Rat u Libiji

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pobuna u Libiji
Dio Prosvjedi u arapskom svijetu 2010.-2011.
Libyan Uprising.svg

Gradovi pod kontrolom Gaddafijevih snaga
Gradovi pod kontrolom pobunjenika
Bitke u tijeku/nejasna situacija

Datum 15. veljače 2011. - 20. listopada 2011.
Lokacija Libija
Ishod Pobjeda Nacionalnog prijelaznog vijeća
Svrgnuta vlada Muammara al Gaddafija
Casus belli Dio stanovništva traži demokratske promjene i buni se protiv autokracije
Sukobljeni
Flag of Libya (1951).svg Nacionalno prijelazno vijeće
Flag of NATO.svg NATO
Flag of Qatar.svg Katar
Flag of Libya (1977-2011).svg Vlada Muammara al Gaddafija
Vođe
Flag of Libya (1951).svg Mustafa Mohamed Abud Al Jeleil
Flag of Libya (1951).svg Omar El-Hariri[1]
Flag of Libya (1951).svg Abdul Fatah Younis[2]
Flag of Libya (1951).svg Mustafa Abdul Jalil
Flag of France.svg Nicolas Sarkozy
Flag of the United States.svg Barack Obama
Flag of the United Kingdom.svg David Cameron
Muammar al Gaddafi
Abu-Bakr Yunis Jabr
Khamis al-Gaddafi
Saif al-Islam Gaddafi
Posljedice
50,000 poginulih[3]

Rat u Libiji ili Revolucija 17. veljače (arapski ثورة 17 فبراير), naziva se još i Pobuna u Libiji, Prosvjedi u Libiji i Libijski građanski rat, bio je građanski rat u Libiji koji je počeo 15. veljače 2011. i završio 20. listopada 2011. Počeo je s masovnim prosvjedima koji su bili dio prosvjeda u arapskom svijetu 2010.-2011. kojima je cilj promjena autokratskih režima i uvođenje demokracije i ljudskih prava.[4][5][6][7] Prosvjed je primio zamah nakon što su slični prosvjedi svrgnuli Hosnija Mubaraka u Egiptu i Bena Alija u Tunisu.

Nakon tjedan dana nemiri su prerasli u pobunu građana, čime su izbili sukobi između vojnih organizacija vjernih vlasti i oporbe, naroda koji traži promjene, što je rezultiralo smrću između 3000[8] i 7000 ljudi.[9] Nakon što su Gaddafijeve snage počele rušiti pobunu i opasno se približavati uporištu pobunjenika u Bengaziju, 17. ožujka Ujedinjeni narodi uveli su zonu zabrane letenja, čime je rat dobio međunarodni karakter. Francuski, američki i britanski vojni zrakoplovi uključili su se u sukob kako bi uspostavili i održali istu. I Arapska liga podržala je zabranu leta iznad Libije.[10]

Usprkos upravo navedenomu, dio analitičara smatra kako je pogrješno izjednačavati prosvjede u arapskim zemljama. U svojim interpretacijama navode kako je pokret otpora u Egiptu u zadnjih nekoliko godina organizirao nekoliko stotina prosvjeda i kako je cijeli pokret mnogo bolje organiziran od onoga libijskog. U jednom od svojih razgovora na ovu temu, u intervjuju od 10. ožujka 2010. za televizijsku postaju Russia Today Anthony Wile, osnivač i glavni urednik internetskih novina The Daily Bell izjavio je kako je oporba u Libiji daleko od toga da bude ujedinjena i da čak ne postoji ni koncenzus u potpori stranoj intervenciji. U svom je intervjuu istaknuo i ulogu pokreta mladih osnovanoga u SAD-u vrlo bliskoga američkim najvišim strukturama vlasti. U razgovoru je istaknuto kako će po završetku rata u Libiji biti postavljena demokratska vlada zapadnoga tipa, ali koja ima minimalne šanse za opstanak pod pritiskom islamskih političkih težnjâ. Ovakvi glasovi ukazuju i na po korištenom nasilju sličan sukob u Jemenu za koji imaju osjećaj da ga se pokušava zataškati. Veliku ulogu tijekom cijelog trajanja pobune, pa potom rata igra zaljevski 24 satni satelitski kanal vijesti Al Arabiya koji vodi propagandni rat protiv libijske vlade [11] prvo s ciljem stvaranja panike u vladajućim redovima, a potom s ciljem pokretanja strane vojne intervencije što je 17. ožujka 2011. dovelo do rezolucije Vijeća sigurnosti UN kojom se odobravaju "sve neophodne mjere" u tu svrhu, a dva dana kasnije su SAD i Francuska otpočele ratne operacije u ime "zaštite civila" dok je Libija praktički istovremeno bila pohvaljena u Ujedinjenim Narodima zbog poštivanja ljudskih prava svog stanovništva do trenutka izbijanja pobune [12]. Za Billa Richardsona bivšeg američkog ministra energije razlozi za zapadnu vojnu intervenciju su jednostavni i opravdani,a zovu se energija pošto je Libija jedan od 10 najvećih izvoznika nafte i plina na svijetu.[13]

