Razgovor:Pokolj u Bijeljini

Stranica ne postoji na drugim jezicima.
Izvor: Wikipedija
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Pokolj u Bijeljini.
Rad na člancima
Pismohrane:

Pristrasan tekst— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 193.178.208.6 (razgovordoprinosi)

Vjerodostojnost postojećeg članka[uredi kôd]

Smatram da je ovaj članak urađen vrlo pristrasno. Prvo, paravojne (a pitam vas šta su bile muslimanske jedinice u Bijeljini), nisu upale u grad, nego su došle u pomoć većinskom srpskom stanovništvu (80%) i to na poziv lokalnih uglednih ljudi, koji su 15 dana trpili muslimanski teror u gradu, preuzimanje bolnice, snajperska gnijezda po višim zgradama u gradu sa kojih su paravojne muslimanske jedinice ubijale civile i bilo šta što se slobodno kretalo po ulici. Muslimani nisu nimalo bili nespremni, nego su bili brojčano nadjačani, i vojno i strateški, i razoružani u vrlo kratkom roku. U samom gradu bilo je više manjih muslimanskih paravojnih grupa koje su lako razoružane, jer su se predale bez časti i borbe, naprosto iz straha. Paravojne muslimanske jedinice, usled tog rastrojstva, nisu imali čak ni ratne uniforme, ali su svakako nosili sa sobom automatsko naoružanje (to su one ubijene nevine žrtve koje se spominju u članku, oko 40, koji svakako nisu bili nimalo nevini). Skoro sve žrtve bile su muškarci starosti od 25 do 50 godina, muslimani, koji su sa automatskim naoružanjem pružali otpor sprskim jedinicama (dakle poginuli su u borbama). Srpska demokratska stranka svakako nije imala spisak za protjerivanje muslimana (tada ne Bošnjaka, jer su to ime dali sebi kasnije), o čemu svjedoči da se veliki broj muslimana iz Bijeljine borio na strani Srba, u okviru Prve i Druge semberske brigade, i nekolicine specijalnih jedinica, što se može naći u vojnim evidencijama ovih brigada. Bijeljina nikako nije mogla biti pripojena RS, jer je uvijek bila njen sastavni dio. Muslimani su držali samo oko 30% užeg gradskog jezgra, i to nepunih 10 dana, tako da nikada nisu ni imali kontrolu nad ovim većinski srpskim gradom. Upravo iz bojazni da civili ne stradaju, srpska vojska je 1994. uputila zahtjev muslimanima da napuste teritoriju opštine, pošto je te 1994. godine u Bijeljini bio neviđen priliv izbjeglih Srba iz Sarajeva, Tuzle, Zenice (više od 50.000 ljudi), pa su se lokalne vlasti plašile odmazde civila koji su morali da napuste svoje vjekovne domove pred muslimanskim snagama i da dodju u Bijeljinu, i postojala je opravdana sumnja da će ova lica vršiti odmazdu prema Muslimanima. Ovo je spriječilo nastajanje neopravdanih muslimanskih žrtava. Da napomenem i to da su do danas, 15.09.2013. godine, sve muslimanske kuće vraćene svojim vlasnicima, i da se većina vratila u Bijeljinu, a da se 50.000 izbjeglica nije vratilo u svoje opštine koje se nalaze na teritoriji današnje Federacije BiH.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je Drago Bijeljina (razgovordoprinosi)