TERENTIANUS, nadimkomMAURUS (podrijetlom iz Mauritanije), latinski gramatičar i auktor o prozodiji,njome toliko bogato 2. stoljeće naše ere. Njegove reference na Septimius Serenusa i Alfiusa Avitusa, koji pripadaše školi "poetae neoterici ili novelli" - školi novog pjesništva za Hadrianove vlasti i kasnije, pokazuju njegovu bliskost ovih njemu suvremenih pjesnika. Autor je jedne rasprave (nekompletne) u četiri knjige (pisane poglavito u heksametrima), o pismima, silabima, metričkim stopama, čija značajna upotreba bijaše veoma česta kod kasnijih autora, o sličnim problemima. Najvažniji dio toga je onaj koji tretira metriku, radovi bazirani na radovima Caesiusa Bassusa, 1 Esej o dječaku. IXVII
1 Citirano po E. Neerette u njegovoj Histoire lilterature de la latine.
Prijatelj Persiusov. Od nekoliko autoriteta Terentianus je bio poistovjećen
s prefektom Sijene spomenutim u Marcijala (je. 86), što bi ga datiralo
otprilike u doba od jednog stoljeća ranije; što je stavilo Petroniusa na svršetak
trećeg stoljeća (najćešće datiranje), stavljaju Terentianusa u isto razdoblje.
Izreka HABENT SUA FATA LIBELLI ili hrvatski rečeno "knjige imaju svoju sudbinu"
bila je pripisivana Horaciju, Ovidiju i Marcijalu, a pripada Terentianuus Maurusu,
autoru poeme o Syllabusu. U hrvatsku kulturu unio ju je Miroslav Krleža zajedno
s onom koju je sam stvorio: "Nikad nisu knjige gorjele a da nisu pucale ljudske kosti."