Kronologija[uredi VE | uredi]

Prosvjednica u Bengaziju sa transparentom u rukama
Prosvjednici u Bengaziju

15. veljače 2011. počeli su spontani, isprva izolirani prosvjedi protiv Gaddafija, koji su ubrzo poprimili masovne razmjere. Prema stranim izvještajima, prosvjedi su 22. veljače izbili u "pravu pobunu".[14] Gaddafi je na vlasti od 1969. te je izjavio da će "radije umrijeti kao mučenik nego odstupiti sa vlasti". Tripoli i Bengazi postali su glavni gradovi ustanka. Vlada je upotrijebila silu borbenih zrakoplova, paravojnih postrojaba i plaćenika protiv prosvjednika,[15][16] što je rezultiralo krvoprolićem.

Nakon toga, neki su vojnici i ministri otkazali poslušnost Gaddafiju.[17] Jedan od najznačajnijih primjera dogodio se 21. veljače kada su dva libijska pilota sletjela sa svojim borbenim zrakoplovima na Maltu i zatražili azil jer nisu htjeli pucati na civile,[18] ministar pravosuđa Mustafa Mohamed Abud Al Jeleil[19] i ministar unutarnjih poslova i general Abdul Fatah Younis su podnijeli ostavke u znak prosvjeda protiv nesrazmjerne upotrebe sile,[20] najmlađi Gaddafijev sin Saif Al Arab Gaddafi priključio se prosvjednicima [21] dok je Sulejman Mahmud, general i zapovjednik libijske vojske u Tobruku, izjavio da je prešao na stranu prosvjednika.[22]

S preuzimanjem sve većeg dijela Libije, oporba se počela opasno približavati glavnom gradu Tripoliju. Jedan od većih zločina odigrao se 23.-24. veljače kada su snage odane Gaddafiju upale su u bolnice u Tripoliju i počeli ubijati protuvladine prosvjednike, koji se primali liječničku pomoć.[23]

Gaddafi je 24. veljače na televiziji okrivio "Osamu bin Ladena i drogu za kvarenje mladeži i poticanje pobune".[24]

Glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Mario Dragun izjavio je da je do 24. veljače evakuirano 146 hrvatskih državljana iz te afričke države, a očekuje se još 155 ljudi, većinom zaposlenika raznih kompanija. Evakuacije su se odigrale uz pomoć brodova i aviona.[25]

Međunarodne reakcije i posljedice[uredi VE | uredi]

Egipat i Tunis zaoštrili su kontrolu graničnih prijelaza zbog priljeva raseljenih ljudi, a talijanski ministar Franco Frattini je izjavio da se njegova država na jugu sprema za val i do 300.000 izbjeglica iz Libije, te je stoga pripremila logore.[26] Human Rights Watch je do 23. veljače registrirao 1.000 ubijenih libijskih prosvjednika te najmanje 8.000 izbjeglica.[27] UNHCR je do 25. veljače registrirao 22.000 osoba koje je napustilo državu.[28] 27. veljače UNHCR je objavio da je 100.000 ljudi napustilo Libiju u bijegu od nasilja.[29] Do 7. ožujka to je prešlo brojku od 200.000 ljudi.[30]

Prosvjednici u Egiptu i Tunisu dali su podršku pobunjenom narodu u Libiji.[31]

