Rerum novarum

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rerum Novarum
Portret pape Lava XIII.
Portret pape Lava XIII.

Rerum Novarum (prevedeno s latinskog: O novim stvarima) je enciklika koju je objavio papa Lav XIII. 15. svibnja 1891. upućena svim katoličkim biskupima, s podnaslovom - Prava i obaveze rada i kapitala.

U njoj se raspravlja o odnosu i međusobnim obavezama između ljudske djelatnosti i kapitala, kao i države i njezinih pučana. Već se u prvim redovima naglašava važnost i potreba za poboljšanjem položaja radnika jer je upravo njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan. [1] Enciklika načelno podržava pravo radnika na organiziranje svojih udruženja (sindikati), ali odbacuje socijalizam (ukidanje privatnog vlasništva, borba za radnička prava štrajkovima) kao i kapitalizam bez ikakvih ograničenja, ali čvrsto potvrđuje pravo na privatno vlasništvo. [1]

Iako enciklika slijedi tradicionalističke doktrine o pravima i obavezama poslodavaca i radnika i pravu na privatno vlasništvo, ona te doktrine nastoji primijeniti na novonastale uvjete. [2]Enciklika snažno osuđuje lažne teorije socijalista, i snažno brani pravo privatnog vlasništva. Pravi lijek za novonastale probleme, nalazi se u kombiniranom djelovanju crkve, države, poslodavaca i djelatnika. Crkva je s pravom zainteresirana za socijalna pitanja, zbog vjerskih i moralnih aspekata koja ta pitanja povlače za sobom, a država ima pravo i dužnost da intervenira u ime pravde po pitanjima osobnog i društvenog blagostanja. Poslodavci i djelatnici imaju pravo i dužnost da organiziraju vlastita, ali i zajednička udruženja za zaštitu i samozaštitu. [2]

Rerum Novarum želi pronaći treći put u sukobu rada i kapitala, a ta bi se harmonija postigla ugovorom o pravima i dužnostima radnika i kapitalista, i ukratko bi glasila ovako:

  • 1) Djelatnik se obavezuje da će u potpunosti iskreno obavljati svoje dužnosti.
  • 2) Djelatnik se obavezuje da neće vršiti vandalizam ili osobne napade.
  • 3) Djelatnik se obavezuje da će se kolektivno suzdržati od nereda i nasilja.

S druge strane poslodavac se obavezuje da će:

  • 1) Djelatnicima davati poštenu plaću (naknada treba biti dovoljna za razumnu i štedljivu udobnost) [2],
  • 2) omogućiti slobodno vrijeme radnicima za njihov obiteljski i vjerski život,
  • 3) voditi računa kod podjele posla o sposobnosti i godinama radnika,
  • 4) poštivati prava radnika, te da neće postupati s njima kao robovima.

U doba kad je objavljena mnogi konzervativni katolici doživljavali su encikliku kao nešto vrlo modernističko i protivno interesima crkve. Ona je prije svega (prilično zakašnjelo) artikulirala poziciju Rimokatoličke crkve po pitanju socijalne pravde, naročito u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska revolucija, ali je naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala. [3] Na mnoge dijelove iz enciklike Rerum Novarum pozivali su se i kasniji pape u svojim enciklikama, između ostalih Pio XI. (Quadragesimo Anno 1931.), Ivan XXIII. (Mater et Magistra 1961.) i Ivan Pavao II. (Centesimus Annus 1991.).

Enciklika Rerum Novarum je s vremenom postala temelj Socijalnog nauka Katoličke crkve kojeg se ona i danas drži. Iako se na prvi pogled čini vrlo udaljena, ona se u suštini doktrinarno drži slavne Isusove - Dajte caru carevo a bogu božije. Rerum Novarum bio je i inspiracija za Mussolinijev korporativizam i kasniji fašizam. Ipak vjerojatno niti jedna enciklika o socijalnim pitanjima, nije imala tako mnogo čitatelja i izvršila tako širok utjecaj na svijet kao Rerum Novarum. [2]

Povijesne okolnosti nastanka enciklike[uredi VE | uredi]

Papa Lav XIII. se za razliku od svog prethodnika Pija IX. prihvatio dijaloga s novinama koje su uzela maha u 19. stoljeću (industrijska revolucija, materijalizam, liberalizam, socijalizam, rast individualnih sloboda, pojava radničke klase itd.).

Ipak, enciklika je objavljena 27 godina nakon osnivanja Prve internacionale (Međunarodnog saveza radnika) - 1864. i 2 godine nakon puno radikalnije Druge internacionale iz 1889. u kojoj je glavnu riječ vodio Friedrich Engels, a koja je proglasila 1. svibnja međunarodnim praznikom rada (glorifikacija štrajka) i poticala radničke organizacije u borbu za opće pravo glasa, demokratske slobode i poboljšanje materijalnog položaja radnika. Tako da je ipak došla prekasno, kad se socijalizam već dobrano rasplamsao.

