Sfinga

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Velika sfinga u Gizi, s Kefrenovom piramidom

Sfinga (grč. Σφιγξ, Sphigx) biće je s lavljim tijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovom ili ljudskom glavom; postoji u egipatskoj i grčkoj mitologiji, a javlja se i u hinduizmu.

Etimologija[uredi VE | uredi]

Sfingino ime dolazi od grčke riječi Σφιγξ, Sphigx, [Sphinx], izvedene od glagola σφιγγω, sphiggo, [sphingo] = "zadaviti". Naime, u grčkoj mitologiji govori se da bi zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezine zagonetke.

Karakteristike[uredi VE | uredi]

Prvo se javlja u Egipćana u Staroj Državi, a potom je preuzeta i u grčku mitologiju. Grci su je prikazivali na slikama na vazama i reljefima kako stoji, za razliku od ležeće egipatske s različitim licima ili muškim licem, i to kao krilatog lava sa ženskom glavom ili pak kao ženu s lavljim šapama, pandžama i prsima, a zmijskim repom i orlovim krilima.

Egipatska sfinga[uredi VE | uredi]

Egipatske su sfinge mitološka stvorenja smatrane čuvarima. Prikazivane su u trima oblicima:

Avenija ovnoglavih sfingi

Poznata je granitna sfinga koja ima glavu kraljice Hatšepsut, a danas se čuva u Metropolitanskom muzeju umjetnosti u New Yorku.

Također je poznata i alabasterna memfiska sfinga te ovnoglave sfinge koje prikazuju boga Amona u Tebi, a izvorno ih je bilo oko 900.

Velika sfinga u Gizi[uredi VE | uredi]

Najpoznatija je Velika sfinga u Gizi. Nalazi se u Dolini Gize na zapadnoj obali Nila, a okrenuta je prema istoku, s malenim hramom među šapama. Vjeruje se da njezino lice prestavlja faraona Kefrena (egip. Khafra) ili njegova sina Djedefrua, tako da bi datum gradnje mogao biti za vrijeme četvrte dinastije (2723. - 2563. pr. Kr.). Natpis na Velikoj sfingi daje tri Sunčeva imena: Kheperi - Re - Atum.

Grčka sfinga[uredi VE | uredi]

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna sfinga, demon uništenja i nesreće. Prema Heziodu[1] bila Ehidnina i Ortova, prema Apolodoru[2] Ehidnina i Tifonova kći, a prema Pauzaniju[3] Lajeva je kći.

Hera (ljuta na Tebance jer nisu kaznili Laja koji je oteo Hrizipa iz Pise), Ares (zato što je Kadmej ubio njegova sina zmaja[4]), Dioniz[5] ili Had[6], ovisno o izvorima, poslali su Sfingu iz njezine domovine Etiopije[7] (Grci su se sjećali Sfingina strana porijekla: Etiopija je bio naziv za daleke zemlje, pa se tako to odnosi i na Egipat, gdje je Sfinga bila muško biće, prikaz faraona ili boga Sunca). u Tebu. Prema drugim izvorima[8] bila je jedna od Kadmejovih kćeri koju su izludjeli i koja je pretvorena u čudovište.

Edip i zagonetka[uredi VE | uredi]

U Tebi je, prema Sofoklu[9], Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetaka:

"Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"

Zadavila bi svakoga tko ne bi znao odgovoriti, a Edip joj je točno odgovorio da je to čovjek koji u djetinjstvu puže, kad odraste hoda na dvije noge, a u starosti si pomaže štapom. Stoga se Sfinga, napokon pobijeđena, bacila s visoke stijene i umrla[10]. Druga inačica govori da se proždrla.

Zagonetku je naučila ili od Muza[11] ili od Laja koji ju je poučio Kadmejovim zagonetkama i proročanstvima iz Delfa[12]. Gornja je zagonetka kasno postala stalnim dijelom predaje[13], a prema nekim rjeđim izvorima[14], postojala je i druga zagonetka:

Dvije su sestre: jedna rađa drugu, a druga prvu.

Odgovori su "dan" i "noć" (obje su riječi - ἡμέρα i νύξ - ženskoga roda u grčkome jeziku).

Azijske sfinge[uredi VE | uredi]

Ime[uredi VE | uredi]

Sfinga je poznata i u mitologiji južne i jugoistočne Azije. Znana je kao purushamriga (skr. "ljudska zvijer"), purushamirukam (tamilski "ljudska zvijer"), naravirala (skr. "čovjek mačka") u Indiji ili kao nara-simha (pali "čovjek lav") u Šri Lanki, manusiha ili manuthiha (pali "čovjek lav") u Mjanmi te Nora Nair ili Thepnorasingh u Tajlandu.