Zbog kaosa, mnoge naftne kompanije u državi su prekinule radove, zbog čega je cijena nafte porasla na gotovo 120 $ po barelu, što je najveći skok od 2008.[32]

27. veljače 2011. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je izglasalo sankcije protiv Gaddafija i njegovih pristaša, pozvalo na međunarodnu istragu zbog ratnih zločina zbog "rasprostranjenih i sustavnih napada protiv civila", uvelo zabranu putovanja za 16 libijskih čelnika te zamrznulo imovinu Gaddafijeve obitelji. Američki predsjednik Barack Obama uveo je embargo na oružje Libiji te je prekinuo sve diplomatske veze sa Gaddafijevim veleposlanicima.[33]

Borba između pobunjenika i Gaddafijeve vlade[uredi VE | uredi]

USS Barry lansira krstareći projektil BGM-109 Tomahawk
Karta država NATO saveza i vojnih baza iz kojih su borbeni zrakoplovi napadali Libiju

Nakon 10 dana, strane agencije su počele javljati da pobunjenici kontroliraju cijeli istočni dio države. Gaddafijeva ovlast zadržala se samo u enklavi oko glavnog grada Tripolija.[34]

Međutim, od 3. ožujka Gaddafijeve snage, od vojnika do stranih plaćenika, krenule su u protunapad te uspijele vratiti dio teritorija. 7. ožujka Bin Jawad vratio se natrag pod ustroj Gaddafija.[30]

7. ožujka Barack Obama je izjavio da "SAD i NATO razmatraju upotrebu sile" protiv Gaddafijevih snaga.[35]

Zona zabrane letenja[uredi VE | uredi]

S vremenom su jedan za drugim padali pobunjenički gradovi te su se Gaddafijeve snage opasno približile Bengaziju, uporištu pobunjenika, čime se približio kraj pobuni. S obzirom da je vlada imala bojne zrakoplove, mogla je uspostaviti nadmoć nad slabo naoružanim pobunjenicima. Međutim, 17. ožujka UN je izglasao rezoluciju 1973 kojom se uspostavlja zona zabrane letenja.[36] Također je Međunarodni sud pravde pozvan radi istraživanja i procesuiranja mogućih ratnih zločina.[37] Dva dana kasnije, 19. ožujka, Francuska i Velika Britanija objavili su svoju vojnu intervenciju u Libiji pod pokroviteljstvom koalicije UN-a. Njihovi borbeni zrakoplovi počeli su letjeti iznad te države i napadati Gaddafijeve borbene zrakoplove i tenkove.[38] Time je sukob dobio međunarodni predznak.

Pobunjenici su pozdravili vojnu intervenciju jer je stigla u zadnji trenutak. S druge strane, Gaddafi je osudio rezoluciju te izjavio da će napadati putničke brodove i druge mete po Sredozemnom moru jer se "cijeli svijet ponaša ludo, pa ćemo se i mi ponašati ludo." Prozvao je države koje napadaju Libiju "teroristima".[39] Britanski vojni zrakoplovi 20. ožujka su preletjeli udaljenost od 4.500 km kako bi bombardirali libijske vojne mete te se vratili natrag, što je najveća udaljenost koju su isti prevalili od Falklandskog rata.[39] David Cameron je izjavio da je vojna intervencija neophodna "kako bi se zaustavio diktator koji ubija svoj vlastiti narod".[39]

19. ožujka, greškom je oboren MiG-23BN iznad Bengazija koji je zapravo pripadao pobunjenicima.[40][41][42]

24. ožujka NATO je službeno preuzeo vođenje misije u sukobu, čime se omjer snaga značajno prevagnuo u korist pobunjenika. 26. ožujka grad Ajdabiya ponovno je došao u ruke protugaddafijevske oporbe, na što su ljudi uzvikivali: "Hvala, Obama! Hvala, Camerone!" Koalicija je izvela zračne napade na Tripoli u kojem je gađala lokaciju sa vojnim radarom te druge vojne instalacije.[43] Međutim, čiste pogotke su otežali pristaše Gaddafija koji su stvorili živi štit oko nekih zgrada, pogotovo oko kompleksa Bab Al-Aziziyah, koji je već bio meta napada 1986.[44]

Slijedećih dana pobunjenici su vratili gradove Bregu, Ra's Lanuf i Bin Jawad koje su izgubili tijekom proteklih nekoliko tjedana

Pad Tripolija i kraj rata[uredi VE | uredi]

Zastava Nacionalnog prijelaznog vijeća u Tripoliju, 2011.