Sadržaj enciklike[uredi VE | uredi]

Prvi dio[uredi VE | uredi]

U uvodnom dijelu enciklike naglašava se da je razlog objavljivanja radničko pitanje, odnosno problemi nastali industrijskom revolucijom, i pitanja vezana uz kapital, rad, pravo na privatno vlasništvo i sva problematika koja se na to odnosi. [1] Naglašava se, nadalje, da su u prošlom stoljeću dokinuti obrtnički cehovi, a mjesto njih ništa nije osnovano kao pomoć radnicima i kad su same ustanove i javni zakoni napustili vjeru otaca, došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji. Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, tako da je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda. [1]

Zatim se u prvom dijelu naglašava da je rješenje koje nude socijalisti neprihvatljivo za radnike, jer socijalisti samo raspiruju zavist siromašnih na bogate i žele dokinuti privatno vlasništvo, koje je prirodno pravo dato ljudima: "ovakvim prenošenjem privatnog vlasništva na zajednicu, da se jednako razdijele koristi i dobra među građane, vjeruju da će se zlo radikalno iskorijeniti. No ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će škoditi samim radnicima, a povrh toga ona je iz mnogih razloga nepravedna jer nameće nasilje zakonitim vlasnicima,izvrće dužnost države i brka sav društveni poredak... nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države... Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva.Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer on škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir."

Time je u ovoj enciklici iz 1891. godine približno opisano društveno stanje svakog komunističkog totalitarizma u 20. stoljeću.

Drugi dio[uredi VE | uredi]

U drugom se dijelu nude rješenja, koja moraju biti rađena uz pomoć vjere i crkve[1] Nadalje se raspravlja o neizbježnosti društvene nejednakosti i teškog rada, ali da se to ipak nekako ublaži, potrebna je sloga i bolji odnos među društvenim klasama, koji treba počivati na pravednosti i ljubavi. Da bi se to postiglo raspravlja se o pravoj koristi bogatstva, ali i o prednostima siromaštva (obzirom na nauk crkve o zagrobnom vječnom životu), pa se na kraju aludira da se to sve može riješiti - kršćanskim bratstvom.

Da se to postigne, predlažu se konkretne mjere za crkvene prelate, a one se svode na; širenje kršćanskog nauka i obnovu društva na tim temeljima.

Pored crkve naglašava se i presudna uloga države koja treba i ima pravo intervenirati u sukobima između radnika i poslodavaca, na temeljima zdrava razuma i načelima božanske objave. Ali se istovremeno određuje i granica dokle smije ići država u svojoj intervenciji, a to je - bez povrede općega dobra, ali i bez nepravde za pojedinca, odnosno da se i jednoj i drugoj strani zajamči vlast slobodnog djelovanja. Nadalje se raspravlja o potrebi obrane rada, ali se istovremeno protivi - štrajkovima kao neprihvatljivom obliku borbe za vlastita prava; to se ilustrira slijedećim - Predug i pretežak posao te premalena plaća nerijetko su razlog da radnici svojevoljno obustave rad. Ovom čestom i teškom neredu treba dati lijeka, jer ovakva obustava nije samo na štetu poslodavca i samih radnika, nego šteti i trgovini i javnom blagostanju. Za vrijeme štrajkova često izbiju neredi i nasilje, te često dolazi u pogibelj i javni mir. Pri tom je najuspješnije i najspasonosnije ako vlast zakonima predusretne i spriječi da zlo ne bukne, pomno odstranivši razloge i uzroke zbog kojih se čini da će nastati sukobi medu radnicima i poslodavcima. [1] Govori se i o uvjetima rada, predlaže se da se oni poboljšaju i da to država mora štititi i braniti, ali da prije svega mora štititi pravo radnika na duhovna dobra, dakle radnička prava na pohađanje vjerske službe (slobodnu nedjelju za pohađanje mise i bračni život), jer - Smrtni, naime, život, bio on ne znam kako dobar i poželjan, nije ipak ono posljednje za što smo rođeni, nego samo put i sredstvo da se usavrši život duše spoznajom istine i ljubavi dobra. U daljnjem se tekstu govori o potrebi zaštite žena i djece (i općenito slabijih i starijih) od poslova neprimjerenih za njih. - Djecu valja pomno čuvati da ne ulaze u radionicu dok dovoljno ne ojačaju tijelom, umom i duhom. [1]

Kod pitanja raspodjele dohotka, odnosno radničke plaće - predlaže se da to ostane u domeni slobode ugovaranja. Ali se sugerira da - Radnik dobije tako dovoljnu plaću da njom može pristojno uzdržavati sebe, ženu i djecu, ako je razborit, lako će nastojati štedjeti, pa će postići ono na što, čini se, i sama narav potiče, da mu ostane i nakon podmirenih troškova te uzmogne doći do malog imutka. [1] Čak se i sugerira da se upravo zbog toga treba štititi načelo nepovredivosti privatnog vlasništva.

U posljednjim dijelovima enciklike se raspravlja o pravu na udruživanje kako radnika tako i poslodavaca, ali se predlaže i njihova međusobna suradnja na zaštiti udovica i siročadi, i radnika koji se nisu svojom krivnjom našli u nevolji. Isto tako se sugerira da bi trebalo štititi ona udruženja koja su prožeta katoličkim duhom. Na kraju se zaključuje da je ljubav, kraljica društvenih kreposti. [1]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Rerum Novarum (hrvatski). Bogoslovija Rijeka (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve). pristupljeno 22. 08. 2012
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 John A. Ryan. Rerum Novarum (engleski). Catholic Encyclopedia. pristupljeno 22. 08. 2012
  3. Rerum Novarum (engleski). Encyclopædia Britannica. pristupljeno 22. 08. 2012

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]