Renzo Piano
| Renzo Piano | |
| moderna arhitektura (High-tech arhitektura) | |
|---|---|
 Renzo Piano 2012. | |
| Rođenje | 14. rujna 1937. Genova, Italija |
| Nacionalnost | talijansko |
| Vrsta umjetnosti | arhitektura, dizajn |
| Praksa | Sveučilište u Manchesteru Sveučilište Yale Renzo Piano Building Workshop |
| Poznata djela | Centar Georges Pompidou New York Times Building The Shard |
| Nagrade | Nagrada Kyota (1990.) Pritzkerova nagrada (1998.) Nagrada Sonning (2008.) Zlatna medalja AIA (2008.) |
| Portal o životopisima | |
Renzo Piano (Genova, 14. rujna 1937.) je jedan od najplodnijih talijanskih modernih arhitekata i jedan je od najznačajnijih autora suvremenih djela moderne arhitekture;[1] dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu (1998.), poznat i kao jedan od prvih autora visokog modernizma (High-tech arhitektura).
Životopis[uredi | uredi kôd]
Renzo Piano je rođen u obitelji graditelja i svoju strast za arhitekturu duguje ocu. Od 1962. do 1964. god. studirao je na Sveučilištu u Firenci, a diplomirao je 1964. god. na Milanskom politehničkom veleučilištu, gdje je od 1965. do 1968. god. radio i kao predavač. Podrška oca i brata mu je omogućila da odmah nakon diplomiranja započne istraživati nove materijale i tehnologije. Na studijskim putovanjima u Velikoj Britaniji i SAD-u, upoznao je Louisa Kahna koji ga je pozvao u svoj slavni arhitektonski ured Kahn u Philadelphiji kao pripravnika (1965. – 70.).
Tijekom predavanja na Milanskom politehničkom veleučilištu i na Školi udruženja arhitekata (Architectural Association School) u Londonu sprijateljio se s Richardom Rogersom. Njih su dvojica u Parizu osnovali zajednički ured, nakon što su pobijedili na natječaju za izgradnju Centra Georges Pompidou (poznat i kao Bobur, 1971. – 1977.).
God. 1977. Renzo Piano je s inženjerom i dobrim prijateljem Peterom Riceom osnovao zajednički ured L'Atelier Piano & Rice, koji je djelovao do Riceove smrti 1993. god. Počevši od 1980., studio je pretvoren u Building Workshop s uredima u Parizu i Genovi, a novo ime je trebalo posebno naglasiti prirodu zajedničkog timskog rada. Tijekom izgradnje dijela Potsdamer Platza u Berlinu, Piano je tamo također osnovao svoj ured. Trenutno upravlja studijima u Genovi, Parizu i New Yorku, koji su ujedinjeni pod imenom Renzo Piano Building Workshop (RPBW), u kojemu skupina od oko 150 arhitekata, inženjera i drugih stručnjaka radi zajedno već godinama.
Magda Arduino je bila Pianova prva supruga i dugotrajna podrška s kojom je imao troje djece: Carlo, Matteo i Lia. Od 1992. god. oženjen je za arhitekticu Emiliju Rossato (Milly).
God. 1990. dobio je Orden zasluga Republike Italije, a 1998. godine i Pritzkerovu nagradu, koja se često naziva i „Nobelovom nagradom za arhitekturu”. UNESCO-ov je ambasador dobre volje, a 2008. god. postao je počasnim građaninom Sarajeva[2]
Djela[uredi | uredi kôd]
Prije centra Pompidou, Piano je 1973. god. u Parizu završio uredske zgrade tvrtke B&B Italia. S Peterom Riceom je od 1977. god. izveo brojne projekte kao što su Okružni laboratorij za urbanu obnovu u Otrantu, Italija (1979.) i Muzej kolekcije Menil u Houstonu, Teksas (1981. – 86). Sudjelovao je i u planiranju velikih projekata kao što su terminal zračne luke Kansai u Osaki u Japanu (1988. – 94.) i transformacija Porto Antico („Stare luke”) u svom rodnom gradu Genovi.
