Slaven Bilić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slaven Bilić
Bilic.JPG
Osobne informacije
Nadimak Nane
Rođen 11. rujna 1968.
Visina 188 cm
Pozicija Branič
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1988. - 1993.
1988.
1988. - 1989.
1993. - 1996.
1996. - 1997.
1997. - 2000.
2000. - 2001.
HNK Hajduk Split
NK Primorac (posudba)
HNK Šibenik (posudba)
Karlsruher SC
West Ham United
Everton FC
HNK Hajduk Split
0109 00(13)

0033 000(7)
0054 000(5)
0048 000(2)
0028 000(0)
0009 000(0)
Reprezentativna karijera
1992. - 1999. Flag of Croatia.svg Hrvatska 0044 000(3)
Trenerska karijera
2001. - 2002.
2004. - 2006.
2006. - 2012.
2012. - 2013.
2013. -
HNK Hajduk Split
Flag of Croatia.svg Hrvatska do 21
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Lokomotiv Moskva
Bešiktaš
Osvojene medalje
Nogomet
Svjetska prvenstva
bronca Francuska 1998.
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 16. lipnja 2013.

Portal o životopisima
Portal o športu

Slaven Bilić (Split, 11. rujna 1968.), bivši hrvatski nogometni reprezentativac i bivši izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije koji trenutačno vodi turski nogometni klub Bešiktaš iz Istanbula.

Igračka karijera[uredi VE | uredi]

Klupska karijera[uredi VE | uredi]

Hajduk Split[uredi VE | uredi]

Gotovo svi Hajdukovi juniori išli su u Ekonomsku školu, pa je htio i Bilić. U Splitu nije bilo klasične gimnazije, pa je upisao informiranje, novinarstvo i dokumentaristiku (INDOK). Sva četiri razreda završio je s pet, pa je bio oslobođen mature. Najviše je volio matematiku i povijest. Kad je birao koji će fakultet upisati, već je znao da će biti nogometaš. Po završenoj srednjoj školi, završio je i Pravni fakultet u Splitu, gdje je njegov otac bio dekan.

Kao igrač Hajduka, u kojeg je došao na nagovor najboljeg prijatelja i jednog od najtalentiranijih igrača njegove generacije Ive Cuzzija, bio je na posudbi pola godine u Primorcu iz Stobreča, pa pola godine u Šibeniku, pa još godinu dana u Šibeniku, koji se borio za prvo mjesto u drugoj ligi. Bilić je, kao centarhalf, dao sedam golova i igrao je za reprezentaciju druge lige. Prema propisima, igrač je mogao biti dvojno registriran. Sezonu bi igrao u klubu kojem je posuđen, a za matični je klub smio odigrati pet utakmica. Petar Nadoveza zvao ga je na tri utakmice: u Skopje, Niš i Mostar. Na sve tri proglašen je igračem utakmice, a zabio je i dva gola.

Zvali su ga Dinamo, Crvena zvezda i Partizan. Tako se s posudbe nije vratio na mala vrata, nego kao pojačanje, u prvu postavu Hajduka.

Dvije je godine Bilić bio Hajdukov standardni prvotimac. Mladi - Bilić, Bokšić, Vučević, Jeličić, Jarni... - mogli su ipak koristiti tek drugu svlačionicu. U prvoj su bili Ivan Pudar, Mladen Pralija, Dragi Setinov, Jerko Tipurić, Branko Karačić, Nenad Gračan, Bernard Barnjak i dr. U prvu su išli samo na sastanak prije utakmice. Druga mu se toliko svidjela da je u njoj ostao i kad je stekao uvjete za prelazak u prvu statusnu grupu.

Karlsruher SC[uredi VE | uredi]

U splitskom Hajduku igrao je od 9. godine. Nakon šest sezona otišao je u njemačku Bundesligu za 750.000 funti. Igrao je u Karlsruheru gdje nakon nekoliko mjeseci igranja postaje prvi kapetan - stranac u povijesti Bundeslige. S ovim je klubom stigao do polufinala Kupa UEFE.

West Ham United[uredi VE | uredi]

Igrajući u SC Karlsruheru bio je proglašen najboljim stoperom njemačke lige, te si omogućio bogati transfer u Englesku, točnije, u West Ham United. Bio je to dotad najskuplji transfer u povijesti tog engleskog kluba (1,85 milijuna funti). Vrlo dobre igre u klubu omogućile su mu da s reprezentacijom putuje na EURO 96. u Englesku.

Everton FC[uredi VE | uredi]

Nakon zapaženih igara na europskom prvenstvu , u ožujku 1997. otišao je za 4,5 milijuna funti u Everton FC ne bi li spasio klub od ispadanja u 2. ligu, a gdje je bio i najbolje plaćeni branič lige.

