Slava Raškaj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bista Slave Raškaj u Nazorovoj ulici u Zagrebu

Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. - Stenjevec, Zagreb, 29. ožujka 1906.), hrvatska slikarica, kršteno kao Slavomira Friderika Olga.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Slavina obitelj Raškaj vodi podrijetlo od Stjepana od plemena Gutkeled, koji je u razdoblju od 1248. - 1260. bio ban cijele Slavonije. Unuk ovog Stjepana, Vid, imao je posjed Nađ Raška i Kiš Raška u zemplinskoj županiji. Danas su to mjesta u Slovačkoj - Velike i Male Raškovce. Po posjedu Raška (mađarski: Raska) potomci Vida iz plemena Gutkeled naziva ju se 'de Raska' da bi kroz povijest imali kao prezime Raskay. Hrvatska grana roda Raškaj prebivala je u Humu Stubičkom kod Gornje Stubice i u Vinipotoku kod Lobora. Mnogi su, iz obitelji Raškaj, obavljali razne državne dužnosti.

Slavin pradjed je Gabrijel Raškaj. Djed Slavin, Alojzije Raškaj (Dubovac (Karlovac), 1816.- Jastrebarsko 1883.), prvotno je studirao medicinu. Kako se 1838. oženio, napustio je studij medicine te je završio pravo. Pisao je hvalospjeve Jurju Hauliku Onomasticon(1841.) i Nikoli Mikšiću Carmen(1839.). Bio je bilježnik Banskog stola i upravitelj dobra Krasinec blizu Vivodini, a odvjetničku praksu obavljao je u Jastrebarskom.

Slavin otac Alojzije (kršteno Aloysius Franciscus Seraphinus, a potpisivao se s Vjekoslav) bio je bilježnik u Ozlju od 1875. do 1905. godine. Majka joj je Olga rođena Pfeifinger iz časničke obitelji.

Brat Juraj Završio je Pravni fakultet u Zagrebu i kao odvjetnik i bilježnik radio u Bošnjacima i u Srijemskim Karlovcima gdje je i umro 1950. godine.

Sestra Paula je završila učiteljsku školu u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu i bila je učiteljica u Orahovici, prefektica ženskog konvikta u Zagrebu, te ponovno učiteljica u Sisku. udavši se odlazi sa suprugom u Budimpeštu, gdje je i umrla 1953. godine.

Školovanje[uredi VE | uredi]

Od rođenja gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. godine. Već pri ishođenju mjesta u bečkom Zavodu za gluhonijeme Vjekoslav Raškaj se susretao s problemima koji su dolazili od negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhonijemim osobama. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrali duševno zaostalim, a u takvom okružnju gluhonijemi su bili obilježeni za cijeli život. Tako prilikom upućivanja molbe Vjekoslava Raškaja za smještaj Slave Raškaj u Bečkom zavodu za gluhonijeme, činovnik unutarnjeg odijela zemaljske vlade u Zagrebu je u urudžbeni zapisnik unio i da se molba upućuje "Ravnateljstvu umnobol. u Beču". U Beču je veoma dobro crtala o čemu svjedoče i dva rada iz 1892. godine Oklop i oružje I i Oklop i oružje II. U bečkom Taubstumeninstitutu pri odgoju i obrazovanju se dosta pažnje posvećivalo likovnom izričaju. Polaznica bečkog zavoda za gluhonijeme bila je i slikarica Jelka Struppi Wolkensperg.

Godine 1895. Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine 1895./6. i 1896./7. završava tečaj s odličnom ocjenom. U prvoj godini, 1895./6.,zbog bolesti Štefane Hribar, Slavu podučava Ivan Bauer sin slikara Josipa Bauera. U drugoj godini, 1896./7., podučavala ju je slikanju Štefana Hribar rođena Klaić i sama slikarica . Paralelno s tom podukom Slavu je podučavao i Bela Čikoš Sesija, koji ju je podučavao sve do 1902. godine, i to besplatno.

U vrijeme zagrebačkog školovanja Slava je zbrinuta, u Zavodu za gluhonijeme, u Ilici 83, a po naređenju predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske vlade presvjetlog Isidora Kršnjavija, sve do 1898. godine. Za to vrijeme slikarski materijal joj se nabavlja iz proračuna Zemaljske vlade.