Nakon uključenja NATO snaga, nastao je tromjesečni status quo pošto niti pobunjenici niti Gaddafijeve snage nisu bile u stanju iznijeti prevagu ili pokrenuti odlučujući napad. Pobunjenici su bili neorganizirani i slabo naoružani, dok su Gaddafijeve snage bile profesionalne i dobro plaćene, ali oslabljene i nemotivirane. Nakon tri mjeseca, NATO je donio novu taktiku suradnje sa pobunjenicima i zajedničkog, koordiniranog napada na vladine položaje, što je dovelo do preokreta u sukobu.

U kolovozu 2011. pobunjenici su stigli do glavnog grada Libije, Tripolija, te je tako započela bitka za taj grad. 22. kolovoza pobunjenici su ušli u grad i stigli do Zelenog trga, kojeg su preimenovali u "Trg mučenika". Gaddafi i njegove snage pobjegle su iz grada dok su stanovnici uz pljesak dočekali pobunjenike. Time je cijeli sjever pao pod kontrolu Nacionalnog prijelaznog vijeća dok se Gaddafijeva vlast održala samo u malim enklavama na jugu Libije: Bani Walid i Sabha.

Mnoge države svijeta potom su priznale Nacionalno prijalzno vijeća kao novu, službeno vlast Libije. Razni mediji bavili su se pitanjem gdje je pobjegao Gaddafi. Zimbabve se je često spominjao kao zemlja koja je ponudila Gaddafiju azil.[45]