Po završetku Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. zadobio je težu ozljedu bedra koja ga je udaljila s terena dobar dio premierligaške sezone. Kad se vratio na teren igrao je dobro, ali su ga i dalje mučili zdravstveni problemi, te učestali kartoni i suspenzije. U srpnju 1999. odlazi iz kluba. Budući da ga niti jedan engleski klub nije htio, nije nigdje ni nastavio karijeru, sve dok se nije s klubom dogovorio oko isplate dugovanja budući da je imao još 28 mjeseci ugovora. Isplaćeno mu je ravno milijun funti, a nakon 48 sati potpisao je ugovor s matičnim Hajdukom.

Hajduk Split[uredi VE | uredi]

Slaven Bilić na Svjetskom prvenstvu 1998.

Nakon dolaska u Split, Bilić, kao kapetan momčadi, vodi Hajduk do osvajanja Kupa Hrvatske (2000.), nakon Hajukovog petogodišnjeg razdoblja bez trofeja. Tamo je i završio svoju igračku karijeru u kolovozu 2000, skupivši ukupno 204 nastupa za Hajduk u raznim natjecanjima, te postigavši 25 pogodaka.

Statistika u Hajduku [1]
Natjecanje Nastupi Zgodici
Prvenstvo 116 12
Kup 27 4
Superkup 1 0
Međunarodne 3 0
Splitski podsavez 0 0
Ukupno 147 16
Prijateljske 57 9
Sveukupno 204 25

Prvu službenu utakmicu igra za prvenstvo Jugoslavije u Nišu protiv Radničkog. U regularno vrijeme nije postignut nijedan zgoditak pa su se pucali jadanaesterci i završilo je pobjedom Hajduka pogocima Jerkana, Tošića, Pejovića, vratara Pudara (koji je zamijenio Praliju)i Jurkovića

Reprezentativna karijera[uredi VE | uredi]

Bilić je debitirao za reprezentaciju na australskoj turneji, u Melbourneu, 5. srpnja 1992., protiv domaćina Australije (1-0), a oprostio se u kvalifikacijskoj utakmici za EURO 2000., u Zagrebu protiv Irske (1-0).[2]

S reprezentacijom je osvojio 5. mjesto na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. (što će kasnije ponoviti i kao izbornik 2008.), te brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.. Dobro je zapamćen po tome što je u polufinalu prvenstva, na utakmici sa domaćinima teatralno pao na pod nakon koškanja s Laurent Blancom. Francuz je nakon toga dobio izravni crveni karton i nije mogao nastupiti u finalu. Kasnije, protiv Nizozemske u utakmici za 3. mjesto, francuska publika zviždala je na svaki njegov dodir s loptom. Cijelo je to prvenstvo igrao sa napuknutim i nezaliječenim kukom zbog kojeg kasnije prekida karijeru.

Trenerska karijera[uredi VE | uredi]

Hajduk Split[uredi VE | uredi]

Prvi trenerski izazov bila mu je klupa Hajduka (osvaja drugo mjesto u prvenstvu na kraju sezone). Njegovo postavljanje za trenera Hajduka izazvalo je burne reakcije kod navijača, a posebice novinara koji su smatrali da nije stručan za to radno mjesto. Iako nije ništa osvojio, podigao je igru Hajduka i uključio ga u borbu za prvaka s Dinamom. Nakon najave da napušta trenersko mjesto, uslijedili su brojni nagovori da se predomisli, a ponajviše zahvaljujući novinskim napisima, kao što je i najavio napustio je trenersko mjesto. Na posljednjoj utakmici ispraćen je bučnim skandiranjem njegova imena od strane navijača.

Hrvatska nogometna U-21 reprezentacija[uredi VE | uredi]

Nakon Hajduka postaje izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, s kojom se nije uspio plasirati na Europsko prvenstvo (poraz od Srbije i Crne Gore u doigravanju), nakon toga je radi problema sa kralježnicom morao na operaciju.

Hrvatska nogometna reprezentacija[uredi VE | uredi]

25. srpnja 2006. izabran je za izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije. Nakon sloma na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj pod vodstvom Zlatka Kranjčara reprezentativnom su se nogometu predviđali jako teški dani. Klupski nogomet je već dugo u problemima, sa malom "proizvodnjom" novih talenata, dok se za reprezentaciju smatralo da ima jako malo kvalitetnih rezervi. Niko Kranjčar i dalje je bio enigma, braća Niko i Robert Kovač razmišljala su o odlasku, a Dado Pršo je prekinuo reprezentativnu karijeru bez naznaka tko bi ga mogao zamjeniti. U kvalifikacijsku skupinu sa Hrvatskom dospijeli su veliki Englezi, Rusija pod vodstvom svjetski priznatog Guusa Hiddinka, nepobijedivi domaćini Izraelci, te uvijek nam neugodna Makedonija. Predviđale su se najteže kvalifikacije od osamostaljenja, a osim javnosti koja je odmah prihvatila Bilića, nitko nije vjerovao u plasman.