U ljeto 1898. boravi u Zlataru kod rodbine. 15. prosinca 1898. prisustvuje otvaranju Umjetničkog paviljona. 1898. na 1899. godinu je u Ozlju, a razdoblje od siječnja do ožujka 1899. godine provodi slikajući akvarele po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima. U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci čuva se Slavina bilježnica sa skicama iz razdoblja siječanj-ožujak 1899. godine, a akvarel Stablo u snijegu čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Ljeti 1899. je ponovno u Zlataru kod rodbine, boravi u Trakošćanu, zatim je u Loboru kod rodbine. U Zlataru nastaje prekrasan akvarel Vodopad u Zlataru s datumom 31. V. 1899., a nalazi se u Zbirci Truhar u Srijemskoj Mitrovici. U Loboru akvarel Lobor s datumom 17. VII. 1899. koji se čuva u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Portret Ide Batušić rođene Metzger radi u Zlataru 17. VI. 1899., a nalazi se u vlasništvu obitelji Batušić. Na Portretu Ide Batušić vidi se sva genijalnost Slavina slikarskog rada, sam portret je rađen bez ikakve pripreme, pa nema nikakvog skiciranja olovkom.

U jesen, listopad 1899. godine radi portret olovkom tadašnjeg odjelnog predstojnika za Bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske Vlade, Armina Pavića (koji je pogrešno proglašen portretom Bele Čikoša Sesije).

U jesen 1899. godine ponovno je na stanu u Zavodu za gluhonijeme, ali se razboljeva i javlja se početni stadij tuberkuloze pluća. Nekako se zaliječuje, ali i ne izliječuje. Početkom 1900. godine na liječenju je u Opatiji, gdje nastaje samo jedan prikaz obale u akvarelu. Ljeto 1900. godine boravi u Ozlju gdje nastaje niz crteža i portreta ljudi iz njene okoline. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvana je Slavina molba od 12. 10. 1900. godine za ponovni smještaj u Zavodu za gluhonijeme za vrijeme dok ju poučava Čikoš. Ta molba je na hrvatskom jeziku čime se opovrgava dosadašnje uvreženo mišljenje da je Slava Raškaj znala samo njemački jezik. U toj molbi navodi i da je školske 1899./1900. godine bila bolesna. Smještaj joj je, po toj molbi, odobren. Ljeto 1901. godine provodi u Ozlju, a u jesen je u Orahovici kod sestre Paule, zatim se vraća u Zagreb gdje provodi vrijeme do proljeća 1902. godine.

O slikarstvu[uredi VE | uredi]

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.

Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati "Autoportret".

Godine 1898. sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu, a pod kraj 1899. i početkom 1900. izloženi su joj radovi u Petrogradu, te 1902. u Zagrebu na izložbi Društva umjetnosti. Također njezini radovi su bili izloženi i na Svjetskoj izložbi u Parizu u svibnju 1900. Slava kao gluhonijema, po ondašnjim zakonima, nije mogla putovati sama izvan Austro-Ugarske, pa tako nije mogla prisustvovati ni izložbama u Parizu i Petrogradu.

O Slavi i njenom akvarelu prvi je počeo iznositi Ljubo Babić. Pisma Slavina brata Jurja Raškaja Ljubi Babiću iskoristio je Matko Peić za svoju knjigu o Slavi Raškaj. No ta pisma nemaju točne godine, koje su slučajno, ili namjerno, pogrješne.

U današnje vrijeme se sve više pojavljuju krivotvorine i radovi drugih autora koji se pripisuju Slavi Raškaj. Cijene Slavinih radova su ogromne danas, te je to i poticaj krivotvoriteljima na nesređenom hrvatskom tržištu umjetnina.

Tragičan kraj[uredi VE | uredi]

18. lipnja 1902. Vjekoslav Raškaj dovodi Slavu u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu s liječničkom svjedodžbom koju je potpisao kotarski liječnik Ferdo Sluga. Umrla je 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu, posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv.Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Galerija[uredi VE | uredi]

Sigurni radovi Slave Raškaj, sve ove slike imaju svoju povijest koja potvrđuje njihovu autentičnost.

Krivotvorine[uredi VE | uredi]

Radovi koji se pripisuju Slavi Raškaj, a koje Slava Raškaj nikad nije uradila. Za utvrđivanje autentičnosti najvažnije je utvrditi povijest slike. Postoje nerazorne metode ispitivanja pigmenata i papira, tako da se s lakoćom može potvrditi da su ove slike krivotvorine.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Ivan Nagy; Magyarorszag csaladai czimerekkel es nemzekrendi tablakkal, Pešta, 1862.
  • Matko Peić; Slava Raškaj, Spektar, Zagreb, 1985.
  • HR-HDA-79:Odio unutarnji zemaljske vlade, razdoblje 1883.-1915.
  • HR-HDA-80: Bogoštovlje i nastava zemaljske vlade, razdoblje 1895.-1902.
  • HR-DAZG-137: Ženska stručna škola, godišnje izvješće stručnih tečajeva, sign. 21761.
  • HR-NAZ: Protocollum sessionum Consistor Capituli Zagrabien. a. 1839.