratski dogovor neće dugo potrajati tako da 24. listopada 1991. uvjereni u do tada dobivenu vojnu i svaku drugu pomoć od takozvane JNA i Srbije putem vojnog plana RAM s ciljem ujedinjavanja svog srpstva [4] SDS i Radovan Karadžić napuštaju koaliciju i osnivaju Narodnu skupštinu Srpskog naroda Bosne i Hercegovine koja će organizirati referendum srpskog naroda za proglašenje srpske republike s ciljem priključenja Srbiji. Još koji mjesec ranije srpski narod je počeo po hrvatskom scenariju osnivati srpske autonomne oblasti koje će se 9. siječnja 1992. godine ujediniti u Republiku Srpsku.

Masovno naoružavanje Srba u Bosni i Hercegovini nije prošlo nezamjećeno od međunarodne zajednice tako da američki ministar vanjskih poslova James Baker tijekom rujna 1991. godine upozorava Vijeće sigurnosti [5] na ratne pripreme, ali to upozorenje pada na gluhe uši Velike Britanije i Francuske koje se prave da se ništa ne događa. Na žalost Bosne i Hercegovine u skladu s dogovorom koje su te dvije sile nametnule SADu jugoslavenski ratovi su europski problem i Europa ga mora rješiti. Bakerovu sudbinu po ovom pitanju će ponoviti bosanski predsjednik Alija Izetbegović koji u prosincu 1991 traži slanje vojnika UNa kako bi se sprečio rat prije nego što počne [6]. Jedini odgovor na to srpsko naoružavanje postaje embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju čime se oduzela mogućnost Bosni i Hercegovini na samoobranu [7]. Bez obzira na taj embargo izvještaj vojnog područja druge armije "Jugoslavenske" vojske od 20. ožujka 1992. godine govori da je bosanskim srbima podijeljeno 51,900 primjeraka lakog oružja i SDS je nabavio još 17,300 pušaka, dok je ta ista "jugoslavenska" vojska u prosincu 1991. godine postavila teško naoružanje oko Sarajeva, Tuzle, Mostara i Bihaća [8].

Samo dvadesetak dana nakon osnivanja Narodne skupštine Srpskog naroda HDZ osniva Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosne koja će ipak priznavati bosansku vladu i državu.

Cijelu jesen i zimu 1991-92 Bosne i Hercegovina živi na rubu između rata i mira s bezbroj oružanih incidenata, ali za najraniji datumi od kojih se može govoriti o ratnom sukobu su prvi dani ožujka kada srpske paravojne snage pokušavaju osvojiti most koji spaja Bosanski Brod s Slavonskim brodom samo da bi bile odbijene od lokalnog stanovništva [9]. Iako će se ratne operacije oko ovog strateško važnog grada nastavljati s kratkim prekidima sve do njegovog pada mnogo mjeseci kasnije ova bitka se još uvijek smatra "incidentom", a ne početkom rata

[uredi] Referendumi

U scenariju nasljeđenom iz Hrvatske Srbi u Bosni i Hercegovini raspisuju za 9 i 10. studeni 1991. godine referendum tamošnjeg srpskog naroda. Po očekivanju Srbi izglasavaju stvaranje samostalne srpske republike na teritoriju Bosne i Hercegovine s namjerom da se priključe ostacima Jugoslavije. Taj referendum je uskoro proglašen protuzakonitim, a vlada po nagovoru zapadnih sila [10] raspisuje za 29. veljaču i 1. ožujak 1992. referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Kao i u Hrvatskoj Srbi odbijaju glasovati tako da na referendum izlazi manje od 70 % osoba s pravom glasa, a 98 % od njih glasa za nezavisnost.

Srpski odgovor na referendum postaje dizanje barikada u Sarajevu i drugim gradovima koje će ipak biti maknute 5 ožujka.