Slaven Bilić prigodom dodjele državne nagrade Franjo Bučar za 2007. godinu

Za pomoćnike je odabrao četvoricu reprezentativaca iz legendarne brončane '98, Roberta Prosinečkog, Aljošu Asanovića, Nikolu Jurčevića i Marijana Mrmića. Kao skauti reprezentacije djeluju Goran Vučević, Ivo Šušak,Gordan Ciprić, Dean Računica i Tonči Gabrić. Pomladio je reprezentaciju, čime su ispali igrači kao Stjepan Tomas, Mario Tokić, Ivan Bošnjak, Joey Didulica samo nakratko su vraćeni Milan Rapaić i Goran Sablić a Luka Modrić, Vedran Ćorluka i Eduardo da Silva udahnuli su nov život reprezentaciji[3]. Dotad, u reprezentaciji, nezamjetni Luka Modrić postao je glavni igrač momčadi, Kranjčar je prebačen na lijevo krilo gdje je počeo sa odličnim igrama, kao desni branič debitirao je Vedran Ćorluka, a u napad su stali Eduardo da Silva i Mladen Petrić. Na klupi je Bilić debitirao u Livornu protiv modificirane momčadi, netom ovjenčanih svjetskih prvaka Italije, te pobijedio 2:0.

3. rujna 2006., tijekom priprema za kvalifikacijsku utakmicu za EP 2008. protiv Rusije, Bilić je suspendirao Boška Balabana, Darija Srnu i Ivicu Olića zbog nedopuštenog noćnog provoda u narodnjačkom baru Fontana (samo 3 dana prije utakmice). Kasnije ih je opet pozvao. Par mjeseci kasnije otjerao je i Anthonya Šerića, a u svađi sa Ivicom Križancem (radi njegova nepozivanja) prekrižio je dotičnog igrača u svim svojim vizijama. Svejedno, Bilić nikad nije javno kritizirao svoje igrače, dapače, ostvarivši odličan odnos sa njima čestim posjetima u njihove klubove.

Nikad teže kvalifikacije reprezentacija je odigrala - nikad bolje. Veliki Englezi pali su sa 2:0 u Zagrebu i 3:2 u, već sada, legendarnoj utakmici na Wembleyu. Svjetski priznati mag Hiddink jedva je, nezasluženo, izvukao dva 0:0 remija, Izrael je prvi put u dugo godina izgubio kod kuće (od Hrvatske 4:3, dok su u tim istim kvalifikacijama sa Englezima odigrali 1:1, a Ruse dobili 2:1). Nova reprezentativna momčad pokazala se kao iznimno karakterna i izvrsno nogometno potkovana. Mnogi su igrači ostvarili i velike transfere (Ćorluka u Man. City, Eduardo u Arsenal, Petrić u Borussiju Dortmund, a Modrić u Tottenham). Bilić je stvorio mladu, iznimno potentnu i hrabru generaciju obnovivši kult reprezentacije koja je nakon pobjede na Wembleyu prvi put dočekana na zagrebačkom aerodromu nakon one iz 1998.

Nastup na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj 2008. u mnogim anketama ocijenjen je kao najupečatljiviji događaj u 2008. godini u Hrvatskoj. Hrvatska je svoj nastup na prvenstvu završila na petom mjestu, iako bez poraza. Nakon tri pobjede u skupini, protiv domaćina Austrije (1-0), zatim favorizirane Njemačke (2-1), ta sa pomlađenim sastavom protiv Poljske (1-0), Bilićevi odabranici Klasnićevim golom u zadnjoj minuti drugog produžetka četvrtfinalne utakmice s Turskom bili su 2 minute u polufinalu, ali Semih Şentürk golom u 2 minuti sudačke nadoknade, veliku euforiju hrvatskih navijača na bečkom Ernst Happel Stadionu "gasi hladnim tušem", te spašava Tursku koji u raspucavanju jedanaesteraca imaju više sreće i prolaze u polufinale.

Ostvarivši zadani cilj, plasmanom u četvrtfinale Europskog prvenstva, ali i uz bezrezervnu podršku hrvatske javnosti, Bilić produžuje ugovor s Hrvatskim nogometnim savezom za još jedan kvalifikacijski ciklus, te vodi reprezentaciju u borbu za plasman na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010..

