Razgovor:Usora

Stranica ne postoji na drugim jezicima.
Izvor: Wikipedija
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Usora.
Rad na člancima
Pismohrane:


Dio za utkati u članak[uredi kôd]

Uvod

Usora je hrvatska župa na sjeveru današnje BiH koja se počela povezivati s Vrhbosnom u 13. stoljeću. Tokom svoje povijesti, bila usko povezana i s drugim susjedima, Slavonijom i Mačvom. U izvorima se spominje prvi puta 1227., a njeno ime obavijeno je velom tajne; o njenim značenjem se raspravljalo na različite načine – neki su u njenom imenu vidjeli ilirske Oserijate, drugi su je povezivali sa slavenskom riječi osoran (ljut, srdit). Izvori su dosta »škrto« davali vijesti o Usori tako da se teško može izvršiti povijesna rekonstrukcija Usore. Može se samo nagađati kada nastaje politička organizacija na tlu ove župe. Uočljiv je i arhaičan karakter političkog statusa koji je vidljiv iz onih malo pisanih izvora koji o njoj govore. S toga se sumnja na jednu od mnogobrojnih hrvatskih knežija koje su se u ranom srednjem vijeku formirale. Tokom svoje zajedničke povijesti s Vrhbosnom igrala je važnu ulogu, upravo zbog svog geostrateškog položaja. Na sjeveru su bili izravni posjedi hrvatsko-ugarskog kralja, na istoku Nemanjća, srpskih kraljeva, južno su bili Kotromanići, banovi, a kasnije i kraljevi Bosne. Na zapadu su bili moćni banovi Slavonije, poput Babonića. Svi oni su htjeli širiti svoju vlast, ali obično nisu mogli doći dalje od Usore. Iako je Usora potpadala pod vlast ovih vladara, njihova vlast je pbično bila slaba, dok je stvarnu vlast imao usorski vojvoda.<bt>

Svjedoci o njenoj burnoj prošlosti su mnogobrojne tvrđave koje se uzdižu na dominantnim uzvišenjima. Njihova osnovna uloga je bila nesumnjivo odbrambenog karaktera. Nakon pada Vrhbosne veći dio ovog područja ušao je u sastav hrvatske Srebreničke banovine, čime se čuvala njena obrambena uloga.. Sačuvala se jedino do današnjih dana jedno područje na ograncima istoimene rijeke. Godine 1512. ovaj prostor osvajaju Osmanlije u čijim okvirima ostaje do XIX vijeka.

Granice Usore

Za početak je potrebno napomenuti da je Usora jedna od župa o kojoj je najmanje pisano u historiografiji. To je uslovljeno direktno time što se ona rijetko u izvorima spominje. Najčešće se spominje u titulaciji vladara, a direktno o njoj se skoro uopće ne govori, tako da ne znamo ni neke najosnovnije podatke. Do tih podataka se dolazi uglavnom indirektnim putem.
Šire područje Usore je danas moguće relativno sigurno utvrditi. Najbolje poznate granice ove župe su na sjeveru i istoku. Rijeke Sava i Drina su stalne granice Usore koje vjerovatno sežu i u rani srednji vijek. Za razliku od ove dvije granice ostale dvije (zapad i jug) su varirale i poteško je povući jasnu granicu. Uostalom u srednjem vijeku nisu ni postojale jasne granice kao što ih u današnjim vremenima poznajemo. Položaj Usore kao pogranične župe odredio je njen ukupan razvoj. To se najbolje može vidjeti u toponomastici Usore idući sa sjevera prema jugu. Dok na sjeveru imamo jako mnogo ugarskih toponima koji su se do danas očuvali, na samom jugu župe se vidi znatno manje stranih toponima i mnogo više slavenskih.
Opravdano je pretpostaviti da je samo područje Usore veoma staro i da politička uprava na ovom prostoru možda seže do doseljenja Hrvata. Druga pretpostavka je da je Usora jedna od mnogobrojnih sklavinija, čiji bi se postanak onda pripisivao IX ili X vijeku.

