Samostani na padinama Popocatépetla

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Najraniji samostani na padinama Popocatépetla iz 16. stoljeća

Flag of UNESCO.svg Svjetska baština - UNESCO
Najraniji samostani na padinama Popocatépetla iz 16. stoljeća
Flag of Mexico.svg Meksiko


Samostani na padinama Popocatépetla na karti Meksiko
Samostani na padinama Popocatépetla
Samostani na padinama Popocatépetla
Lokacija Popocatépetla u Meksiku
Godina uvrštenja: 1993. (27. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iv
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Samostani na padinama Popocatépetla (šp.: Monasterios en las faldas del Popocatépetl) je zajednički naziv za UNESCO-vu svjetsku baštinu koja se sastoji od 14 samostanskih misija koje su u 16. stoljeću izgradili augustinci, franjevci i dominikanci, s ciljem pokrštavanja indijanaca u području juga i istoka vulkana Popocatépetla u središnjem Meksiku.

Stari samostan Uznesenja i katedrala Cuernavaca u državi Morelos

Oni su upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 1994. godine, jer su "služile kao model ranih samostana i crkvene gradnje tijekom pokrštavanja u cijeloj Novoj Španjolskoj, ali i na nekim drugim mjestima Latinske Amerike".

Povijest[uredi VE | uredi]

Veliki atrij samostan sv. Ivan Krstitelja u Yecapixtla (Morelos)
Samostan sv. Ivan Krstitelja u Tlayacapanu (Morelos)
Galerija klaustra samostana sv. Franje Asiškog u Calpanu (Puebla)
Samostan Gospina Uznesenja u Tochimilcou (Puebla)

Ovo područje je bilo intenzivno naseljeno od najranijeg doba. U vrijeme španjolskog osvajanja bilo je podijeljeno u dvije provincije astečkog carstva koje su bile poprište nekoliko krvavih bitaka kada je Hernán Cortés opsjedao Tenochtitlan (danjašnji Ciudad de Mexico) 1521. godine. Cortés je i pozvao prvih dvanaest franjevaca koji su došli 1523. godine i, nakon što su se ustoličili u gradu Meksiku, osnovali su samostane na padinama Popocatepetla: Cuernavaca (1525.), Huejotzingo (1529., slika desno), Calpan i Tochimilco. Fra Pedro de Gante je čak naučio i lokalni nahuatl jezik kako bi komunicirao s indijancima[1].

Nakon njih su uslijedili dominikanci 1526. godine, koji su osnovali samostane: Oaxtepec (1528.), Tepotzlan, Tetela del Volcán i Hueyapan. Samostani su služili i kao bolnice, škole i skladišta za hranu i vodu, te su imale i akvedukte, a dominikanci su posebno bili usredotočeni na razvijanje gospodarstva pokršetnih područja.

Naposljetku su i augustinci 1533. godine osnovali samostane Ocuituco (1534.), Totolapan, Yecapixtla, Tlayacapan, Atlatlauhcan i Zacualpan de Amilpas, ali i prve europske škole za indijance[2].

Tri reda su osnovali svoje vlastite sfere utjecaja u ovom području. Njihovi odnosi su uglavnom bili skladni i nastalo je nekoliko zajedničkih putova, kao onaj između Hueyapana i Tochimilcoa (koji odavno nije u upotrebi i zato je sačuvano podosta njegove izvorne površine). Samostani su osnivani u područjima gusto naseljenih autohtonih naselja, s ciljem pružanja žarišne točke za nastanak gradskog naselja; uloga koju su samostani zadržali do današnjih dana. U Cuernavaci, koja je bila važno pretšpanjolsko središte i koji je postao glavni grad kolonijalne pokrajine, samostan je iznimno postao katedralom.

Kasnije su ovi redovi širili kršćanstvo i osnovali su misije širom Nove Španjolske, kao što su: Guerrero, Oaxaca, Chiapas i Guatemala[3].

Između 1525. i 1570. godine, više od stotinu samostana je izgrađeno na ovom području i teško je pratiti broj redovnika koji su došli u Novu Španjolsku u tom razdoblju. Do kraja stoljeća više od tristo ih je osnovano. Nakon Tridentskog sabora, koji je završio 1567. godine, uloga misionaskih redova je umanjena, a mnoge samostane je preuzelo redovito svećenstvo, pretvarivši ih župne crkve.

Odlike[uredi VE | uredi]

Samostani na padinama Popocatépetla su služili kao model arhitekture i urbanizma mnoih druih samostana koji su uslijedili nakon njih. Oni su sagrađeni s debelim i čvrstim zidinama jednostavne vanjštine, te na nekima im njihovi tornjevi i tornjići daju izgled utvrda, tzv. "utvrđena svetišta". U vrijeme izgradnje im je obrambena uloga još uvijek bila jako važna jer su sagrađeni na prostorima "poganskih indijanskih plemena".

Većina samostana ima veliki atrij ispred crkve, otvorenu kapelu, četiri kapele na svakom kutu atrija, križne postaje na zidovima atrija i kameni križ u njegovoj sredini, te nadsvođenu crkvu i prostorije sa zajedničkim klaustrom za monahe. Za razliku od kasnijih crkava, otvoreni atrij je igrao veoma važnu ulogu jer je u smaostanima bio mali broj svećenika pa je velik broj preobraćenika pratio misu na otvorenom. Najprije bi se izgradio niski zid koji je okruživao atrij s otvorenom kapelom na jednom kraju koja bi kasnije prerasla u crkvu.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Heidy Torres La Ruta de los Volcanes: Vigilan conventos el sueno del Popo, Reforma, Mexico City, 2004. str. 16.
  2. Explora la Ruta de los Monasterios Terra (Mexico), 10. svibnja 2010. (šp.) Preuzeto 20. prosinca 2011.
  3. Los monasterios en las laderas del Popocatépetl na Catholic.net Inc. (šp.) Preuzeto 20. prosinca 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Samostani na padinama Popocatépetla