Naziv starobugarski nije bez veze, vidi (s njem. Wikipedije):
Als Altkirchenslawisch (Eigenbezeichnung словѣньскъ ѩзыкъ ‘slawische Sprache’ auch Altbulgarisch (bulgarisch старобългарски /starobəlgarski/)genannt) bezeichnet man die älteste slawische Schriftsprache...
U hrvatskoj je literaturi/tradiciji "staroslavenski" ustaljen naziv. Starocrkvenoslavenski/crkvenoslavenski ne odgovara posve, kako je navedeno u članku (zašto nitko ne čita problematiku nazivlja?), zato što se tekstovi općeslavenskog književnog jezika (Hercigonjin najneutralniji termin) nisu pisali samo za sakralnu nego i za profanu literaturu (npr. ćirilometodski zakonici i slično). Na svakom sveučilištu u Hrvatskoj poučava se na studiju kroatistike upravo kolegij Staroslavenski jezik, ne zato što je to najbolji termin nego jer je tradicionalan. Sva hrvatska slavistička literatura, počevši od Hammove Staroslavenske gramatike pa do Damjanovićeva Staroslavenskog jezika, s Hercigonjinim djelima u cjelokupnom procesu, govori o tom nazivu. Jednako tako i "njemački" nazivamo prema negdašnjem nerazumijevanju (nijemi ljudi), premda bi se trebalo izvesti iz njihova naziva, ali takav se egzonimizirani naziv ustalio, jednako kao i ovdje. Dakle, ili se govori o općeslavenskom književnom jeziku (najneutralniji, ali i vrlo rijedak pojam) ili o staroslavenskom (s podlogom najutjecajnijih hrvatskih povijesnih i suvremenih slavista). Engleski naziv ne bi trebao utjecati i ne utječe na naš, ali bilo bi zgodno jedino napraviti preusmjerenja s naziva crkvenogslavenskog i sličnih. --Abyssus 15:43, 17. svibanj 2008. (CEST)
Drago mi je da se i suradnica Abyssus oglasila. Moja tvrdnja i dalje stoji. Pojam crkvenoslavenski se mora uklopiti/preusmjeriti na staroslavenski iz kojega se i razvija. U osnovi i na samomu začetku ss. i cs. su jedan jezik. Staroslavenskim jezikom pisani su najstariji slavenski rukopisi i prijevodi sredinom 9. stoljeća. Kasnije kroz stoljeća ss. postaje cs. (pojavom prvih različnih redakcija ss. jezika), dočim cs. (uglavnom jezik bogoslužja) u diglosijskomu odnosu suživi s narodnim jezicima diljem slavenskih zemalja do danas. Ja bih pustila naziv staroslavenski i unutar njega istaknula posebnost hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika. Staroslavenski je uvijek bio književni (visoki) govor Slavenâ, a nikada govor kućanstava i priprostoga puka. U ruskoj se literaturi razlikuju crkvenoslavenski i staroslavenski, ali prvenstveno kronološki po netom opisanom slijedu - uz staroslavenski kano osnovu kasnijem crkvenoslavenskom jeziku. Ali opet naglašavam, staroslavenski ne smijemo miješati s pojmom "proto(pra)-slavenski". Sovann Maccha (razgovor) 21:31, 17. svibanj 2008. (CEST)
staroslavenski je u hrv. (i druge slav. jezike) ušao iz ruskoga, odakle su pr'episivane i pr'evođene gramatike i riečnici u 19. st., koji i dandanas imaju iste grieške kao i drevni izvornici (fun, fun). starobugarski je tradicionalni naziv isključivo u bugarskoj slavistici; današnja uporaba u značenju starocrkvenoslavenski je obični anakronizam kako u slavenskim jezicima tako i ostalima u kojima je kalkiran, iako ga svebugari vole potencirati kao kao da se radi o ekskluzivno njihovoj svojini. Za ostatak civiliziranoga svieta je starobugarski ono što Bugari nazivaju srednjobugarski i tako posmačno dalje.
Staroslavenski postoji isključivo kao pisani jezik tekstova Kanona. Genetsko-dijalektološki, to nije pr'edak današnjeg bugarsko-makedonskoga (u standardnojezičnom smislu), prije svega jer je u njem posviedočeno nekoliko divergentnih dijalekata (neki čak i danas izumrli), ne toliko dijakronijski nepodudarnih, koliko dijatropski i dijastratski. Istina da staroslavenski nije jednak proto-slavenskom 5og i 6og st., no > 50% posviedočenih stsl. leksema je identično onima koji se mogu rekonstruirati za kasni psl., a ostali su nadobudnom slavistu nadohvat invertiranja par trivijalnih morfofonoloških promjena koje su zahvatile dijalekt unaokolo Soluna.
Kasnije redakcije/recenzije (nema smisla razlikovati ovo dvoje) nisu "potomci" (u genetskom smislu) starocrkvenoslavenskog idioma, već su neki odvratni amalgam vernakulara i scsl. baze, koji su sačuvali puku ortografsku tradiciju i dielimice leksik (religijski se tekstovi kao ne smiu mienjati u pisanom obliku da bi se legitimizirala dogmatičnost; to što svi pišu npr. rěka a različito izgovaraju je druga stvar). Danas postoje različite gramatike i riečnici scsl. i kasnijih csl. redakcija, nikad od oboje, i besmisleno ih je miešati a sve pod krinkom nekakovog slavenskog jedinstva i "zajedničkog književnog jezika". Smiešno je da članak navodi promiene u pojedinim redakcijama "općeslavenskoga jezika" a koje su praktički identične vernakularima. Kajkavski kao dio "Hrvatske redakcije"...missim :) Takve poredbene detaljčiće bolje ostaviti za članak o protoslavenskome.
Pustimo idealiziranja i pojednostavljenja slavistike doprije 50ak godina da istrune u ropotarnici poviesti gdie joj je i miesto, redakcionaški detalji neka se prebace na posebnu stranicu posvećenu csl., pa nek se ortodoksni slavoljupci njima bave (Justin Zamora i sl. endemi).. --89.172.50.79 08:56, 14. lipanj 2008. (CEST)
Dokazani spomenici staroslavenskoga jezika hrvatske redakcije[uredi kôd]
Posebna bosanska redakcija staroslavenskoga jezika nije znanstveno utemeljena (nema niti jedan dokaz) stoga je neprofesionalno i lažno prikazivati suprotno. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 212.91.116.234 (razgovor • doprinosi)