[uredi] Stvaranje Republike Srpske

[uredi] Srpsko-crnogorska agresija

Bez obzira na potpisani mirovni sporazum od 18. ožujka 1992. godine o stvaranju nezavisne Bosne i Hercegovine koja će biti podijeljena na nacionalna područja čije granice će kasnije biti određene [11] rat u Bosni i Hercegovine službeno počinje 1. travnja 1992 godine kada paravojne snage jugoslavenskog agenta [12] Arkana prelaze srpsko-bosansku granicu, napadaju, a ubrzo potom i zauzimaju Bijeljinu gdje počinju vršiti masovna ubojstva [13] i silovanja nesrpskog stanovništva. Sličnu sudbinu uskoro doživljava Zvornik kojeg prvo napada "JNA" samo da bi ga potom prepustila Arkanovoj paravojsci koja ponavlja svoj "uspjeh" iz Bijeljine. Taj ratni recept će se ponoviti u cijeloj istočnoj Bosni, a najpoznatiji od travanjskih masakara će postati onaj u Foči gdje srpske paravojne snage koje dolaze iz Crne Gore postižu bolji "rezultat" nego njihovi prethodnici iz drugog svjetskog rata koji su 1941 zaklali "samo" 2,000 bošnjaka i silovali tamošnje žene [14]. Moderni četnici će u Fočanskom genocidu [15] ubiti 2,704 nesrba [16] , a bošnjakinje stare 15 ili više godina će biti zatvorene u kampove za silovanje kako bi rađale "srpsku djecu" [17][18]

Istovremeno s tim masakrima u Sarajevu je stanovništvo masovno izašlo na ulice tijekom mirovnih demonstracija kako bi se zaustavio rat. Srpski odgovor na to postaje ubijanje mira kada snajperisti iz hotela Holiday Inn koji se nalazi pod srpskom kontrolom pucaju i ranjavaju minimalno 15 civila [19] koji traže mir. Ako je na početku i postojala sumnja po pitanju toga čiji vojnici su pucali, misterija je vrlo brzo rješena dolaskom ultimatuma Srpske Demokratske Stranke da zarobljeni snajperisti moraju biti pušteni na slobodu ili će Sarajevo biti gađano iz teške artiljerije [20]. Vijest o priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine od strane međunarodne zajednice 6. travnja 1992 kratkotrajnu nadu koja ubrzo umire. Ostatak Jugoslavije to jest Srbija i Crna Gora najprije upozoravaju međunarodnu zajednicu da ne priznaju novonastalu državu [21], a nakon što se to ipak dogodilo jasno naglašavaju svoju želju za aneksijom dijelova susjedne države izjavom jugoslavenskog zamjenika ministra vanjskih poslova:

"Priznanje je bilo uranjeno, jer je međunarodna zajednica trebala pričekati da nacionalne države preuzme svoj završni oblik" [22]

S druge strane Hrvatska bez obzira na neke kontroverzne izjave i sastanke njenog rukovodstva (dogovor u Karađorđevu) neupitno priznaje nezavisnost Bosne i Hercegovine. Istu političku odluku donose i bosanski hrvati čije oružane snage uspješno odbijaju srpske napade na Mostar i Bosanski Novi, a čak i zauzimaju Kupres grad s srpskom većinom [23]

Srpski ratni ciljevi su bili otpočetka svima veoma jasni pošto su gotovo neprekidno naglašavali da su oni koji čine samo trećinu bosanskohercegovačkog stanovništva vlasnici 60 % države [24]. Taj vojnopolitički cilj oni će gotovo ostvariti već u prvih mjesec dana "borbi" protiv praktički nenaoružanih Bošnjaka tako da već 29. travnja kontroliraju 50 % države [25]. Odlučujući trenutak ove faze rata postaje napad "Jugoslavenske Armije" na Sarajevo početkom svibnja [26]. Neuspjeh ovog napada znači da je projekt stvaranja Velike Srbije o kojemu otvoreno govore srpski dužnosnici [27] doživio barem trenutačni neuspjeh. Također taj neuspjeh kao i američki pritisak rezultira odlukom Srbije da "povuče" svoje vojne snage iz Bosne i Hercegovine. To povlačenje se po armijskim izvorima sastoji od smanjenja vojnih snaga za samo 20 % pošto su po tom izvori svi ostali vojnici bosanski Srbi. U trenutku donošenja te odluke bosanski Srbi u skladu s prvobitno proklamiranim ciljem kontroliraju minimalno 60 % Bosne i Hercegovine [28]

[uredi] Genocid ??

