Sivi sokol

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sivi sokol
Ilustracija u katalogu ptica Britanskog muzeja iz 1874. god. (John Gerrard Keulemans)
Ilustracija u katalogu ptica Britanskog muzeja iz 1874. god. (John Gerrard Keulemans)
Status zaštite

Status iucn3.1 LC.svg

Status zaštite: Smanjeni rizik (lc)

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Falconiformes
Podred: Falcones
Porodica: Falconidae
Rod: Falco
Vrsta: F. peregrinus
Dvojno ime
Falco peregrinus
(Tunstall, 1771.)
Raspon
Rasprostiranje sivih sokolovažuto: sjedilica ljetizeleno: gniježđenje sjediliceplavo: selica zimizeleno: gniježđenje selice

Rasprostiranje sivih sokolova
žuto: sjedilica ljeti
zeleno: gniježđenje sjedilice
plavo: selica zimi
zeleno: gniježđenje selice
Potporodice
17-19 vrsta (navedene u tekstu)

Sivi sokol (lat. Falco peregrinus) je vrsta kozmopolitskog sokola koja u obrušavanju dostiže brzinu i do 250 km/h, što je čini najbržom životinjom na svijetu. Prema časopisu National Geographic, najveća zabilježena brzina sivog sokola je 389 km/h,[1][2] što je gotovo 200 km/h brže od najbrže čiope.

Sivi sokol s plijenom u Novoj Škotskoj (Kanada)

Opis[uredi VE | uredi]

John James Audubon ilustracija iz 19. st. (SAD)
Roditelj i ptić u gnijezdu kod Montbelliarda (Francuska)

Sivi sokol je dug od 34 do 58 cm i ima raspon krila od 80 do 120 cm, te kao i kod drugih grabljivica, ženke su veće od mužjaka (oko 30%). Mužjaci su teško od 440 do 750 g, dok ženke važu od 910 do 1.500 g. Oboje imaju slične oznake na perju s tamno sivim (skoro crnim) leđima i gornjim dijelom krila, dok su vrhovi krila potpuno crni. Bijelo-rđavi donji dio tijela su prošarani tamnosmeđim ili crnim mrljama. Dugi i uski rep je također prošaran na isti način, a pera mu završavaju bijelom trakom i crnim vrhom. Tjeme i brkovi" na obrazima su mu crni, te u kontrastu sa blijedim dijelom ispod kljuna i vrata. Kljun je žut, kao i noge, dok su zakrivljeni vrh kljuna i kandže crne.[3] Ujedno je i najbrža životinja, jer tijekom svojih "ponora" iz visine može dostoći brzinu preko 320 km/h.

Stanište, ishrana, razmnožavanje[uredi VE | uredi]

Sivi soko živi na svim kontinentima i do sada je opisano više od 10 podvrsta. Ukupna europska populacija je procijenjena na oko 20.000 parova, a trend ima umjeren rast[4]. U Hrvatskoj se gnijezdi u primorskoj, gorskoj i mjestimično panonskoj Hrvatskoj. Populacija je najbrojnija u sredozemnoj Hrvatskoj, ali su zabilježena i gnijezda na Medvednici i u Zagrebu[5]. Ukupnu populaciju u Hrvatskoj čini od 160 do 200 parova.

Staništa sivog sokola su planinski predjeli, doline rijeka, pustinje, velike ravnice, morske obale, a izbjegava velika šumska prostranstva. U posljednje vrijeme uspješno se doselio u velike gradove (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo). Gnijezdo ne gradi i ne dodaje materijal (kao i drugi sokolovi), a smješta ga na strmim, nepristupačnim liticama, rjeđe na kakvoj zgradi, a u dijelovima areala gnijezdi se i na stablima, tlu, ili u gnijezdu drugih ptica. Monogamni su, a veze su vjerojatno doživotne. U pologu su 3-4 jaja, inkubacija traje 29-32 dana, na jajima leže i o njima se brinu oba roditelja, a samostalni su nakon dva ili više mjeseca.

Osnovna hrana sivog sokola su male i ptice srednje veličine (golubovi, patke, šljuke, vrane, čvorci, ševe), a može uloviti i znatno krupnije ptice (guske, labudove, ždralove). Rijetko se hrani sisavcima i drugim životinjama (šišmiši, insekti). Lovi isključivo u letu, obrušavajući se na plijen i goneći ga nevjerojatnom brzinom i lakoćom.

Veoma je prilagodljiva vrsta i koristi se u sokolarstvu posljednjih 3.000 godina.

Vrste[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj se sreću dvije podvrste: F. p. peregrinus (srednjoeuropska podvrsta, zimovalica i selica) i F. p. brookei (sredozemna podvrsta, sjedilica). Na karti ispod je prikazano rasprostiranje svih 19 podvrsta, s tim da je ovdje navedeno kako su Kanarski sokol (F. p. madens) i Babilonski sokol (F. p. babylonicus) zasebne vrste od Sjevernoafričkog sokola (F. p. pelegrinoides):

Karta rasprostranjenosti podvrsta sivog sokola

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Tom Harpole, Falling with the Falcon, Smithsonian Air & Space magazine, ožujak 2005. (engl.) Preuzeto 9. lipnja 2013.
  2. Terminal Velocity, Skydivers chase the peregrine falcon's speed (engl.)
  3. C.M. White i dr., "Family Falconidae" u djelu J. Hoyoa, A. Elliota i J. Sargatala, Handbook of Birds of the World: New World Vultures to Guinea fowl, 2, 1994., Barcelona: Lynx Edicions, str. 216.–275., ISBN 84-87334-15-6
  4. J. van Bommel i F. Burfield, Birds in Europe : Population estimates, trends and conservation studies, 2004. BirdLife International, Cambridge
  5. Sivi sokol na stranicama Krapinsko-zagorske županije

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Sivi sokol
Wikispecies-logo.svg Wikivrste imaju podatke o: Falco peregrinus