Indijska sfinga Purushamriga, Tribhuvanai, Indija

Tradicija[uredi VE | uredi]

Za razliku od sfinge u Egiptu, Mezopotamiji i Grčkoj gdje je zaboravljena, tradicija azijske sfinge i dalje je prisutna. Najraniji umjetnički prikazi sfinge s južnoazijskog potkontintenta potječu iz razdoblja helenističke umjetnosti. Sfinge iz Mathure, Kausambija i Sanchija, iz 3. stoljeća pr. Kr. do 1. stoljeća, izgledaju nehelenistički. Tako da je moguće da sfinga nije nastala stranim utjecajem.

Vrste[uredi VE | uredi]

Purushamriga, Chidambaram, Indija

U južnoj Indiji sfinga je znana kao purushamriga (sanskrt) ili purushamirukam (tamilski), što znači "ljudska zvijer". Pronađeni su prikazi i skulpture u hramovima gdje služi da bi istjerala zlo. Naime, prema vjerovanju, ona istjeruje grijehe iz pobožnika koji ulazr u hram te općenito istjeruje zlo. Tako da je često postavljana na strateškim položajima na ulazu ili u njegovoj blizini. Purushamriga igra značajnu ulogu u ritualima Šivinim hramovima. U okrugu Kanya Kumari, na najjužnijem dijelu indijskog potkontinenta, tijekom Šivine noći pobožnici trče 75 kilometara te posjećuju i štuju Šivu u 12 njegovih hramova. Ova se Šivina utrka (Shiva ottam) priređuje kao počast priči iz Mahabharate, u kojoj se Sfinga utrkivala s junakom Bhimom.

U Šri Lanki sfinga je znana kao narasimha ili "čovjek lav". Ima lavlje tijelo i ljudsku glavu. Ne smije je se zamijeniti s Narasimhom, četvrtom inkarnacijom Mahavišnua, prikazanim s ljudskim tijelom i lavljom glavom, dakle, obrnuto. Sfinga je dio budističke tradicije te služi kao čuvar.

U Mjanmi sfinga je znana kao manusiha ili manuthiha. Prikazivana je na uglovima budističkih hramova, a legenda govori da su je stvorili budistički redovnici da bi zaštitili novorođeno kraljevsko dijete od ogra.

Nora Nair i Thep Norasingh dva su imena sfinge u Tajlandu. Prikazane su kao uspravna i hodajuća bića, s donjim dijelom tijela lava ili jelena, a gornjim ljudskim. Često se nalaze u muško-ženskim parovima. Služe kao zaštitnici.

Maniristička i simbolistička sfinga[uredi VE | uredi]

Manirizam[uredi VE | uredi]

Novooživljena maniristička sfinga iz 16. stoljeća često se smatra francuskom sfingom. Glava joj je podignuta i ima poprsje lijepe mlade žene, a često nosi nakit. Tijelo joj je pak u obliku ležećeg lava.

Takve su sfinge prikazivane kad su groteskne dekoracije Neronove Zlatne kuće (Domus Aurea) bile u središtu pozornosti u kasnijim godinama 15. stoljeća u Rimu. Potom je postala sastavnim dijelom arabesknog dizajna koji se proširio Europom u gravurama tijekom 16. i 17. stoljeća. Prvi se put pojavljuje u francuskoj umjetnosti škole Fontainebleau dvadesetih i tridesetih godina 15. stoljeća, a posljednji su prikazi u kasnom baroknom stilu Régence perioda (1715. - 1723.).

Simbolizam[uredi VE | uredi]

Sfinge su bile pretmurne za razdoblje rokokoa te su polako nestajale iz europskog dizajna, sve dok nisu opet oživljene u 19. stoljeću u romantizmu i simbolizmu. Najčešće su aludirale na grčku sfingu, a rjeđe na egipatsku.

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Heziod: Teogonija (326.)
  2. Apolodor: Biblioteka
  3. Pauzanije: Opis Grčke (IX./26.2)
  4. Euripid: Feničanke
  5. Skolastici: O Heziodu, "Teogonija" (326.)
  6. Euripid: Feničanke (810.)
  7. Apolodor: Biblioteka (Apolodor) (I. c.)
  8. Skolastici: O Euripidu, "Feničanke" (45.)
  9. Sofoklo: Kralj Edip)
  10. Apolodor: Biblioteka (3.52-55)
    Diodor Sicilski: Biblioteka povijesti (IV./64.4)
  11. Apolodor: Biblioteka (III./5.8)
  12. Pauzanije: Opis Grčke (IX./26.2)
  13. Lowell 1981.
  14. Pierre 1996:324.
  • Edmunds, Lowell (1981): The Sphinx in the Oedipus Legend. Königstein im Taunus: Hain.
  • Deekshitar, Raja (2004): Discovering the Anthropomorphic Lion in Indian Art. A Magazine of the Arts 55/4: 34-41.
  • Demisch, Heinz (1977): Die Sphinx. Geschichte ihrer Darstellung von den Anfangen bis zur Gegenwart Stuttgart: Urachhaus.
  • Grimal, Pierre (1996): The Dictionary of Classical Mythology. Oxford: Blackwell Publishing.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Sfinga