Simfonija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Simfonija je izraz koji potječe iz starogrčkog σύν "zajedno" i φωνή „zvuk“. Od početka 17. stoljeća označava instrumentalna glazbena dijela koja su se stilski tijekom niza stoljeća, mijenjala po stilu i sastavu orkestra koje ju izvode. Obično se sastoji od četiri stavka.

Simfonijska glazba spada kao najrasprostranjenije područje glazbenog stvaralaštva u oblik umjetničkog izražavanja. Svoj klasičan oblik dobila je od Haydna te Mozarta.

Razvoj simfonije[uredi VE | uredi]

Barok[uredi VE | uredi]

U baroku je Sinfonia izvorno bila djelo za orkestar. Nalazila se u duhovnoj crkvenoj glazbi te u operi i baletu ali i kao uvod (Ouverture; Uvertira). Do kasnog 18. stoljeća uvertira se djelila na napuljsku ili talijansku i na francusku uvertiru.

Klasicizam[uredi VE | uredi]

U klasicizmu simfonija dobiva višestavačni oblik i imala je 3 ili 4 stavka, sa rasporedom stavaka brzo-sporo-menuet-brzo. Joseph Haydn je jedan od prvih skladatelja te skladao 104 simfonija. Haydn je skladao večinom prema pravilima, no iznimka je samo 60. simfonija koja ima 6 stavaka. Sredinom XVIII stoljeća, simfonija se oblikuje kao samostalan muzički oblik, pisan za orkestar. Najveće zasluga u to vrijeme, pripadala je kompozitoru i dirigentu Janu Vaclavu Štamicu i njegovom orkestru zvanom Manhajmska Škola, prema gradu u kom je djelovala. Simfonija dobija tri zasebna stava - dva brza, bočna alegra i jedan središnji adagio, što zatim prihvataju i dalje razvijaju Hajdn i Mocart, dajući simfoniji zrelo klasično obeležje četvorostavačnosti. Sa Hajdnom i Mocartom, simfonijska muzika je konačno oblikovana.

Jozef Hajdn, prvi veliki majstor muzičkog klasicizma i prvi u čuvenom Prvom Bečkom Trijumviratu (Hajdn, Mocart, Ludwig van Beethoven), konačno je otkrio i ustanovio klasičnu formu simfonijske muzike. Slično Mocartu, razvio ju je od naslijeđenog kratkog trostavačnog oblika iz epohe pretklasicizma, do zrelog i proširenog četvorostavačnog oblika (adagio uvod,allegro - andante - menuet - rondo, finale). Može se slobodno reći: da Hajdn nije ustalio klasični simfonijski oblik, ni Mocart ne bi stvorio svoja najbolja poznija dela, a Betoven ne bi našao inspiraciju za finale svoje Devete (a našao ju je pored ostalog i u Andanteu, drugom stavu Hajdnove Druge Simfonije!).

Danas je poznato ukupno 106 Simfonija Jozefa Hajdna i sve one odražavaju razvojni put simfonijske muzike u XVIII stoljeću, sve do pojave jednog Betovena. Većina ranijih simfonija, komponovane su za kućne koncerte kneza Esterhazija, gdje je Hajdn službovao do 1790. godine.

Hajdn je uzdigao simfonijski oblik na njegov razvijeni klasični nivo. U svojim simfonijama, Hajdn je koristio tematski materijal baziran na narodnom stilu. Hajdn je pojednostavljivao muzički materijal u stavovima svojih Simfonija i nanovo mu saglasno svom muzičkom majstorstvu, davao složeniju tonsku strukturu, približavajući je muzičkoj arhitekturi. Tipično je za Hajdnov simfonijski stil još i to da je često isticao pojedine note ili motive iz tema i efektno ih razrađivao, posebno u strogo sonatnom, prvom stavu (u njemu je i lagani uvod prije nastupa sonatnog prvog stava, također Hajdnovo dostignuće). Naivni karakter narodne igre, kod Hajdnovih Simfonija je zadržavao samo treći stav, menuet. Mada su menuet u simfoniji koristili i Hajdnovi prethodnici (prvi ga je uveo, kao što smo vidjeli, Tomazo Albinoni), tek sa Hajdnom on postaje punopravni sastavni dio simfonije, pripremajući dolazak betovenskom skercu. Osobeni su po svome stilu i Hajdnovi lagani stavovi, gdje su melodije, često veoma jednostavne, razrađivane u tehnici varijacija, koju će tek kasnije preuzeti i snažno razviti Betovenov muzički genije. Iznenadni nastupi pauza (što je posebno karakteristično za finalne stavove Hajdnovih Simfonija), Hajdnu su obezbedili počasno mjesto u muzičkoj istoriji i nadasve u antologiji simfonijske muzike i ukazali na put kojim će ići stvaraoci u kasnijim muzičkim epohama.

U stopu sa Hajdnom, simfonijsku muziku je polazeći od naslijeđenih oblika, stvarao i Volfgang Amadeus Mocart. I on je kao i Hajdn, pošao od kratkog trostavačnog oblika prve polovine XVIII stoljeća i stvorio je prava remek djela zrelog četvorostavačnog simfonijskog klasicizma.

A na prelasku iz XVIII u XIX stoljeće, Betoven polazi od one točke do koje su stigli Hajdn i Mocart i prvi značajno proširuje simfonijski oblik. Galantni menuet, zamjenjuje njegovom ‘’ubrzanom’’ verzijom, ‘’skercom’’, dajući tako ovom stavu snažnije, dramamtičnije obrise. Simfonijska muzika tako dobija nov i još značajniji razvojni put, koji u epohi muzičkog romantizma XIX stoljeća dovodi, kako do stvaranja novih simfonijskih oblika ili obogaćivanja starih, tako i do značajnog proširivanja klasične simfonije do monumentalnih dimenzija.

Povezani članci[uredi VE | uredi]