Nakon neuspjelog odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Slaven Bilić ostaje na funkciji izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije.

U kvalifikacijama za EP u Poljskoj i Ukrajini izbornik Slaven Bilić nakon 2.mjesta u skupini i dodatnih kvalifikacija ( prolaz protiv Turske 0:3 i 0:0) odvodi Hrvatsku nogometnu reprezentaciju na EP 2012.

Lokomotiv Moskva[uredi VE | uredi]

Nakon EURA 2012. preuzima Lokomotiv iz Moskve.[4]

Statistika[uredi VE | uredi]

  • Sva 44 nastupa za reprezentaciji započeo je u prvom sastavu, samo 6 puta je bio zamijenjen tijekom utakmice, odigravši ukupno 3.809 minuta, zaradivši 6 žutih kartona, te postigavši 3 pogotka, sva tri u kvalifikacijskim utakmicama za SP 1998.:
  • Kao trener i izbornik ostvario je slijedeći učinak:
HNK Hajduk Split 17 11 4 2 31:13 (21. studenog 2001. - 4. svibnja 2002.)
Hrvatska U-21 18 10 2 6 23:20 (18. kolovoza 2004. - 1. kolovoza 2006.)
Hrvatska "A" reprezentacija 56 38 12 6 107:48 (1. kolovoza 2006. - danas*)
* ažurirano 7. listopada 2011.

Priznanja[uredi VE | uredi]

Individualna[uredi VE | uredi]

Klupska[uredi VE | uredi]

Hajduk Split

Reprezentativna[uredi VE | uredi]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Diplomirani je pravnik, te odlično govori 4 jezika.
  • S pravnicom Andrijanom, s kojom je 14 godina bio u braku ima sina Lea i kći Alani.
  • 2008. godine proglašen je UNICEF-ovim veleposlanikom dobre volje.
  • Počasni je član Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju "Hinko Freund".
  • Osnivač je zaklade hrvatske nogometne reprezentacije "Vatreno srce", koji skrbi za humanitarnu pomoć djeci u Hrvatskoj.
  • Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar". Kao član reprezentacije 1998., te kao izbornik iste nakon uspješnih kvalifikacija za EURO 2008.
  • 1997. godine, u anketi riječkog Novog lista Bilić je proglašen športašem godine, a u anketi Sportskih novosti nogometašem godine.
  • 2007. godine, u izboru Media Servisa tajnim glasovanjem 200-tinjak novinara, urednika, kolumnista i ravnatelja hrvatskih medijskih kuća proglašen je osobom godine.
  • U izboru Međunarodne udruge za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) proglašen je drugim najboljim izbornikom svijeta za 2007. godinu.[5], te 11. za 2008.[6]
  • Prvu biografiju Slavena Bilića napisao je Vlado Vurušić i nosi naziv: "Slaven Bilić - priča o nogometu i rokenrolu".
  • Ante Batinović napisao je netipičnu Bilićevu biografiju, pod naslovom: "Moraš jednom i pucat, nemoš samo dodavat!".
  • Kao izbornik poznat je po zanimljivim izjavama, te je tako proslavljenog nizozemskog trenera Guusa Hiddinka usporedio s glumicom Angelinom Jolie, u engleskom listu The Sun osvanula njegova izjava da engleska reprezentacija uvijek igra usran nogomet, a igru hrvatske reprezentacije u prvom poluvremenu utakmice sa Makedonijom usporedio je sa kobasicom.
  • Kao izbornik ostvario je najveću pobjedu reprezentacije u službenim utakmicama, dobivši Andoru u Maksimiru sa 7:0.
  • Svirao je u rock sastavima Newera i danas Rawbau.
  • Sa sobom na utakmice nosi medaljon svetog Ante, križ koji je kupio u svetištu Lourdes u Francuskoj i dva medaljona pape Ivana Pavla II. Na desnom zapešću nosi narukvicu od desetak malih pločica s likom Majke Božje, koju je kupio u Međugorju.
  • Nosi naušnicu na lijevom uhu i ima tri velike tetovaže: prvu, crveno-plavi simbol s imenom Andrijana, napravio je za 10. godišnjicu braka. Na lijevoj ruci ima istetovirao ime sina Lea u tibetanskom pismu, a na desnoj nadlaktici ima veliku tetovažu sa simbolima četiriju osnovnih prirodnih elemenata, vode, vatre, zemlje i zraka, koji se stapaju sa ženskim licem, koje simbolizira njegovu kći Alani.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]