Salman Rushdie

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Salman Rushdie
Salman Rushdie by Kubik 01.JPG
Puno ime Ahmed Salman Rushdie
Rođenje 19. lipnja 1947.
Mumbai, Indija
Zanimanje romanopisac, esejist
Nacionalnost Britanac
Period pisanja 1975.-danas
Književne vrste roman, poezija, esej, novela, pripovijetka
Teme magični realizam, satira, postkolonijalizam
Supruga(e) Clarissa Luard (1976.-'87.)
Marianne Wiggins (1988.-'93.)
Elizabeth West (1997.-'04.)
Padma Lakshmi (2004.-'07.)
Djeca Zafar, Milan

Službena stranica

Sir[1] Salman Rushdie (Mumbai, 19. lipnja 1947.) je angloindijski romanopisac i esejist. Njegov prepoznatljivi književni stil kritičari najčešće nazivaju magičnim realizmom. Povezanosti, rascepi i migracije između Istoka i Zapada predstavljaju dominantnu temu njegovog stvaralaštva. Kako zbog svojih književnih dostignuća tako i zbog brojnih kontroverzi i skandala koji ga prate predstavlja jednog od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća. Njegova djela prevedena su na više od 40 svjetskih jezika[1].

Životopis[uredi VE | uredi]

Salman Rushdie rođen je u muslimanskoj obitelji srednjeg sloja u Mumbaiju. Kao jedini sin uglednog poslovnog čovjeka i učiteljice školovao se najprije u Mumbaiju, a potom u Engleskoj na Kraljevskom koledžu u Cambridgeu gdje je 1968. godine diplomirao povijest. U vrijeme rata između Indije i Pakistana njegova obitelj se seli u Pakistan. Roman Djeca ponoći (1981.), alegorijska priča o rođenju suvremene indijske nacije, donosi mu popularnost svjetskih razmjera.

Kontroverze[uredi VE | uredi]

Rushdie je bio predmetom kontroverzi zbog dvaju romana; „Djeca ponoći” (1981.) i „Sotonski stihovi” (1988.)[2]. Zbog prvog romana našao se na udaru hindusta koji su ga protumačili kao kritički osvrt na rođenje suvremenog indijskog identiteta pa su mu iz rodnog zavičaja počele stizati prijetnje[2], a zbog drugog se našao na udaru muslimana diljem svijeta što je rezultiralo kontroverzom općih razmjera. U tom se djelu pojavljuje lik imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon godina emigracije na Zapadu vraća kući s prijezirom prema zapadnoj kulturi. Određeni muslimani tvrdili su da Rushdie likom pokušava diskreditirati njihovog poslanika Muhameda, a drugi kako se radi o iranskom ajatolahu Ruholahu Homeiniju[2] koji je osobno izdao fetvu (vjerski proglas) osuđujući Rushdija i njegovo djelo.

Homeinijev proglas iz 1989. godine u britanskim je medijima opisan kao „poziv na ubojstvo književnika, izdavača i svih onih koji posjeduju roman”[3], a kasnije i da „iranski vođa nudi nagradu od više milijuna dolara za njegove ubojice”. Visoki iranski dužnosnici godinama su odbacivali takve optužbe[4], a iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi 24. rujna 1998. izjavio je da „iranska vlada nema nikakvih namjera odnosno planova o izravnom ili neizravnom ugrožavanju književnikovog života i osoba povezanih s njegovim djelom”[4]. Nekoliko dana kasnije, prilikom posjeta sjedištu Ujedinjenih naroda, iranski predsjednik Muhamed Hatami kontroverzu je nazvao „završenim slučajem”[4].

Britanski autori kao što su Baqer Moin i Kenan Malik ističu da kontroverze oko „Sotonskih stihova” nisu vjerski već politički motivirane[5], te da su počele u studenom 1988. prilikom izbora u Indiji gdje su muslimanski tvrdolinijaši napali Rushdijevo djelo zbog prikupljanja političkih bodova[5]. Knjiga je ubrzo zbog izazivanja sve većih sukoba zabranjena prvo u Indiji, a potom i u nekim nemuslimanskim državama kao što su Kenija, Tanzanija, Venecuela, Tajland, Singapur i Južnoafrička Republika. S druge strane, „Sotonski stihovi” nisu zabranjeni u Iranu koji je bio žarištem medijskih kontroverzi[5], niti je zabranu knjige predlagao sam Homeini[6]. Autor Homeinijeve biografije Baqer Moin navodi da je iranski profesor u službi vlade napravio je opsežni osvrt Rushdijeve knjige na 700 stranica i u sažetom ga obliku poslao u ured Homeinija koji je nakon pročitanog izjavio: „Svijet je oduvijek bio pun luđaka koji pričaju besmislice i zato na ovo ne treba niti reagirati. Smatrajte to nevažnim.”[6] Sam Salman Rushdie ranije je bio popularan u Iranu gdje je njegovo djelo „Sram” (1983.) osvojilo nagradu iranske vlade za najbolji prijevod godine[6], a jednako dobro primljeni su i „Sotonski stihovi”: novela je naišla na pozitivan odjek u iranskim medijima[5], njeni citati učestalo su se vrtili na iranskim radio-postajama[6], a otvorene rasprave o istoj vodile su se i na ulici i u samoj iranskoj vladi[5]. Malik također ističe da iza vodeće muslimanske organizacije u Britaniji koja je oštro kritizirala Rushdija zapravo stoji salafistička Saudijska Arabija[5], ideološki rival šijitskom Iranu u islamskom svijetu[5]. Suočen s prijetnjama smrću u samoj Britaniji, Rushdie se uz pomoć tamošnje vlade i policije skrivao gotovo čitavo desetljeće i rijetko se pojavljivao u javnosti.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Rushdie je podržao svog prijatelja, njemačkog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Güntera Grassa kada je nakon šezdeset godina šutnje priznao da je kao mladić bio član nacionalsocijalističke SS jedinice.

Književna djela[uredi VE | uredi]

Novele
  • „Grimus” (1975.)
  • „Djeca ponoći” (1981.)
  • „Sram” (1983.)
  • „Sotonski stihovi” (1988.)
  • „Maurov posljednji uzdah” (1995.)
  • „Tlo pod njenim nogama” (1999.)
  • „Bijes” (2001.)
  • „Klaun Shalimar” (2005.)
  • „Firentinska čarobnica” (2008.)
Zbirke
  • „Beskućnik po izboru” (1992.), koautori: R. Jhabvala i V. S. Naipaul
  • „Istok, zapad” (1994.)
Priče za djecu
  • „Harun i more priča” (1990.)
  • „Luka & Vatra života” (2010.)
Eseji
  • „Jaguarov osmijeh: putovanje u Nikaragvu” (1987.)
  • „U dobroj vjeri” (1990.)

Izvori[uredi VE | uredi]

Citirana literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Wikimedijski zajednički poslužitelj:

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Salman Rushdie