Reputaciju kao arhitekta muzeja nastavio je projektima kao što su: Zaklada Beyeler u Riehenu kod Basela, Kulturni centar Tjibaou u Nouméi na južnopacifičkom otoku Nova Kaledonija, Centar skulptura Nasher u Dallasu (Texas), Muzej znanosti NEMO u Amsterdamu (2000.), te Centar Paul Klee u Bernu (2005.). Također je u Italiji izveo dvije velike polivalentne javne prostorije, Auditorium Paganini u Parmi i Auditorium Parco della Musica u Rimu (1994. – 2002.).
U New Yorku je izveo više poslovnih objekata, uključujući proširenje knjižnice Pierpont Morgan Library (2003. – 06.) i Zgradu New York Timesa (New York Times Building, 2007.). God. 2009. projektirao je opsežno proširenje Umjetničkog instituta u Chicagu, tzv. Modern Wing („Moderno krilo”) koji ima tzv. „leteći tepih” (sjenilo koje „lebdi” iznad krova) i čelični most koji povezuje Milenijski park s terasom skulptura koja vodi u restoran na njegovom trećem katu. Njegovi nedavni projekti uključuju The Shard u Londonu, najviši neboder u Europi visine 310 metara (otvoren 6. srpnja 2012.), te Centro de Arte Botín (Santander, Španjolska) koji bi trebao biti „primjerom međunarodne kulture i obrazovanja putem razvoja kretivnosti kroz umjentost”.[3]
Projektovao je i mnoge nogometne stadione, mostove, a dizajnirao je i automobile. God. 1994. dizajnirao je i sat Jelly Piano (GZ159) za tvrtku Swatch; inspiriran dizajnom centra Pompidou, ovaj sat se odlikuje potpunom prozirnošću tako da se vidi njegov unutarnji mehanizam.[4]
Renzo Piano se smatra vrhunskim arhitektom građevinarstva jer su njegove brojne zgrada diljem svijeta izvedene s različitim materijalima i vještinama u području tehnologije izgradnje. U svim svojim projektima koristi visoke tehnologije za animiranje svjetla tako da poštuje okoliš i olakšava integraciju projekta s prirodom. Piano je umjetnik koji koristi inovativne konstruktivne tehnike samo kao alat kako bi stvorio udobne, čvrste i ekološke zgrade. Zbog toga je Pianov pristup vrlo raznolik u smislu arhitektonskih stilova, jer dizajn podređuje funkciji i značaju zgrade.
-
Brod za krstarenje Pacific Jewel (1990.) -
-
Debis-Haus, Potsdamer Platz u Berlinu (1993.-97.) -
-
-
Weltstadthaus („Kuća svjetskog blaga”), tržni centar u Kölnu, Njemačka (2005.) -
New York Times Building, New York (2007.) -
Modern Wing, Umjetnički institut u Chicagu (2009.) -
Los Angeles County Museum of Art, Los Angeles (u izgradnji od 2003.)
.jpg)
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ "The 2006 Time 100" Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. kolovoza 2013. (Wayback Machine), Time, 8. svibnja 2006. (engl.) Preuzeto 24. siječnja 2013.
- ↑ Renzo Piano počasni građanin Sarajeva na Klix.ba, Sarajevo-x.com 18. ožujka 2008.
- ↑ Botín Center / Renzo Piano, ArchDaily, 12. lipnja 2012. (engl.) Preuzeto 24. siječnja 2013.
- ↑ Swatch International Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. siječnja 2013. (Wayback Machine), službene stranice (engl.) Preuzeto 24. siječnja 2013.
- Werner Blaser, Renzo Piano Workshop, Museum Beyeler, Wabern-Bern 1998.
- Hatje Cantz Verlag, Renzo Piano: Museumsarchitektur, Ostfildern-Ruit, 2007. ISBN 978-3-7757-2040-3
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Renzo Piano Building Workshop, službene stranice
- Biografija na stranicama Pritzkerove nagrade Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. prosinca 2011. (Wayback Machine) (engl.)
- Profile na GreatBuildings.com