São Cristóvão

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
São Cristóvão
Município de São Cristóvão
São Cristóvão iza samostana sv. Križa
São Cristóvão iza samostana sv. Križa
Zastava São Cristóvãa
Zastava
Grb São Cristóvãa
Grb
Koordinate: 11°00.54′S 37°12.21′W / 11.009°S 37.2035°W / -11.009; -37.2035Koordinate: 11°00.54′S 37°12.21′W / 11.009°S 37.2035°W / -11.009; -37.2035
Država Flag of Brazil.svg Brazil
Federalna država Bandeira de Sergipe.svg Sergipe
Osnutak 1590.
Vlast
 - Gradonačelnik Alexsander Oliveira de Andrade (PDT)
Površina
 - Ukupna 437,43 km²
Visina 47 m
Stanovništvo (2010.)
 - Grad 78.876
 - Gustoća 180,31/km²
Vremenska zona UTC-3 (UTC-3)
 - Ljeto (DST) UTC-2 (UTC-2)
UNESCO-va svjetska baština Trg sv. Franje u gradu São Cristóvão
Godina uvrštenja 2010. (34. zasjedanje)
Vrsta Kulturno dobro
Mjerilo iii, vi
Ugroženost -
Poveznica UNESCO
Službena stranica www.saocristovao.se.gov.br
Zemljovid
Položaj São Cristóvãa u državi Sergipe i Brazilu

Položaj São Cristóvãa u državi Sergipe i Brazilu

São Cristóvão (pt. za Sveti Kristofor) je grad u sjeveroistočnoistočnoj brazilskoj državi Sergipe; treći po veličini poslije gradova Aracaju i Nossa Senhora do Socorro.

Kako grad bio prva prijestolnica države Sergipe del Rey, do 1855. god. kada je to postao Aracaju, São Cristóvão se drži za četvrti najstariji grad u Brazilu. Njegovu kolonijalnu prošlost najbolje opisuje središnji gradski trg, Trg sv. Franje, koji je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 2010. godine jer "svojim izvanrednim planom svjedoči o povijesti grada od njegovog osnutka do 19. stoljeća"[1].

Unutrašnjost franjevačke Crkve sv. Križa

Povijest[uredi VE | uredi]

Unutarnje dvorište Samostana sv. križa

São Cristóvão je primjer portugalske urbanizacije brazilske obale gdje su osnovana mnoga lučna naselja kako bi se učvrstila veza s drugim portugalskim kolonijama koje su već postojale u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Svako naselje je pratilo konfiguraciju tla i prilagođavalo se lokalnim uvjetima. São Cristóvão je nastao kao utvrda koja je povezivala velike kolonije Salvador i Olindu u području gdje su indijanci pružali snažan otpor kolonizatorima, a francuski krijumčari blokirali pristup mnogim rijekama.

Osnovao ga je Cristóvão de Barros na poluotoku rijeke Poxim, mjestu koje mu je darovao Filip II., kralj Španjolske, u nadi kako će nova kolonija ojačati njegov utjecaj u tom području za kratko vrijeme ujedinjenja dvije velike rivalne kolonijalne sile, Portugala i Španjolske (1580.-60.), poznato kao Iberijska unija. Grad se selio dva puta, 1549.-95. i ponovno 1607. godine na današnju lokaciju. Kada je osnovana država Sergipe, između trgovačkih središta Recife na sjeveru i Salvadora na jugu, Sao Cristóvão je postao njezinim glavnim gradom i polaznom točkom kolonizacije unutrašnjosti u 19. st.

Kada je prijestolnica prebačena u Aracaju 1855. godine, São Cristóvão je prestao napredovati ali se zato njegovo povijesno središte sačuvalo gotovo u izvornom obliku. God. 1938. je São Cristóvão proglašen za povijesni spomenik, a od 1941.-62. je zaštićeno mnogo njegovih pojedinačnih građevina.

Znamenitosti[uredi VE | uredi]

Trg sv. Franje (Praça de São Francisco) predstavlja dosljednu i skladnu cjelinu koja spaja obrasce portugalske okupacije zemljišta i normi izgradnje gradova koje su utvrdili Španjolci. Osnovan u skladu s dužinom i širinom propisanom Zakonom IX. Filipinskog pravilnika, ovaj trg uključuje koncept Glavnog trga (Plaza Mayor) koji se nalazio u svim kolonijalnim gradovima Latinske Amerike, dok je u isto vrijeme umetnut u urbani obrazac portugalskog kolonijalnog grada u tropskom krajoliku. Dakle, može se smatrati izvanrednom simbiozm urbanog planiranja gradova Portugala i Španjolske. Relevantne državne i vjerske institucionalne građevine okružuju trg. Od kojih su glavne:

  • Barokni Samostanski kompleks s crkvom sv. Franje (Igreja e Convento de São Francisco) ili Samostan sv. Križa (Convento de Santa Cruz) iz 1659., je imao izvorni zvonik od adobea koji je obnovljen od kamena u 19. st. Nakon zabrane reda bio je napušten do 1902. god. kada ga obnavljaju njemački franjevci, a danas je Muzej sakralnih umjetnosti.
  • Crkva Gospe od pobjede (Matriz de Nossa Senhora das Victórias) iz 1608., , kojega su uništili Nizozemci i koji je obnovljen tek u 19. st., i to u neoklasicističkom stilu.
  • Samostan karamelićanki (Convento do Carmo) iz 1699. je obnovljen polovicom 18. st. sa sjejnom baroknom fasadom i rokoko interijerom. Nakon gotovo stoljeća izgnanstva od 2003. godine je vraćen karamelićanima iz Pernambuca.
  • Stara crkva i Sveta kuća milosti (Antiga Igreja e Santa Casa de Misericórdia) su služile kao osnovna škola i ubožnica za starije časne sestre.
  • Kuća Sobrado com Balcão Corrido iz 18. stoljeća je sagrađena od blata sa stupovima od kamena i opeke, te se odlikuje balkonom duž cijelog pročelja koji je ukrašen vijencima s cvjetnim motivima.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: São Cristóvão