Građanski rat u Libiji završio je ubojstvom Moamara Gadafija koji je prethodno uhićen u Sirtu 20. listopada 2011.[46]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Libya's Opposition Leadership Comes Into Focus. Stratfor (8. ožujka 2011.). pristupljeno 9. ožujka 2011.
  2. Rebels forced from Libyan oil port. BBC (2011-3-10).
  3. "Al menos 50,000 personas han muerto en Libia, aseguran los rebeldes", 31 August 2011
  4. Shadid, Anthony (18. veljače 2011.). Libya Protests Build, Showing Revolts’ Limits. pristupljeno 22. veljače 2011.
  5. Steven Mufson (22. veljače 2011.). Crisis in Libya rocks world's financial markets, boosts crude-oil prices. Washington post. pristupljeno 24. veljače 2011.
  6. Protests spread to Libyan capital, troops defect. ABC News (21. veljače 2011.). pristupljeno 24. veljače 2011.
  7. Siddique, Haroon; Owen, Paul; Gabbat, Adam (17. veljače 2011.). Bahrain in Crisis and Middle East Protests – Live Blog. The Guardian. pristupljeno 18. ožujka 2011.
  8. At least 3,000 dead in Libya: rights group. Sify.com. pristupljeno 3. ožujka 2011.
  9. Locals keep attention on Libyan plight. ctv.ca. pristupljeno 6. ožujka 2011.
  10. US welcomes Arab call for no-fly zone on Libya. Al Arabiya News Channel (12. ožujka 2011.). pristupljeno 20. ožujka 2011.
  11. RAI teletext 196 dana 21.3.2011.
  12. Libya’s Late, Great Rights Record.
  13. Johann Hari: We're not being told the truth on Libya
  14. The Economist, "Time to Leave -- A correspondent reports from the border between Libya and Egypt" accessed 2-23-11
  15. Bloodshed as tensions rise in Libya. BBC News (19. veljače 2011.). pristupljeno 22. veljače 2011.
  16. Kirkpatrick, David D. (20. veljače 2011.). Libyan Forces Again Fire on Residents at Funerals. pristupljeno 21. veljače 2011.
  17. BBC News - Middle East and North Africa unrest. BBC News. pristupljeno 23. veljače 2011.
  18. Libya Jets in Malta, Pilots Seek Asylum. Huffington Post (21. veljače 2011.). pristupljeno 25. veljače 2011.
  19. Libya justice minister resigns to protest 'excessive use of force' against protesters (21. veljače 2011.). pristupljeno 21. veljače 2011.
  20. http://blogs.aljazeera.net/africa/2011/02/22/live-blog-libya-feb-22
  21. 'Gaddafi's son joins Libyan protesters'. Press TV. pristupljeno 25. veljače 2011.
  22. Live Blog. Al Jazeera (23. veljače 2011.). pristupljeno 23. veljače 2011.
  23. Stravične snimke pokolja u Libiji, Gaddafijeve pristaše ubijaju po bolnicama. Dnevnik (24. veljače 2011.). pristupljeno 25. veljače 2011.
  24. Gadhafi blames violence on young people, drugs, al Qaeda. CNN (24. veljače 2011). pristupljeno 24. veljače 2011
  25. MVPEI: Očekuje se evakuacija 155 Hrvata iz Libije. Nacional (24. veljače 2011). pristupljeno 24. veljače 2011
  26. Nick Squires (23. veljače 2011). Libya: Italy fears 300,000 refugees. Daily Telegraph. pristupljeno 24. veljače 2011
  27. Italy: Press Gaddafi to Halt Violence Against Protesters. Human Rights Watch (23. veljače 2011). pristupljeno 24. veljače 2011
  28. UNHCR urges support for Tunisia and Egypt as thousands flee Libya. UNHCR (25. veljače 2011.). pristupljeno 26. veljače 2011.
  29. 100,000 have fled Libya, U.N. refugee agency says. Reuters (27. veljače 2011.). pristupljeno 28. veljače 2011.
  30. 30,0 30,1 John Simpson (7. ožujka 2011). Pro-Gaddafi forces block rebels. BBC News. pristupljeno 7. ožujka 2011
  31. Egyptians support protests in Libya. Press TV (21. veljače 2011). pristupljeno 26. veljače 2011
  32. Julia Kollewe (24. veljače 2011). Oil surges nears $120 a barrel on Libya and Middle East fears. Guardian. pristupljeno 24. veljače 2011
  33. Edward Wyatt (27. veljače 2011.). Security Council Calls for War Crimes Inquiry in Libya. New York Times. pristupljeno 28. veljače 2011.
  34. John Lyon (25. veljače 2011.). Anti-Gaddafi forces pledge to take Tripoli as large parts of Libya fall under rebel control. The Australian. pristupljeno 25. veljače 2011.
  35. Obama, NATO Head Warn Libya Over Violence Against Civilians. Global Security (7. ožujka 2011). pristupljeno 11. ožujka 2011
  36. Wyatt, Edward (26. veljače 2011.). Security Council Calls for War Crimes Inquiry in Libya. The New York Times. pristupljeno 27. veljače 2011.
  37. Wyatt, Edward (26. veljače 2011.). Security Council Calls for War Crimes Inquiry in Libya. The New York Times. pristupljeno 27. veljače 2011
  38. US fires 110 missiles at targets in Libya - World news - Mideast/N. Africa - msnbc.com. MSNBC. pristupljeno 19. ožujka 2011.
  39. 39,0 39,1 39,2 Nations bombing Libya are 'terrorists', Gadafi says. CNN (20. ožujka 2011.). pristupljeno 20. ožujka 2011.
  40. "Libya: Moment a Rebel Jet Crashed to Earth in Flames". The Daily Telegraph.
  41. "Gaddafi Forces Encroaching on Benghaz". Al Jazeera English.
  42. Daily Telegraph
  43. Ben Brown (26. ožujka 2011.). Libya rebels 'recapture key town'. BBC News. pristupljeno 26. ožujka 2011.
  44. Libijci napravili živi štit oko Gadafija. Glas Istre (19. ožujka 2011.). pristupljeno 26. ožujka 2011.
  45. Damien Gayle, Barbara Jones (28-08-2011). Horror of 150 bodies found on a farm after being massacred by pro-Gaddafi forces. Daily Mail.
  46. Živko, Ivana; Hruškovec, Ivan. Libijski premijer Mahmud Džibril u Tripoliju je također potvrdio kako je Moamer Gadafi ubijen. Njegovo tijelo već je navodno prebačeno u Misratu. 24 sata. 20. listopada 2011. Preuzeto 20. listopada 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Rat u Libiji