Razgovor:Bolest

Stranica ne postoji na drugim jezicima.
Izvor: Wikipedija
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Bolest.
Rad na člancima
Pismohrane:

Ovaj članak uključuje tekst iz Hrvatske enciklopedije, objavljivane od 1941. do 1945. godine, koja je javno dobro.

BOLEST (lat. morbus, grč. vooos). Tim izrazom označujemo procese u organizmu, koji nastaju, kad se naruši harmonija i ravnoteža u djelovanju vanjskog svijeta na organizam i obratno, te zbivanja u organizmu oprečna normalnima, kao posljedica unutrašnjeg uzroka. Nauka o bolesti zove se nozologija. Ona je dio patologije, opće prirodne nauke o bolesnom. Bolest se razvija na ograničenom prostoru u organizmu, a može zahvatiti i cijeli organizam, za koji ona znači borbu s uzrocima, a ta se može na različite načine očitovati i na tijelu i na duši. Ako organizam u toj borbi podlegne, nastupa smrt. Opasnost za organizam počinje, kad njegove snage postaju slabije od jakosti uzroka bolesti. Pojave bolesti (simptome) proučava klinička patologija. Iz simptoma se dakle zaključuje na vrst bolesti (dijagnoza) i određuje liječenje (terapija). Tok i razvitak bolesti zavisi o mnogim uvjetima, vezanim za organizam ili za okolinu. Ne odolijevaju svi organizmi podjednako bolestima, iako se radi o istim uzrocima. Radnici, koji provode vrijeme u uzduhu punom prašine, kao na pr. u ugljenokopima, rudnicima, strugarama, te klesari, brusači, mlinari, mnogo lakše i češće obolijevaju od sušice nego drugi ljudi, kojima pluća ne nadražuje prašina. U rjeđe naseljenim krajevima, kao u planinama i selima, i infekciozne bolesti su rjeđe, te zato njihovi stanovnici nemaju prema njima otporne snage u tolikoj mjeri kao stanovnici gustih naselja, na pr. građani. Građani se prema tome uspješno opiru bolesti, a ako obole, lakše je prebole, dok stanovnici sela obole mnogo brže, a kad obole, lakše podlegnu bolesti. To stanje organizma s obzirom na oboljenje i otpornost prema bolesti nazivamo dispozicija. Zbroj unutarnjih uvjeta za očuvanje organizma u zdravlju, i njegovo držanje u bolesti nazivamo konstitucija. Uzroke bolesti dijelimo prema gore rečenome u vanjske i unutarnje. Vanjski uzroci su bezbrojni, ali se dadu srediti u ove pregledne skupine: poremetnje u dovođenju hrane organizmu, toplotni uzroci (vrućina i hladnoća), elektriciteta (električna struja i munja), zrake (sunčane, rentgenske, radiumske), promjene u pritisku zraka (na pr. ronilačka bolest), mehanički, kemijski i toksični uzroci, te nametnici (paraziti). Unutarnji uzroci su uvjetovani dijelom već kod nepravilnog razvitka organizma, a dijelom u nastalim kemijskim poremetnjama. Mnoge su od tih bolesti vezane uz nasljednu materiju, te čine grupu nasljednih bolesti. — Bolesti s naglim tokom i jakim intenzitetom zovemo akutnima. Dugotrajne bolesti, koje se obično razvijaju postepeno i jedva se u početku primijete, zovu se kronične. Prestanak bolesti s povratkom organizma u prvotno stanje, ili s kompenzacijom i nadomještenjem onoga, što je bolest uništila, jest ozdravljenje. Novo stanje, nakon nekih oboljenja na pr. infekcioznih, nije uvijek isto kao ono prvotno, jer će napose za nekih infekcioznih bolesti steći organizam prema njima posebna obrambena sredstva i tako dulje ili kraće vrijeme nakon bolovanja pokazivati otpornost prema bolesti, od koje je bolovao. U tom slučaju govorimo o imunosti organizma prema nekoj bolesti. Ne samo infekciozne bolesti, nego i drugi vanjski uzroci oboljenja ostavljaju u reakcijama organizma znatnih promjena, osobito ako se podražaji ponavljaju. Takve promijenjene reakcije organizma zovemo alergija (v.). Početke bolesti treba tražiti već kod prvih živih bića. Borba s bolešću je jedan od prvih razumnih elemenata pračovjeka, te u najstarijim ljudskim kulturama nalazimo tiagove, koji nas upućuju na način liječenja (instrumenti). Kao uzročnici bolesti smatrani su u stara vremena zli duhovi i više sile. Bolest je bila kazna. Tumačenja o uzrocima bolesti su refleks kulturnog stupnja pojedine ere, i dok se iz ere praznovjerja došlo na stupanj naučnog promatranja bolesti, trebalo je razviti sve grane umnog djelovanja. Prirodne nauke su kod toga imale najveću zadaću. Otkriće mikroskopa (Robert Hooke, 1635—1673) obilježuje prekretnicu u naziranju o bolesti. Otkriven je postepeno novi, dotada nevidljivi svijet. Louisu Pasteuru i Robertu Kochu je pripala slava, da su oni prvi objavili naučne metode za dokazivanje, da su mnoga živa bića, tek mikroskopski vidljiva, uzročnici nekih bolesti. Uvjerenje o njihovoj ulozi kod bolesti postojalo je i prije. Moderna tumačenja biti bolesti i njenih procesa vezano je uz ime Rudolfa Virchowa. G. 1854 izdaje on celularnu patologiju, u kojoj bit oboljenja svodi na promjene u stanicama organizma i time daje solidni, znanstveni temelj patološkoj anatomiji i sveukupnoj medicini. Otada se u proučavanju i liječenju bolesti pošlo žurnim i velikim koracima. Razvitkom društva i njegove strukture dobile su i bolesti posebno značenje. One više nisu stvar pojedinca, nego se o njima brine cijelo društvo, a nauka, koja proučava bolest sa stanovišta cjeline, jest socijalna medicina; dok bolesti, uvjetovane društvenim načinom života i funkcijama u njemu, zovemo socijalne bolesti. S. S.