Zapadnu granicu Usore činilo bi razvođe Bosne i Ukrine. Ova zapadna granica je posebno zanimljiva jer sama rijeka Usora čini zapadnu granicu župe. Naime, prvo se treba postaviti pitanje šta je starije, ime rijeke Usore ili župa Usora sama po sebi – ili, je li rijeka dala ime župi ili je župa dala ime rijeci?

U vrijeme najvećeg obujma Usora je obuhvatala i porječje Spreče – nakadašnju oblast Soli, te čitav sliv rijeke Drinjače, dakle srednje Podrinje.

Od druge polovice 14. stoljeća u razdoblju nastanka kritičke historiografije ustalilo se mišljenje da se pod nazivom Završja podrazumijevaju tri kraška polja, livanjsko, glamočko i duvanjsko ili tri župe koje su nosile ista imena (Livno, Glamoč i Duvno). Ovo mišljenje su prvi iznijeli S. Novaković i F. Rački, a V. Klaić ga je u svojoj sintezi popularizirao, tako da se od tada pod Završjem smatraju ova tri spomenuta kraška polja. Međutim, novija historiografija pokazuje, da prostor srednjovjekovnog Završja obuhvaćao veći geografski prostor, a u svome najširem obimu obuhvaćao je i sjevernu granicu hrvatske države i Bosni pa do obala Save između Sane na zapadu i donjeg toka Drine na istoku. Idući s istoka na zapad u obliku polumjeseca prostirale su se župe Trebotić, Soli, Usora i Zemunik.

Najbolji primjer za ovu tvrdnju se nalazi u jednoj ispravi bana Stjepana II Kotromanića koja je izdana Dubrovniku 15. augusta 1332. godine. Na mjestu gdje se nalazi popis svjedoka »od Završja« redaju se imena devet svjedoka. Do sada se pretpostavljalo da je od Završja samo prvi s liste, a da su ostali iz drugih krajeva (Usore, Soli i dr.), mada je neotrebno isticati da se »teritorijalna odrednica odnosi na sve svjedoke ispred čijih je imena zapisana,«  jer takvih primjera imamo na desetine. U spomenutoj ispravi iz 1332. godine naziv Završja upotrijebljen je kao geografska prostorna odrednica za šire područje, kao što je npr. Hum geografska odrednica u kojoj se nalaze četiri župe koje čine jednu cjelinu. Ali taj geografski naziv, koji je vjerovatno mlađeg porijekla, nije mogao potisnuti imena župa koja su mnogo starija što je primjerice Usora svakako i bila. Usora je još 1332. godine važila za najznačajniju župu u Završju na što ukazuje i broj svjedoka koji je »ot Usore«.

Stilizirao i prebacio --Čeha (razgovor) 15:44, 13. srpnja 2020. (CEST)[odgovori]

Etničko čišćenje[uredi kôd]

Usora nije pala. U njoj nije došlo do etničkog čišćenja, nego je znatan dio stanovništva izbjegao iz sigurnosnih razloga. No etničko čišćenje jest bilo pokušano, u Prisadama nakon što su pale je počinjeno zvjerstava nebi li se Usora uplašila i pobjegla. Ali nije. Od hrvatskih sela u tom dijelu su pali: Prisade i Johovac, no za njih je prilično upitno da li se uopće broje pod Usoru. Čak i ako da, opet se ne može reći da je došlo do etničkog čišćenja u Usori. Evtl. se može ubaciti konstrukcija: 'U dijelovima Usore koji su pali pred srpskom okupacijom, Prisadama i Johovcu, je došlo do izgona stanovništva. U Prisadama je uz to počinjen masakar.' Prije toga bi trebalo pronaći dokumente kojima se dokazuje njihovo pripadanje Usori (jer koliko ja znam su, barem administrativno, pripadali Doboju). Zatim za Prisade nešto čime se dokazuje postojanje masakra.

Jednostavno proglasiti etničko čišćenje za cijelu Usoru kao prvo nije točno, a uz to potkopava herojstvo obrane koja nije podvukla rep, nego je Usoru očuvala! --B bog (razgovor) 10:03, 8. ožujka 2011. (CET)[odgovori]