Detaljniji članak o ovoj temi: Suđenje za genocid u Bosni i Hercegovini

Ujedinjeni Narodi već u listopadu 1992. godine dobivaju službeni izvještaj koji govori veoma jasno i nedvomisleno o situaciji u Bosni i Hercegovini [29]: "Zajedno s vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promjenio demografsku strukturu države i tako stvario uvjete za njenu podjelu ili drugim rječima govoreći kako bi dao međunarodnoj zajednici takozvane argumente za podjelu države"

i

"Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih gradskih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubojstava, psihičkog i fizičkog mučenja i nasilnog preseljenja. Već sada (listopad 1992) postoje etnički očišćena naselja u kojima žive samo Srbi. Brojni primjeri istovremenog genocida protiv nesrpskog stanovništva uključujući međusobno udaljena naselja bez ikakve sumnje dokazuje da je ova zavjera organizirana unaprijed od ekstremnih lidera Srpske Demokratske Stranke",

a generalni sekretar Ujedinjenih Naroda Boutros Boutros-Ghali je slično bio govorio već pet mjeseci ranije to jest 29. svibnja 1992 o 520,000 stanovnika protjeranih iz svojih stanova kao rezultat kampanje etničkog čišćenja [30]

Mnogo kasnije će doći i sudske presude povodom ovog genocida. Bavarski sud će osuditi srpskog "vojnika" Novislava Đajića za genocid na području grada Foče 23. svibnja 1997. godine [31] , a 26. rujna iste godine drugi srpski "vojnik" Nikola Jorgić je osuđen za genocid na području Doboja [32]

S druge strane u kontroverznoj sudskoj odluci Međunarodnog suda pravde u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore zbog genocida sud će zaključiti da je na području Sarajeva, Banja Luke, Prijedora, Brčkog i istočne Bosne i Hercegovine (kao i koncetracionim logorima) da je došlo da masivnog ubijanja Bošnjaka koje upućuje da je riječ o ciljanim ubijanjima. Ipak sud nije uvjeren na temelju dokaza da je masivno ubijanje Bošnjaka vršeno s ciljem uništenja Bošnjaka. Zbog toga u ovom slučaju nije riječ o genocidu. [33]. Bez ozbira na ovu kontroverznu presudu najvišeg svjetskog suda europski sud za ljudska prava će kasnije potvrditi presudu Nikoli Jorgiću kojeg je njemački sud bio osudio za genocid.

Masovna ubojstva nesrba, silovanja nesrpkinjama i trgovanje njima (bijelo roblje), otvaranje koncentracionih logora za osobe pogrešne nacionalnosti na području Republike Srpske su bile poznate činjenice za zapadnu međunarodnu zajednicu koja je odlučila ignorirati ih. Po rječima John Foxa djelatnika američkog ministarstva vanjskih poslova SAD je znao za logore otvorene od srpskih snaga za nesrbe od lipnja 1992. godine [34]. S druge strane Europa se pokušala pokrenuti u isto vrijeme, ali to će propasti, a britanski premijer John Major će se kasnije u svojoj autobigrafiji pohvaliti kako je blokirao pokušaj Nizozemske u ljeto 1992 godine da se optuži Srbiju za zločine u Bosni i Hercegovini [35].

[uredi] Cijena ljudskog života

Detaljniji članak o ovoj temi: Logori za silovanje

logori na području Republike Srpske

Nakon pada gradova u srpske ruke tamošnje nesrpsko stanovništvo je izgubilo sva ljudska prava i postalo samo igračka u njihovim rukama. U takvoj situaciji srpskih vojnici su počeli kupovat, prodavati i poklanjati nesrbe, a prije svega tamošnji ženski dio stanovništva [36]. Tijekom sudskog slučaja je zaključeno da su pripadnici srpske paravojske na području Foče kupovali i prodavali silovane Bošnjakinje po cijenama od 200 njemačkih maraka za djevojčicu od 12 godina [37] i 500 njemačkih maraka za "ženu" od 15 godina [38]. U određenim slučajevima srpski vojnici su dopuštali svojim drugovima da siluju bošnjakinje u njihovom vlasništvu što je dokazano na suđenju Dragoljubu Kunarcu koji je za to tražio 100 njemačkih maraka [39]

