Samuel Beckett

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Samuel Beckett
220px
Puno ime Samuel Barclay Beckett
Pseudonim Andrew Belis
Rođenje 13. travnja 1906.
Dublin, Irska
Smrt 22. prosinca 1989.
Pariz, Francuska
Književne vrste roman, drama, poezija
Književni period egzistencijalizam, postmodernizam, teatar apsurda
Supruga(e) Suzanne Beckett

Samuel Barclay Beckett, (Dublin, 13. travnja 1906. - Pariz, 22. prosinca 1989.), dramatičar i romanopisac irskog podrijetla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom.

Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Drame[uredi VE | uredi]

Beckett je najslavniji po drami U očekivanju Godota, koju je kritičar Vivian Mercier opisao glasovitim riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma. Poput mnogih djela nakon 1947., napisao ju je na francuskom (En attendant Godot). Drama je nastala između listopada 1948. i siječnja 1949., objavljena je 1952., a premijerno izvedena 1953. Doživjela je uspjeh kod kritike i publike, te potakla kontroverze. I danas se izvodi vrlo često po cijelom svijetu.

Romani[uredi VE | uredi]

Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često unatoč njegovu izričitom protivljenju nazivaju "trilogijom": Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.).

Kroz ta tri romana čitatelj može pratiti razvitak Beckettova zrela stila i tema. Molloy ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. Malone umire uglavnom se rješava zbivanja i radnje, ali ostaju naznake mjesta i vremena. "Radnja" knjige ima oblik unutarnjeg monologa. Napokon, u Bezimenome nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Osnovna je tema tog romana sukob između želje glasa da nastavi govoriti i time nastavi postojati, te gotovo jednako jake želje za tišinom i ništavilom.

Značajke djela[uredi VE | uredi]

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek svedan na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.

Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na grotskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku).

Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijeloga ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.

S druge strane, iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.

Popis djela[uredi VE | uredi]

Drame[uredi VE | uredi]

Proza[uredi VE | uredi]

Pjesme[uredi VE | uredi]