Na područjima s gdje su "regularne" snage Republike Srpske preuzele vlast cijene ljudskih života su bile mnogo više tako su na području Prijedora tamošnje srpske vlasti donijele ukaz da nesrbi moraju platiti 10,000 njemačkih maraka po osobi kako bi dobili službenu dozvolu za odlazak. Osobe koje to ne plate, a pokušaju otići to čine protuzakonito [40]. Sveukupno 14,000 nesrba s šireg područja Prijedora koji nisu uspjeli kupiti pravo na život je ubijeno. U Bijeljini također pod potpunom kontrolom Republike Srpske cijena za bošnjakinju od 21 godine (plus dva mala djeteta) koja je bila godinu dana silovana u logoru za silovanja tako da je posijedila je bila 5,600 njemačkih maraka što je za nju platio porodični prijatelj srpske nacionalnisti kako bi je spasio daljnjih patnji [41]. Sveukupno između 30,000 i 50,000 prije svega Bošnjakinja će biti silovana u prvom dijelu rata [42]


[uredi] Logori

Detaljniji članak o ovoj temi: Logori u Bosni i Hercegovini

Nesrpskog stanovništvo na području Republike Srpske koje nije pobjeglo dok se moglo ili imalo novaca za kupiti slobodu je najčešće završilo u koncetracionim logorima otvorenim na području cijele države. Najzlogasniji od njih će postati logor Omarska za područje Prijedora u kojem će biti ubijeno između 4 i 5 tisuća logoraša .[43][44]. Drugi poznatiji logori otvoreni od Republika Srpske su bili Trnopolje i Keraterm također za područje Prijedora, Manjača kod Banja Luke, Uzamnica kod Višegrada i mnogi, mnogi drugi.

Tijekom kolovoza 1992 godine vlada Bosne i Hercegovine će optužiti Republiku Srpsku za postojanje stotinjak logora (Običnih i onih za silovanje) u kojima se nalazi 95,000 Bošnjaka i Hrvata [45], a konačni broj logoraša će biti procjenjen na 200,000 [46].

[uredi] Herceg-Bosna

Do prvih službenih kontakata između prestavnika Herceg-Bosne i Republike Srpske (ili njenih preteča) dolazi još tijekom Domovinskog rata kada dolazi do sastanka između Stjepana Kljujića predsjednika HDZa Bosne i Hercegovine i Krajišnika koje je predstavljao Srbe. Nakon odbijanja Kljujićevog zahtjeva da Bosanski Srbi priznaju granice Hrvatske oni prekidaju sve kontakte s njim [47]. Nekoliko mjeseci kasnije pa naređenju hrvatskog predsjednika Franje Tuđman, Stjepan Kljujić koji je bio neupitno lojalan jedinstvenoj Bosni i Hercegovini je smjenjen i na njegov mjesto šefa HDZ BiH je postavljen Mate Boban. Zbog bolje pripremljenosti za početak rata i materijalne pomoći iz Hrvatske snage vojne snage Herceg-Bosne uspješno odbijaju napade "Jugoslavenske vojske", ali već 6 svibnja 1992 godine dolazi do sklanja dogovora u Grazu između Mate Bobana i Radovana Karadžića o podjeli Bosne i Hercegovine. Hrvatske obrambene snage koje su se zalagale za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu su gotovo odmah izdale proglas kojim se odbacuje ta "izdaja" [48], a tijekom ljeta su počele napad na Trebinje u suprotnosti s dogovorom Boban-Karadžić. U takvoj situaciji zapovjednik HOSa je dobio poziv na sastanak s Bobanom u Mostaru. Nakon sastanka on i njegovih 8 pomoćnika je bilo ubijeno u zasjedi snaga HVOa 9.kolovoza 1992. godine [49]. Tim ubojstvom je među bosanskim hrvatima konačno slomljena politička akcija koja se borila za zajedničku građansku Bosnu i Hercegovinu, a vlast je definitivno preuzela politička opcija koja se zalagala za dogovor s Srbima i podjelu države.

Nakon rješenih problema u Hercegovini za Herceg-Bosnu se pojavilo pitanje Posavine koja je još po prvobitnom srpskom osvajačkom planu morala biti osvojena u prvih danima rata, ali je tamo bila odbijena od lokalnog stanovništva, a potom i od Hrvatske vojske. Po rječima načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Petra Stipetića Posavina je bila izdana u listopadu 1992. godine [50]. Do raspada bojišta u Posavini dolazi nakon posjete zamjenika ministra obrane Slobodana Praljka koji dolazi u stožer 109 brigade hrvatske vojske. Praktički odmah nakon sastanka ta brigada će bez ikakvih objašnjenja napustiti bojište[51]. Drugi slučaj izdaje Posavine se događa u prosincu 1992 godine kada su Hrvatske i Bošnjačke vojne snage dogovorile zajednički napad kako bi zauzeli koridor i tako ostavile Knin i Banja Luku bez mogućnosti da dobivaju ikakvu pomoć iz Beograda. Taj napad je bio zaustavljen direktnim naređenjem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana [52].

[uredi] Embargo na oružje

Tijekom Domovinskog rata to jest 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda donijelo je odluku o embargu na oružje za cijelo područje Jugoslavije [53]. Taj embargo će se provoditi nakon nezavisnosti i tijekom cijelog rata protiv Bosne i Hercegovine i njenog prava na samoobranu koje je garantirano poveljom Ujedinjenih Naroda. Pokušaj vlade da UN ukine embargo u doba srpsko-crnogorske agresije i tijekom genocida u istočnoj Bosni će biti odbijen, a namjesto njega Vijeće sigurnosti nameće vladi UNPROFOR s zadatkom dostave hrane kako civilno stanovništvo ne bi umrlo od gladi. Sramotnost te odluke o embargu će biti potvrđena kasnije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda i Vijeća sigurnost u tri kasnija glasovanja kada niti jedan zagovornik embarga zbog pritiska javnosti i znanja o bošnjačkim žrtvama neće imati hrabrosti glasati protiv njegovo ukidanja. Prvo od tih sramotnih glasovanja će se dogoditi 29 lipnja 1993. godine kada 6 članova Vijeća Sigurnosti glasuje za ukidanje embarga, dok ih u zavjeri šutnje 9 glumi neutralnost i odbija dati svoj glas rušeći tako rezoluciju bez da je itko glasovao protiv [54]. Po sličnom scenariju prolaze i glasovanja manje važne Generalne skupštine tako da je 20.12.1993 rezultat 109 za ukidanje, a 57 je bilo neodlučno bez da je itko podržao embargo, a gotovo godinu dana kasnije (03.12.1994. godine) 97 članica će glasati za ukidanje, a 61 će izabrati neodlučnost tako da ponovno nitko neće glasovati protiv.

Povelja Ujedinjenih naroda koja govori da svaka država ima pravo na samoobranu je bila najproblematičnija europskim zagovornicima embarga. Oni su zastupali tezu da pošto se UNPROFOR koji je nametnut Bosni i Hercegovini protivno njenim željama tamo nalazi ta država je izgubila pravo na samoobranu pošto je Vijeće sigurnosti na sebe preuzelo taj posao [55]. Zbog utjecaja ovog embarga na povećanje broja bošnjačkih žrtava pravni stručnjaci su vodili rasprave da li su Ujedinjeni Narodi postali suučesnici u genocidu (kršenje konvencije o genocide [56]) ili ne. Na kraju zaključak je bio da za genocid nužno je imate namjeru, a kako Ujedinjeni Narodi nisu imali namjeru počiniti genocid tada su proglašeni nevinima [57].

Bez obzira na tako dobivenu nevinost grižnja savjesti će progoniti Vijeće sigurnosti godinama nakon rat u Bosni i Hercegovini tako da ono donosi reoluciju o zaštiti civila u ratnim područjima 2000 godine [58], a potom 2006 godine onu o zaštiti od genocida i etničkog čišćenja [59]

[uredi] Velika Britanija

Detaljniji članak o ovoj temi: Velika Britanija tijekom raspada Jugoslavije

Protivno jasno izgovorenim željama Bosne i Hercegovine pred Ujedinjenim Narodima da država treba oružje i zračnu potporu, a ne strane vojnika [60] Francuska i Rusija predvođene Velikom Britanijom izglasavaju u kolovozu 1992 godine slanje UNPROFORa. Ti vojnici tamo poslani protivno željama bosanske vlade ubrzo postaju formalno glavni britanski razlog za embargo na oružje jer bi njegovo ukidanje dovelo u opasnost britanske vojnike na terenu. Propagandna poruka Londona Sarajevu tada postaje ili embargo ili UNPROFOR, ali kada je bosanska vlada zatražila povlačenje UNPROFORa u svibnju 1993 godine [61] dobiva odgovor Velike Britanije kako nema nikakve garancije da će embargo biti ukinut nakon povlačenja trupa pa je vlada povukla svoj zahtjev [62]. Opoziv zahtjeva za ukidanje embarga će od tada biti korišteno od britanske vlade u propagandne svrhe kao dokaz da Sarajevo niti ne želi njegovo ukidanje [63]

Po rječima američkog predsjednika Bila Clintona Velika Britanija je bila glavna prepreka ukidanju embarga na oružje [64], dok je Srebrenica Report od Ujedinjenih Naroda jasno utvrdio kako je embargo na oružje efikasno oduzeo pravo Bosne i Hercegovine na samoobranu koje je bilo garantirano poveljom Ujedinjenih Naroda [65].

Osim održavanja embarga protivno željama generalne skupštine Ujedinjenih Naroda koja je dvaput glasovala za ukidanje bez ijedne države koja je dala protivni glas [66], Velika Britanija tijekom 1992-95 godine vodi po rječima pomoćnika Madeleine Albright politiku "najmanje moguće akcije" [67] koja rezultira zaštitom srpskih snaga od zračne odmazde NATOa.

Velika Britanija je tijekom rata bila optužena i od svoje bivše premijerke Margaret Thatcher [68]. i od Bosne i Hercegovine za suučesništvo u genocidu, što je od Londona bila potpuno ignorirano. Po završetku rata britanski ministar vanjskih poslova je otišao u Beograd po nagradu za dobro obavljeni posao [69] . Na britanske kritike za taj potez on je samo odgovorio da je privatizacija Srbije u interesu zapada [70].

[uredi] Žrtve

Vlada BiH je nakon rata broj žrtava procijenilana oko 200 000, uz 1,326,000 izbjeglica i egzi lanata.

Kasnije istraživanje koje su obavili Tibeau i Bijak 2004. godine daje brojku od 102,000 mrtvih,od čega 55,261 civila i 47,360 vojnika. Odcivila, 16,700 su bili Srbi, a 38,000 Bošnjaci i Hrvati. Od vojnika, 14,000 su bili Srbi, 6,000 Hrvati, a 28,000 Bošnjaci.[71]

U Sarajevu, glavnom gradu BiH, u toku opsade koju je sprovodila VRS poginulo oko 11 000 civila (preko 1 000 djece). Ranjeno oko 55.000 civila od toga izmedju 14.000-15.000 djece.

[uredi] Povezani članci

[uredi] Izvori

  1. ↑ Radovan Karadžić - od psihijatra do duhovnog gurua
  2. ↑ English Lesson Plan on Radovan Karadzic
  3. ↑ Sudetic, Chuck (1999). Blood and Vengeance: One Family's Story of the War in Bosnia, New York: Penguin Books.
  4. ↑ Vreme: The Sarajevo Shots 9. ožujak 1992
  5. ↑ Political Quarterly, 1994, stranica 22
  6. ↑ Sabrina P. Ramet:Thinking about Yugoslavia
  7. ↑ Srebrenica Report point 492
  8. ↑ Sabrina P. Ramet: Thinking about Yugoslavia
  9. ↑ BOSNIA ASKING U.N. FOR PEACE FORCES
  10. ↑ Izetbegović je izdao Bosnu
  11. ↑ YUGOSLAV GROUPS REACH AN ACCORD
  12. ↑ Serbs Attack Muslim Slavs and Croats in Bosnia
  13. ↑ Suđenje Šešelju - Očevidac bijeljinskih zločina
  14. ↑ Partisans: War in the Balkans 1941 - 1945
  15. ↑ Prosecutor v. Radislav Krstic - Trial Chamber I - Judgment - IT-98-33 (2001) ICTY8 (2 August 2001), The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, paragraph 589. citing Bavarian Appeals Court, Novislav Djajic case, 23 May 1997, 3 St 20/96, section VI, p. 24 of the English translation.
  16. ↑ IDC: Podrinje victim statistics.
  17. ↑ ICTY: The attack against the civilian population and related requirements.
  18. ↑ The Society for Threatened Peoples (GfbV): Documentation about war crimes - Tilman Zülch.
  19. ↑ Shelling by Serbs in Bosnia Intensifies
  20. ↑ War Against Bosnia , 13.travanj 1992
  21. ↑ Serbs Attack Muslim Slavs and Croats in Bosnia
  22. ↑ International Protectorate is the Solution, 13.travanj 1992.
  23. ↑ Shelling by Serbs in Bosnia Intensifies
  24. ↑ Ethnic Clashes Increase in Bosnia As Europe Recognition Vote Nears
  25. ↑ [1]
  26. ↑ In Sarajevo, a Barrage of Terror
  27. ↑ Bosnia Factions Sign New Truce Accord
  28. ↑ Pessimism Is Overshadowing Hope In Effort to End Yugoslav Fighting
  29. ↑ BOSNIA AND HERZEGOVINA
  30. ↑ U.S. SEEKS U.N. BAN ON YUGOSLAV TRADE OVER BOSNIA STRIFE
  31. ↑ Prosecutor v. Radislav Krstic - Trial Chamber I - Judgment - IT-98-33 [2001 ICTY 8 (2 August 2001)]
  32. ↑ Federal High Court makes basic ruling on genocide
  33. ↑ Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide
  34. ↑ ABC news: While America Watched: The Bosnia Tragedy, prikazano u siječnju 1994
  35. ↑ John Major:The autobiography, stranica 537
  36. ↑ The American Society of International LawASIL: Judgment of Trial Chamber II in the Kunarac, Kovac and Vukovic Case
  37. ↑ Suđenje Kunarcu, Kovaču i Vukoviću
  38. ↑ Suđenje Kunarcu, Kovaču i Vukoviću
  39. ↑ Suđenje Kunarcu, Kovaču i Vukoviću
  40. ↑ No Rules For Deaths, August 17, 1992
  41. ↑ Žene žrtve silovanja pod udarom zakona
  42. ↑ BOSNIA-HERZEGOVINA:ETHNIC CLEANSING AND THE RESPONSE OF THE INTERNATIONAL COMMUNITY
  43. ↑ [2]
  44. ↑ [3]
  45. ↑ To Each his own Camp, August 10, 1992
  46. ↑ Žrtve torture u potrazi za pravdom
  47. ↑ Izetbegović je izdao Bosnu
  48. ↑ tekst proglasa
  49. ↑ IT-98-34-T, the Prosecutor versus Naletilic and Martinovic
  50. ↑ Dvaput su me spriječili da presiječem srpski koridor
  51. ↑ Dvaput su me spriječili da presiječem srpski koridor
  52. ↑ Dvaput su me spriječili da presiječem srpski koridor
  53. ↑ Why the Bosnian Arms Embargo Is Illegal
  54. ↑ Erika De Wet:The chapter VII powers of the United Nations Security Council
  55. ↑ Why the Bosnian Arms Embargo Is Illegal
  56. ↑ Why the Bosnian Arms Embargo Is Illegal
  57. ↑ Erika De Wet:The chapter VII powers of the United Nations Security Council
  58. ↑ Resolution 1296
  59. ↑ Resolution 1674
  60. ↑ Independent 10.08.1992
  61. ↑ Graham Messervy-Whiting:Peace Conference on former Yugoslavia str.42
  62. ↑ Brendan Simms:Unfinest hour, str. 78
  63. ↑ Independent 12.12.1994
  64. ↑ Washington Post 06.04.1993
  65. ↑ Srebrenica report, stranica 109
  66. ↑ Rezultat glasovanja 1993 godine: 109 za ukidanje embarga, 57 neodlučno i nitko protiv. Rezultat glasovanja 1994. godine: 97 za ukidanje, 61 neodlučno i nitko protiv
  67. ↑ Vulliamy:Tragic cost of allies' hidden hostility
  68. ↑ Brendan Simms: Unfinest hour, str. 50
  69. ↑ Banker Hurd to fund "Butcher of Belgrade", Sunday Telegraph 1. rujan 1996
  70. ↑ Odgovor Douglasa Hurda na optužbe, Sunday Telegraph 8. rujan 1996
  71. ↑ Nilsen, Av Kjell Arild; "Death toll in Bosnian war was 102,000"; Free Republic - Norwegian News Agency, [4]



Nedovršeni članak Rat u Bosni i Hercegovini koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Rat_u_Bosni_i_Hercegovini"
Osobni alati
Napravi zbirku